Croatian Supreme Court dismisses appeal on contract invalidity and damages due to unauthorized representation and currency conversion errors.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court ruling that declared a 1979 property sales contract invalid and rejected a counterclaim for damages. The appellant argued the contract was void due to unauthorized signing by a non-authorized representative and sought damages based on currency conversion errors. The court held that the lack of authorization by the predecessor company's board voided the contract, while the counterclaim failed because the plaintiff could not claim performance in a non-existent currency or convert dinars to kunas.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 354. st. 2. toč. 10.; čl. 385. st. 3.; čl. 393.: An appeal is inadmissible if it relies on the lack of standing of the opposing party, and a claim for damages based on currency conversion in a non-existent currency is legally unfounded.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 1305/06-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Stanka Jesenkovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika C. d.d. C., protiv tuženika – protutužitelja R. P. iz R., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika – protutužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž 1429/01 od 30. studenoga 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Malom Lošinju, br. P 179/95-72 od 24. studenoga 2000., u sjednici održanoj 28. veljače 2007.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:
„Utvrđuje se da ugovor od 7. travnja 1979. između pravnog prednika tužitelja OOUR „H. K.“ C. kao prodavatelja i tuženika P. R. kao kupca nekretnine č.zgr. 961/3 upisane u 2 nije pravno valjan i ne proizvodi nikakve pravne z.k.ul. 6112 k.o. C. u naravi kuća od 87 m
učinke.
Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:
„Tužitelj – prodavaoc je dužan tuženom – kupcu platiti redovne zakonske kamate na glavnicu od 61.000 din. u periodu od 11 godina, 4 mjeseca i 23 dana počam od 1989. do 2000. te štetu u iznosu 1.852.500,00 kn sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“ Tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 210,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, nazvavši ju žalba, navodeći da se „žalba“ izjavljuje „iz svih žalbenih razloga (pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, materijalnih prava, te dvostrukog mjerila određenih događaja iz ovog predmetnog postupka)“, s tim da se iz sadržaja revizije može razabrati da se kao revizijski razlozi ističu pogrešna primjena materijalnog prava i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP). Predlaže se da pobijana presuda bude ukinuta, odnosno da presuda bude preinačena na način da se zahtjev tužitelja odbije i prihvati protutužbeni zahtjev. Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti prema nenoveliranim odredbama ZPP, koje se u konkretnom slučaju primjenjuju, o reviziji se nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Predmetni tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi da prodajni ugovor od 7. travnja 1979. sklopljen između pravnog prednika tužitelja OUR Hoteli K. C. kao prodavatelja i tuženika kao kupca, nije pravno valjan i da ne proizvodi pravne učinke, tužitelj temelji na tvrdnji da je u ime prodavatelja ugovor potpisan po članovima Komisije za provedbu javnog nadmetanja, osnovane po Radničkom vijeću prednika tužitelja, koji nisu bili zakonski zastupnici, a niti punomoćnici prodavatelja, pa da je stoga riječ o ugovoru sklopljenom od strane neovlaštene osobe u smislu odredbe čl. 88. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOO).
Odlučujući o tom zahtjevu sudovi su zahtjev ocijenili osnovanim temeljeći odluku na činjenicama da je u vrijeme potpisivanja spornog ugovora zakonski zastupnik prodavatelja H. K. bio tadašnji direktor OUR-a V. S. i da je on bio ovlašten potpisati ugovor, a da G. B. koja je ugovor potpisala u svojstvu zamjenika direktora nije imala to ovlaštenje, jer nije bila imenovana na tu dužnost, a osim toga s obzirom na tuženikovu tvrdnju da je ista ugovor potpisala u nazočnosti direktora V. S., da ugovor nije bila ovlaštena potpisati i da je bila njegov zamjenik, budući da je prema odredbama Statuta zamjenik direktora bio ovlašten potpisati ugovor samo u slučaju odsutnosti direktora.
Glede tuženikove tvrdnje da je Radnički savjet naknadno odobrio ugovor i to u svojoj sjednici od 14. prosinca 1979. i da je stoga ugovor valjan s obzirom na odredbu čl. 88. st. 1. ZOO, utvrđeno je da je u toj sjednici Radničkog vijeća donesena odluka da se sporni ugovor „ne poništava“, što bi značilo da se ugovor osnažuje, ali da ta odluka nije pravno valjana jer su za nju glasovala četiri od osam nazočnih članova Radničkog savjeta, a prema odredbi čl. 65. Statuta za pravovaljanost odluke koju Savjet donosi potrebno je da za nju glasuje većina od 15 članova Savjeta.
Prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
S obzirom na naprijed navedeno utvrđenje da sporni prodajni ugovor nije sklopljen po ovlaštenoj osobi prednika tužitelja kao prodavatelja, te da prodavatelj nije naknadno odobrio ugovor, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja za utvrđenje da ugovor ne proizvodi pravne učinke iz razloga što nije niti sklopljen, ocijenili osnovanim.
Glede dijela pobijane presude koji se tiče odluke o navedenom zahtjevu u reviziji se ne ističe neki pravno relevantni prigovor, već se nerazumljivo navodi da predmetna tužba „nema svoj legitimitet ni legalitet“, jer da „SOUR-a nije donio ni jednu odluku o poništenju ugovora, također nije ni odluku da se utuži i zatraži raskid ugovora“, već da je „tužbu po odobrenju napisao obični i poznati manipulator tako da ostavlja mogućnost da dođe do tvrdnje da je ovaj ili onaj podnio i odobrio utuženje“, te da se u drugostupanjskoj presudi neosnovano navodi da je J. J. bio direktor SOUR-a B., jer da isti „nikad nije bio radnik OUR- a ni SOUR-a“ i da on nije mogao podnijeti predmetnu tužbu, pa da je nastupila zastara tužbe, a osim toga da je v.d. direktora S. nakon potpisivanja ugovora stavio na isti pečate, te da „nije iznosio negodovanje ni bilo što poduzeo na liniji poništenja ugovora“, pa da to „znači da se sa svim složio“.
Okolnost da bi predmetnu tužbu u ime prednika tužitelja podnijela neovlaštena osoba nije od značaja već stoga što stranka koja je izgubila parnicu nije ovlaštena pobijati presudu pozivajući se na nedostatke u zastupanju druge stranke.
U tužbi nije istaknut zahtjev za poništenje ugovora, već zahtjev da ugovor ne proizvodi pravne učinke, a takav zahtjev nije vezan za rok pa je neosnovana i bespredmetna revizijska tvrdnja o zastari tužbe.
U odnosu na dio pobijane presude koji se tiče odluke o protutužbenom zahtjevu za naknadu štete u iznosu od 1,852.500,00 kn, koji tužitelj temelji na tvrdnji da je štetu pretrpio zbog dužine trajanja ovog spora jer da nije mogao ulagati u predmetnu nekretninu i baviti se iznajmljivanjem apartmana odnosno ugostiteljskom djelatnošću, u reviziji se samo navodi da je tuženik za predmetni stan platio akontaciju u iznosu od 61.000 dinara ili 6.600,00 DEM, pa da to „preračunato u 16 godina na glavnicu od oko 1,950.000,00 kn“.
Osim zahtjeva za naknadu štete tuženik je u protutužbi istakao i zahtjev za povrat plaćenog iznosa prodane cijene od 61.000 dinara sa zakonskim zateznim kamatama.
Taj zahtjev sudovi su također ocijenili neosnovanim pravilno zaključivši da se ne može tražiti ispunjenje obveze u nepostojećoj valuti, a osim toga ne može se izvršiti preračunavanje utuženog iznosa dinara u kune, jer se takvim preračunavanjem dobiveni iznos ne može izraziti u kunama.
Slijedom izloženog proizlazi da je materijalno pravo također pravilno primijenjeno kada je protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
Neodlučni su revizijski navodi kojima se obrazlaže istaknuti razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se zbog tog razloga revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).
Budući da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 28. veljače 2007.
Predsjednik vijeća:
Petar Milas, v.r.