Revr-1943/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1943/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. D. iz K., kojeg zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Đ., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Našicama, Stalna služba u Đakovu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2371/2012-2 od 4. rujna 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-870/2010-18 od 13. travnja 2012., u sjednici održanoj 21. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženice Republike Hrvatske.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju na ime prekovremenog rada isplati bruto iznos od 161.058,39 kuna sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi u visini kako je pobliže naznačeno u izreci presude te da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 17.687,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2012. do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, sve u roku od 8 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao djelomično neosnovana i uvažena kao djelomično osnovana te je presuda suda prvog stupnja potvrđena u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime prekovremenog rada bruto iznos od 97.361,48 kuna za razdoblje od mjeseca kolovoza 2007. do mjeseca rujna 2009. zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, preinačena u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike prekovremenog rada bruto iznos od 63.696,91 kuna zajedno sa zateznom kamatom za razdoblje od mjeseca listopada 2009. do rujna 2010. te je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev (stavak I. izreke). Preinačena je odluka o parničnom trošku na način da je naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.162,00 kuna u roku od 8 dana (stavak II. izreke). Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu (stavak III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 97.361,48 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev u tom dijelu uz naknadu troškova postupka tuženici.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na temelju st. 3. tog članka u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad za vrijeme trajanja straže, terena i dežurstva, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od mjeseca kolovoza 2007. do mjeseca rujna 2010.

Tuženica je u reviziji postavila materijalnopravno pitanje:

„Kao sporno pitanje ističe se isključenje primjene općih propisa o radu i propisa o državnim službenicima i namještenicima za rad djelatnih vojnih osoba (lex generalis), sve nakon donošenja Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09) i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji su stupili na snagu 1. listopada 2009., a doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) (lex specialis).“

Obrazlažući važnost postavljenog pitanja tuženica navodi da je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje u odlukama broj Revr-1845/12 i Revr-1902/12, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem te da je odluka drugostupanjskog suda suprotna odlukama Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 2185/2011-2 od 12. siječnja 2012., Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-978/2012 od 6. lipnja 2012., Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1254/2012 od 23. kolovoza 2012. i Gž- 1829/2012 od 12. srpnja 2012. i Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-474/2013 od 5. veljače 2014.

Sud prvog stupnja je nakon provedenog postupka utvrdio da je tužitelj u spornom razdoblju bio zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba, da je na radnom mjestu boravio 24 sata dnevno, od toga 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora, da je tužitelj poslove obavljao prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te da mu za taj posao nije isplaćena utvrđena razlika prekovremenih sati u ukupnom iznosu od 161.058,39 kuna.

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu za razdoblje do 1. listopada 2009., pozivajući se na odredbe čl. 97. st. 5., 6. i 7. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - u daljnjem tekstu: ZSOSRH) kojima je propisano da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom, urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću, na odredbu čl. 14. ZSOSRH kojom je propisano da se na sva pitanja koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju toga Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima kao i na odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04), odnosno Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Drugostupanjski sud je, na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev za razdoblje od 1. listopada 2009. nadalje, smatrajući da tužitelju, donošenjem Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 - dalje: Odluka iz 2009.), koja je na snagu stupila 1. listopada 2009., a kojom je određeno da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom i da se stražarska služba kao poseban oblik rada ne smatra prekovremenim radom, ne pripada isplata dodataka za prekovremene sate sukladno odredbama Kolektivnog ugovora već je Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09 - dalje: Pravilnik iz 2009.), koji je na snagu stupio 1. listopada 2009., propisan način obračuna dodatka za dežurstvo i dodatka za obavljanje stražarske službe.

Stoga je pobijanom presudom odlučeno o isplati za prekovremeni rad u razdoblju od kolovoza 2007. do 30. rujna 2009., za koje razdoblje se ne primjenjuje Pravilnik iz 2009. i Odluka iz 2009. obzirom da su stupili na snagu 1. listopada 2009.

U odnosu na razloge važnosti postavljenog pitanja na koje se poziva tuženica valja odgovoriti da je u odlukama ovog suda poslovni broj Revr-1845/12 od 4. lipnja 2014. i poslovni broj Revr-1902/12 od 29. travnja 2014. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem djelatne vojne osobe nakon donošenja Pravilnika iz 2009. i Odluke iz 2009. imaju pravo na dodatak na plaću po osnovi prekovremenog rada prema tim propisima, a ne na temelju kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s općim propisima o radu i propisima o državnim službenicima i namještenicima (prema kojima su ranije imale to pravo).

Obzirom na to da je pobijana odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na stavu koje je podudarno s navedenim shvaćanjem revizijskog suda, to naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP.

Slijedom izloženog, valjalo je odbaciti reviziju tuženice na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

Zagreb, 21. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.