Rev-735/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 735/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske po sucu Damiru Kontrecu, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz K., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Zagreb, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv rješenja Županijskog suda u Sisku br. Gž-2493/10 od 21. siječnja 2011., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Kutini br. P-63/07 od 12. srpnja 2010., 13. prosinca 2011.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prijedlog tuženice za ponavljanje postupka.

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tuženice i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Protiv rješenja suda drugoga stupnja tuženica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), u vezi čl. 400. ZPP, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se revizija prihvati i da se dopusti ponavljanje postupka u ovom predmetu, te da se slijedom toga ukinu nižestupanjske presude.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženice nije dopuštena.

U ovom predmetu revizija nije dopuštena prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP, iako se radi o rješenju kojim se postupak pravomoćno završava - rješenje kojim je odbijen prijedlog za ponavljanje postupka, budući da revizija ne bi bila dopuštena protiv drugostupanjske presude prema vrijednosnom kriteriju (čl. 382. st. 1. ZPP).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, a koja odredba se primjenjuje na odgovarajući način kod revizije protiv rješenja, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa se tako primjerice navodi:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj sjednici ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (st. 3. istog članka).

Iz sadržaja gore navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavaka za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Tuženica u reviziji navodi da je „pravno pitanje zbog kojeg podnosi izvanrednu reviziju radi jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana neprimjena odredbe čl. 427. st. 2. ZPP, prema kojoj odredbi se dopušta ponavljanje postupka, a u svezi s iznesenim razlozima za ponavljanje postupku iz čl. 421. st. 1. toč. 2. i 10. ZPP, koje je tužena istakla u svom prijedlogu“. Tako postavljeno pitanje je nedovoljno određeno, a revizijski sud nije ovlašten sam kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Da bi neko pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano, tako da ne ostavlja dvojbe o kojem je pravnom pitanju riječ u okviru određenog pravnog instituta ili zakonske odredbe, a što u predmetnoj reviziji nije učinjeno.

Iz sadržaja revizije može se zaključiti da tuženica reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a samo zbog tog razloga, a da nije postavljeno određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, ne daje mogućnost da se o predmetnoj reviziji meritorno odlučuje.

Kako predmetna revizija ne sadrži određeno navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP, ista nije dopuštena.

Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 13. prosinca 2011.

S u d a c:

Damir Kontrec, v.r.