I Kž-342/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-342/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Neve Šibl, kao članova vijeća i savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. T., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 18. veljače 1999. godine, br. K-124/97., u sjednici održanoj dana 26. travnja 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. D.T., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. D.T., zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ i kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 221. st. 2. KZRH, pa mu je za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iz čl. 221. st. 2. KZRH kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te mu je uz primjenu odredbe čl. 60. st. 1. i st. 2. c KZ izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka i paušalne svote.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem svojih branitelja E.F. i S.F. - K., odvjetnika iz S., zbog odluke o kazni i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža vrsta sankcije, uvjetna osuda, sa kojom će se također postići svrha kažnjavanja.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 7. srpnja 1999. godine, br. DOKŽ-913/99. predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ispitao i da li postoje povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. i st. 2. ZKP, i je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/97.).

Iako su u uvodu žalbe optuženika označene žalbene osnove zbog odluke o kazni i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz sadržaja te žalbe nedvojbeno proizlazi da optuženik pobija presudu suda prvog stupnja samo zbog odluke o kazni, pa je stoga pobijana presuda ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija obrazloženom žalbom, kao i u odnosu na one povrede zakona na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Obrazlažući žalbeni osnov zbog izrečene kazne žalitelj ističe da je sud prvog stupnja korektno nabrojao olakotne okolnosti koje mu idu u prilog, ukupno pet olakotnih okolnosti, međutim, smatra da je svakako bilo mjesta spominjanju i drugih olakotnih okolnosti koje također spadaju u osobni status optuženika, a te okolnosti su imovinske prilike optuženika i njegove obitelji koje su izuzetno skromne i teške, a koje bi uzele još teže razmjere za optuženika ako bi izrečena kazna ostala ne izmijenjena, dok izrečenu kaznu po sudu prvog stupnja smatra prestrogom. Nadalje misli da je sud trebao prilikom izricanja kazne uzeti u obzir protek vremena od počinjenih kaznenih djela, kao i činjenicu da optuženik pribavljeni novac nije potrošio, već ga je spremao u "čarapu" da bi nakon okončanja postupka oštećenu "Sisačku banku" d.d. u potpunosti obeštetio uz plaćanje pripadajućih kamata.

Optuženik naglašava i to da protiv njega S. banka nije uopće pokrenula disciplinski postupak, već je optuženik sam banku napustio, a nakon toga nastavio je raditi u drugoj banci, čije rukovodstvo upoznao sa kaznenim postupkom koji je protiv njega vođen. Optuženik naglašava i to da je on formalno počinio kaznena djela pa je svjestan da sud to ne može tretirati kao da ništa nije napravio, ali smatra da je bilo mjesta izricanju najblaže kazne moguće po zakonu, pa i uvjetne osude.

Protivno shvaćanju izloženoj u žalbi optuženika prema kojem je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca prestroga, ovaj Vrhovni sud prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne optuženiku za počinjena kaznena djela. Opravdano je optuženiku cijenjeno kao olakšavajuće da je odmah priznao počinjenje kaznenih djela, da je nadoknadio štetu, da je obiteljski čovjek i otac dvoje djece, da ranije nije osuđivan i da je učesnik Domovinskog rata dok posebno otegotnih okolnosti kod optuženika sud nije pronašao.

Za utvrđeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti sud prvog stupnja optuženiku je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, pravilno ocijenivši značaj svih okolnosti koje govore o vrsti i visini kaznene sankcije. Ovakva kazna primjerena je težini počinjenih kaznenih djela i stupnju kaznene odgovornosti optuženika i podobna za ostvarivanje predviđene svrhe kažnjavanja i opće svrhe izricanja kaznenih sankcija.

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP/93. trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97. presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. travnja 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.