Rev-2120/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2120/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. b. d.d. Z., koju zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik iz V., protiv tuženice I. S. iz B., kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-331/99-2 od 03. veljače 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu broj: P-66/96-23 od 04. studenog 1998. godine, u sjednici održanoj dana 28. siječnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je tuženoj naloženo da plati tužiteljici iznos od 179.398,86 kn s kamatom po stopi od 30% godišnje koja se plaća po odluci banke na nedopuštena prekoračenja po tekućim računima građana, počev od 16.12.1995. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 24.420,50 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude nižih sudova ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a ni nadležni državni odvjetnik, kojem je revizija nom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parnič

91/92, 112/99 i 117/03 - dalje ZPP), nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija nije osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Presude sudova nižeg stupnja mogu se ispitati. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni, a ne postoji ni proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika. Drugostupanjski sud je u smislu čl. 375. st. 1. ZPP ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP kako se navodi u reviziji.

Nije sporno da su stranke zaključile ugovor o tekućem računu temeljem kojega je tuženica imala kod tužiteljice (kod njezine P. j. u V.) otvoren tekući račun broj 40-450-02021- 6, a utvrđeno je po vještaku (list 35) da je po osnovi toga računa izdano čekova bez pokrića koji su dospjeli na naplatu i naplaćeni u razdoblju od 16.12.1995. do 30. 01.1996.godine u ukupnom iznosu od 179.398,86 kn. Stoga tužiteljica traži da joj tužena taj iznos plati zajedno s kamatom. Tužena u reviziji ponavlja ono što je navodila tijekom postupka, tj. da ona ne odgovara za dugove koje su prouzročili njezini opunomoćenici (suprug I. S. i M. O.), pa da je bilo nužno "razdvojiti čekove koje je izdala tuženica od onih koje su izdali opunomoćnici". Navodi također da tužiteljici ne pripadaju na sporno potraživanje zatezne kamate, jer je tekući račun zatvorila i potraživanje u svojim poslovnim knjigama vodi kao sporno potraživanje, a ne kao dug po tekućem računu, te ističe: "Kamate po odluci banke tužitelju su pripadale samo za vrijeme za koje je tekući račun bio otvoren, ali ne i nakon što je zatvoren".

Pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje kada su prihvatili tužbeni zahtjev. Prema čl. 1052. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO) ugovorom o tekućem računu banka se obvezuje da nekoj osobi otvori poseban račun i da preko njega prima uplate i obavlja isplate u granicama njezinih sredstava i odobrenog kredita. Banka je dužna preko tekućeg računa obavljati plaćanja za deponenta i onda kad na računu nema pokrića, i to u opsegu koji je predviđen ugovorom o otvaranju tekućeg računa ili posebnim sporazumom (čl. 1054. st. 2. ZOO). Nema zapreke da naloge za plaćanje banci izdaje i punomoćnik deponenta (imatelja računa), a ugovorom o tekućem računu je i ugovoreno da vlasnik može za jednokratno ili stalno raspolaganje sredstvima na tekućem računu ovlastiti i druge osobe izdavanjem pisane punomoći. Nalozi punomoćnika u smislu čl. 85. st. 2. ZOO proizvode pravni učinak neposredno prema zastupanoj osobi. Stoga ne stoji tvrdnja revidentice da ona ne bi bila dužna platiti banci one svote koje je banka isplatila na temelju naloga (čekova) koje su dali njezini punomoćnici (S. i O.).

Tuženica u reviziji navodi da banka nije postupala pažnjom dobrog stručnjaka pa se stoga ne može isključiti njezina odgovornost za štetu. Banka je međutim u smislu čl. 1052. ZOO obavljala isplate za račun tužene jer se na to i obvezala ugovorom o bankarskom unu. Tužena je čekovima koje je potpisala ona ili njezini punomoćnici izvršavala tekućem rač

obveze prema trećim osobama, a kako nije imala sredstava na računu plaćanje je obavila tužiteljica iz svojih sredstava. Tužiteljica ovom tužbom traži da joj tužena vrati ono što je za njezin račun i po njezinom nalogu (odnosno nalogu njezinih punomoćnika) platila, pa nije u pitanju naknada štete, odnosno nije relevantno jesu li ili nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

Ugovorom o tekućem računu ugovoreno je da se visina kamatne stope, način obračuna i rokovi plaćanja utvrđuju Odlukom o kamatnim stopama banke, uključujući i kamatu na iznos nedozvoljenog prekoračenja. U pitanju je ugovorna kamata, pa sudovi nižeg stupnja pravilno navode da u smislu čl. 277. st. 2. ZOO ugovorna kamata teče i poslije dužnikovog zakašnjenja, ako je stopa te ugovorne kamate veća od stope zatezne kamate. Obveza tuženice proizlazi iz ugovora o tekućem računu, pa stoga nije u pravu kada tvrdi da su tužiteljici pripadale kamate iz Odluke banke (po stopi od 30% godišnje) samo za vrijeme za koje je tekući račun bio otvoren. Ugovor o tekućem računu nije prestao zatvaranjem tekućeg računa zbog nedozvoljenog prekoračenja od strane tuženice. Tužena se time nije oslobodila ugovorne obveze platiti tužiteljici novčanu svotu u visini prekoračenja (platiti ono što je banka platila za njezin račun) zajedno s kamatom po ugovorenoj stopi čija visina se inače ne dovodi u pitanje.

Valjalo je zbog rečenih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 28. siječnja 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.