Rev-1785/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1785/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i dr. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. i I. B., oboje iz Z., te E. P. rod. G. iz Š.. B., zastupani po punomoćniku D. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika 1. C. o. d.d. Z., F. V., i 2. Z. Z. iz V., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz V., radi nadoknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 30. siječnja 1997. godine, br. Gž-78/97., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici od 30. listopada 1996. godine, br. P-54/94., u sjednici održanoj dana 27. lipnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da im je tuženik dužan na ime nadoknade štete isplatiti i to M. i I. B., zajedno 500,00 kn, te M. B. 225,00 kn, I. B. 95,00 kn i E. P. 95,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

Ujedno je odlučeno da su tužitelji dužni tuženiku Z. Z. naknaditi parnični trošak u iznosu od 938,00 kn.

Presuda suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukidanje pobijane presude te da se predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Tuženici nisu podnijeli odgovor na reviziju niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

U postupku je utvrđeno da je šteta koju tužitelji potražuju ovom tužbom nastala 1. studenog 1980. godine, te da su tužitelji ustali tužbom za nadoknadu štete 2. kolovoza 1989. godine.

Isto tako je utvrđeno da su tužitelji kao oštećenici podnijeli krivičnu prijavu protiv tuženog pod 2., a osiguranika tužene pod 1. dana 1. srpnja 1989. godine, radi krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa teškim djelom protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 1. u svezi s čl. 163. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, kao i da je presudom Općinskog suda u Virovitici br. K-183/91. od 27. travnja 1993. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bjelovaru od 5. kolovoza 1993. godine, br. Kž-424/93., tuženik pod 2. oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa teškim djelom protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 1. u svezi s čl. 163. st. 1. KZRH, a kojom prilikom bi tužitelji zadobili teške tjelesne povrede, jer nije dokazano da bi počinio djelo koje mu se stavlja na teret.

Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen prigovor zastare potraživanja nadoknade štete, te odbijen tužbeni zahtjev (čl. 376. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", br. 53/91., 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99. - dalje ZOO).

Odredba čl. 390. ZOO, može dovesti do prekida zastarnog roka iz čl. 376. ZOO, samo pod pretpostavkom da je imovinsko pravni zahtjev oštećenog stavljen tijekom trogodišnje zastarnog roka računajući od saznanja oštećenika za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Naime, prema odredbi čl. 390. ZOO, ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojeg drugog razloga koji se ne tiče bitnih stvari, pa vjerovnik ponovno podigne tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarivanje prekinuto prvom tužbom, a isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu i za isticanje prijebora potraživanja u sporu u slučaju kada je sud uputio vjerovnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.

Ovdje su tužitelji pokrenuli krivični postupak protiv tuženog pod 2. tek 1991. godine podnošenjem optužnice, pa su tek tada mogli postaviti imovinskopravni zahtjev protiv tuženog pod 2. u krivičnom postupku. Dakle, sve da je postavljen taj zahtjev krivičnom sudu on bi bio postavljen daleko nakon proteka trogodišnjeg zastarnog roka za potraživanje nadoknade štete.

Sama činjenica što je krivični sud u svojoj oslobađajućoj presudi od 27. travnja 1993. godine, uputio tužitelje da svoj zahtjev ostvaruju u parnici ne dovodi do prekida zastare potraživanja nadoknade štete, kako to pogrešno smatraju revidenti, već bi ta odluka mogla dati pravo tužiteljima da u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke s kojom je tuženik pod 2. oslobođen optužbe ustanu tužbom za nadoknadu štete, te da se smatra da nije došlo do zastare potraživanja nadoknade štete, ali jedino pod uvjetom da imovinskopravni zahtjev oštećenih - tužitelja bio postavljen u krivičnom postupku tijekom trogodišnjeg zastarnog roka.

Kako je pak rečeno tužitelji prvi put svoj zahtjev za nadoknadu štete postavljaju tek 2. kolovoza 1989. godine i to u ovoj parnici daleko nakon proteka ne samo subjektivnog zastarnog roka od tri godine računajući od saznanja za štetu i osobu koja je štetu učinila, već i objektivnog zastarnog roka od pet godina, računajući od kada je šteta nastala unutar kojih rokova zastarijeva potraživanje nadoknade štete (čl. 376. ZOO).

Dakle, nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a nije ni učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92. i 112/99. - dalj ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. lipnja 2000.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.