Revr-595/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 595/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz R., koga zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz R., protiv tuženika T. Z., koga zastupa punomoćnica G. O., dipl. pravnica iz Z., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, br. Gž-4686/07 od 21. siječnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci br. P-3809/04 od 28. prosinca 2006., u sjednici održanoj 8. prosinca 2009.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Poništava se odluka o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja broj 7/04 u odnosu na tužitelja B. S. u cijelosti te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na rad pod istim uvjetima i na isto radno mjesto kao prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu sve u roku od 8 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u roku od 8 dana."

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP.

U presudama su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, posebno nalaza i mišljenja vještaka Z. R.. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Sudovi su odlučne činjenice detaljno i jasno obrazložili te povezanost činjenica utvrđenih na temelju priloženih isprava, posebno nalaza i mišljenja vještaka Z. R. i iskaza svih svjedoka.

Stoga, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Prema odredbi čl. 300. st. 1. ZPP sud je ovlašten odlučiti koje dokaze i dokazna sredstva treba izvesti na sporne činjenice, time da će predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku odbiti i naznačiti razlog odbijanja (st. 2. istog članka).

U konkretnom slučaju, a vezano za ponovljeni prigovor tuženika da nije jasno zašto je sud povjerio financijsko vještačenje novom vještaku, da bi zatim u presudi naveo da je poklonio vjeru iskazu vještaka Z. R. koji je suprotan njegovom pisanom nalazu i mišljenju te koji je nejasan i proturječan, radi čega da je trebalo postupiti sukladno odredbi čl. 261. st. 3. ZPP, a ne utemeljiti svoju odluku upravo na tom nalazu, treba odgovoriti da su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 300. ZPP budući je sud "odustavši" od izvođenja dokaza novim financijskim vještačenjem dao valjane razloge odbijanja, a jednako tako i razloge zbog kojih je utemeljio svoju oduku, između ostalih dokaza, i na nalazu i mišljenju vještaka Z. R..

Kako iz danih razloga proizlazi da u nalazu i mišljenju te dopuni nalaza vještaka Z. R. ne postoji proturječnost ili nedostaci, odnosno sumnja u pravilnost danog mišljenja, to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 261. st. 3 . ZPP.

Prema tome, neosnovano tuženik u reviziji ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 261. st. 3. ZPP, a koja da je učinjena pred drugostupanjskim sudom.

U reviziji tužitelj ocjenjuje provedene dokaze čime ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U odredbi čl. 385. ZPP su navedeni razlozi zbog kojih stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude. Među tim razlozima nisu navedeni kao razlog za reviziju, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a to znači da se iz tih razloga revizija ne može podnijeti, pa u tom pravcu navodi tužitelja nisu ni uzeti u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja i vraćanje na rad pod istim uvjetima i na isto radno mjesto. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj kod tuženika bio direktor Regionalnog centra R. (Ugovor o radu od 1. lipnja 2003.),

- da je tuženik, kao poslodavac, u cilju povećanja likvidnosti 24. ožujka 2004. donio Upute za postupanje s kupcima roba i usluga (dalje: Upute),

- da je 26. travnja 2004. dospjeli dug kupca T. d.o.o. V. prema tuženiku iznosio 113.848,78 kn, te da je navedenom trgovačkom društvu, kao kupcu, isti dan tužitelj, ne pridržavajući se Uputa, isporučio ostalu (komercijalnu) robu u vrijednosti od 102.647,44 kn,

- da je tužitelj tvrtki T. d.o.o. poslao opomenu radi plaćanja računa 21. travnja 2004. umjesto sukladno Uputama, 20. travnja 2004. obzirom je račun kupcu T. d.o.o. dospio na naplatu 15. travnja 2004.,

- da je tužitelj isporuku tiskovine navedenoj tvrtci obustavio 29. travnja 2004. umjesto sukladno Uputama, 26. travnja 2004.,

- da je 29. travnja 2004. ukupan dug kupca T. d.o.o. V. prema tuženiku narastao na iznos od 200.539,91 kn, da konačan nenaplaćen dug odnosno tražbina tuženika stvarno iznosi 497.367,20 kn time da se tuženik u odluci o otkazu poziva na nešto manji novčani iznos (477.670,13 kn),

- da je nad trgovačkim društvom T. d.o.o. 14. rujna 2005. otvoren i potom zatvoren stečajni postupak te je navedeno društvo 21. studenoga 2005. brisano iz registra pravnih osoba,

- da je tuženik odlukom od 16. lipnja 2004. otkazao ugovor o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja, uz obrazloženje da je tužitelj s danom 26. travnja 2004. morao obustaviti isporuku tiskovina kupcu T. d.o.o., čiji je dospjeli nenaplaćeni dug iznosio 113.848,00 kn, a on to nije učinio, te da suprotno Uputama i pravilima struke, iako je kupac T. d.o.o. imao dospjeli, neplaćeni dug prema društvu i usprkos činjenici da je opomenom upozorio kupca na dug, tužitelj je kupcu nastavio isporučivati i druge robe (vrijednosnice i cigarete) i to u količinama koje nisu bile ničim opravdane, s obzirom na dotadašnji promet kupca s tiskovinama, tako da je do dana 29. travnja 2004. kada je obustavio isporuku tiskovina i svih roba, dug iznosio 200.539,91 kn, a konačan dug iznosi 477.670,13 kn te da je navedeni dug nemoguće naplatiti jer je kupac prezadužen, pa da je time tužitelj u svom radu postupao suprotno čl. 3. st. 1. Kolektivnog ugovora, čl. 2. st. 3., čl. 3. st. 1. al. 2. i čl. 14. Ugovora o radu, Uputama poslodavca od 24. ožujka 2004., te opisu svojih poslova iz akta o sistematizaciji radnih mjesta i opisa poslova od 1. lipnja 2003., kao i dopunama opisa poslova od 8. travnja 2004., pa stoga, uz uvažavanje svih okolnosti, da daljnji nastavak radnog odnosa više nije moguć.

S obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja da je tužitelj počinio povredu radnih obveza, koje mu se stavljaju na teret, pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili. Navedeni pravni zaključak proizlazi iz odredbe čl. 106. st. 1. podst. 3. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 - pročišćeni tekst br. 137/04 - dalje: ZR) koji se primjenjuje u ovom slučaju, jer je tom odredbom propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa

- redoviti otkaz tj. otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, što se u konkretnom slučaju i ostvarilo.

Naime, i po ocjeni ovog suda nepridržavanje uputa sadržanih u pisanim Uputama poslodavca od 24. ožujka 2004., kao i postupanje protivno pravilima struke i drugih akata određeno navedenih u odluci o otkazu,a što je u konačnosti rezultiralo dugom prema tuženiku koji nije bilo moguće naplatiti od prezaduženog kupca T. d.o.o. V., pravilno su nižestupanjski sudovi okarakterizirali osobito teškom povredom iz radnog odnosa, koja svakako predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, u smislu naprijed navedene zakonske odredbe.

U odnosu na ponovljeni prigovor da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju utemeljena na odredbi čl. 106. ZR jer da se u konkretnom slučaju radi o izvanrednom otkazu (čl. 107. ZR), slijedom čega da je jasna povreda ZR, kako u svezi procedure za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, tako i glede uvjeta za donošenje takve odluke, treba odgovoriti da je i po ocjeni ovog suda pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je u pitanju redoviti otkaz ugovora o radu iz čl. 106. st. 1. podst. 3. ZR (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), te da je tuženik, suprotno navodima revizije, dokazao u konkretnom slučaju opravdanost razloga za otkaz tužitelju, u smislu odredbe čl. 112. st. 1. ZR.

Ne postoji, dakle, niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 8. prosinca 2009.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v. r.