Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to property value under 100,000 Kuna threshold. Appeal against eviction order rejected because case value did not exceed statutory limit. Court applies procedural rules based on appeal filing date and property value criteria. The appeal was rejected because the property value did not exceed the statutory threshold for admissibility. The court ruled that the appeal was inadmissible because the property value was below the required limit. The decision confirms that appeals in eviction cases are barred if the value is too low. The court determined the appeal was inadmissible based on the property value threshold. The ruling establishes that appeals are inadmissible when the property value is below the limit. The court dismissed the appeal because the property value was insufficient. The decision clarifies the admissibility threshold for eviction appeals in Croatian law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the tenants' appeal as inadmissible because the property value fell below the statutory threshold. The tenants argued for a retrial based on procedural grounds, but the court noted the appeal was filed after a second-instance decision regarding a request to reopen proceedings. The court determined that since the annual rent did not exceed 100,000 Kuna, the appeal was barred under the specific value-based rules applicable at the time of the appeal.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 400. st. 1. i 2. ZPP; revizija nije dopuštena u sporovima o otkazu stanarskog prava ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 100.000,00 kn.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-2684/00-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Nenada Perina, Miroslave Vekić i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ – Hrvatske željeznice d.o.o. Z., protiv tuženika D. i D.A., zastupanih po B.M., odvjetnici u O., radi otkaza stanarskog prava, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 7. srpnja 2000., posl.br. Gž-1636/00, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku od 22. svibnja 2000., posl.br. P-57/92, u sjednici održanoj dana 2. rujna 2003. godine,
r i j e š i o j e:
Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.
Obrazloženje
Drugostupanjskim rješenjem je potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda kojim se odbacuje prijedlog tuženika za ponavljanje postupka kao nepravovremen. Protiv tog rješenja reviziju su izjavili tuženici zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP. Predlažu da se pobijano rješenje preinači.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojima je postupak pravomoćno završen, a prema odredbi čl. 400. st. 2. ZPP revizija protiv rješenja iz st. 1. ovog članka nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravomoćne presude (čl. 382. st. 2. i 3. ZPP).
U ovom predmetu je riječ o postupku otkaza stanarskog prava po odredbama čl. 99. ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje: ZSO), a postupak po toj zakonskoj odredbi nije jedan od navedenih u čl. 106. ZSO prema kojoj odredbi je revizija dopuštena – bez obzira na vrijednost predmeta spora.
Dakle, dopuštenost revizije se ocjenjuje prema vrijednosti predmeta spora u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
Nadalje, potrebno je imati na umu da kad u smislu odredbe zakona primjena određenih pravila parničnog postupka o reviziji ovisi o trenutku pokretanju postupka, kao taj trenutak, kad se radi o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja donesene u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, smatra se vrijeme podnošenja tog prijedloga, a ne tužbe kojom je u odnosnom predmetu pokrenut parnični postupak. To znači da se u odnosu na vrijednosni kriterij primjenjuju odredbe ZPP koje su bile na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka, ali i dalje ostaje mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe.
Konačno, treba reći, da se ovdje radi o sporu iz odnosa korištenja stana u kojem se vrijednost spora utvrđuje u smislu odredbe čl. 38. ZPP (jednogodišnja stanarina, odnosno najamnina – što u konkretnom slučaju znači da se stanarina, odnosno najamnina u mjesecu u kojem je podnesena tužba (drugi mjesec 1992.) pomnoži sa brojem 12. U ovom predmetu tužba je podnesena 23. veljače 1992. godine.
Odredbom čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 112/99 – dalje: ZID ZPP), koji je stupio na snagu 6. studenog 1999. godine izmijenjena je odredba čl. 382. st. 2. ZPP, tako da u sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 100.000,00 kn.
Općepoznata je činjenica da jednogodišnja stanarina, odnosno najamnina računajući od 13. veljače 1992. godine, za predmetni stan u Osijeku površine 51,76 m ne prelazi iznos od 100.000,00 kn.
U smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZPP o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda, koja je donesena nakon stupanja na snagu tog Zakona rješava se po tom izmijenjenom Zakonu.
U ovom slučaju drugostupanjsko rješenje Županijskog suda u Osijeku je doneseno 7. srpnja 2000. godine, dakle, nakon stupanja na snagu ZID ZPP, pa je za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora po izmijenjenoj odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, tj. 100.000,00 kn.
S obzirom da ovdje vrijednost predmeta spora pobijanog rješenja ne prelazi propisani iznos od 100.000,00 kn, revizija tuženika nije dopuštena, pa je istu valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. ZPP u vezi s čl. 389. st. 2. ZPP – kao nedopuštenu.
U Zagrebu, 2. rujna 2003. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v. r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Voditelj Otpremne pisarnice:
Štefica Klepac