I Kž-615/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 615/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. S. H. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. travnja 2004. godine broj K- 180/02 (Kv-229/04), u sjednici održanoj dana 2. prosinca 2004. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak Parfenjuk,

p r e s u d i o je:

Odbija se kao neosnovana žalba os. S. H. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, na temelju čl. 472. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, dalje: ZKP), opozvana je uvjetna osuda primijenjena prema os. S. H. i određeno da se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. svibnja do 7. studenoga 2002. godine, ima izvršiti, kako je to pobliže navedeno u njenoj izreci.

Protiv te presude podnio je žalbu osuđenik, po branitelju B. J., odvjetniku iz Z., zbog opoziva uvjetne osude i predložio da se ona preinači i prijedlog državnog odvjetnika (da se uvjetna osuda opozove) odbije kao neosnovan.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložilo je da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

U žalbi se, između ostaloga, navodi kako branitelj osuđenika raspolaže s podacima, dobivenim od njegovih poznanika, da je osuđenik "otputovao u svoju domovinu, tj. u Republiku Srbiju i Crnu Goru, odakle nije u mogućnosti da se vrati u Republiku Hrvatsku, jer ga u tome sprečavaju tamošnje vlasti praveći mu probleme oko putovnice", a što da su

I Kž 615/04-3

objektivne okolnosti koje ne opravdavaju opoziv uvjetne osude, obzirom da je osuđenik redovno izvršavao izrečenu mu sigurnosnu mjeru (obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama) do 30. svibnja 2003. godine, do kada se je redovno javljao na kontrolne preglede u bolnicu KBC "Sestre milosrdnice" u Zagrebu.

Suprotno stanovištu žalitelja, prvostupanjski je sud, nakon provedenog postupka i odgovarajućih provjera, pravilno i zakonito postupio kada je opozvao uvjetnu osudu primijenjenu prema osuđeniku zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, a kojom mu je izvršenje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci dvostruko uvjetovao – time da u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, kao i da se podvrgne obveznom liječenju od ovisnosti o opojnim drogama, budući da mu je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda od 7. studenoga 2002. godine broj K-180/02, koja je postala pravomoćna 4. prosinca 2002. godine, uz kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci izrečena i sigurnosna mjera iz čl. 76. KZ.

Prema podacima u spisu predmeta, osuđenik je sigurnosnu mjeru izvršavao u KBC "Sestre milosrdnice" od 21. siječnja 2003. godine (l. 154) i zadnji puta bio na kontrolnom pregledu dana 9. svibnja 2003. godine, pa iako je trebao pristupiti pregledu za šest tjedana, više se nije javljao u tu bolnicu (l. 155). On više ni ne prebiva na prijavljenoj adresi u Zagrebu (l. 157).

Stoga, sve da su objektivno istiniti navodi u žalbi o razlozima spriječenosti osuđenika da izvršava izrečenu mu sigurnosnu mjeru obveznog liječenja o ovisnosti o opojnim drogama, a oni nisu uvjerljivi, i tada bi bio osnovan prijedlog državnog odvjetnika za opoziv uvjetne osude (l. 165-166). Ovo iz razloga što je osuđenik dobro znao koje su mu obveze određene presudom i znao je da se mora redovno podvrgavati kontrolnim pregledima u zdravstvenoj ustanovi, pa mu je po toj istoj ustanovi, bolnici "Sestre milosrdnice", određeno i vrijeme kada se ima javiti na naredni pregled, on tako ne postupa, o svom, navodnom, napuštanja Republike Hrvatske nikoga ne obavještava niti kroz dulje vrijeme, više od godine dana, ne obavještava ni suca za izvršenje predmetne kaznene sankcije ni Bolnicu o eventualnoj spriječenosti da se podvrgava daljnjem liječenju, a znajući svoje obveze trebao je.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno i zakonito postupio kada je osuđeniku opozvao uvjetnu osudu, što je dostatno i valjano obrazložio i što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

Kako, dakle, žalba nije osnovana i kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, to je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 2. prosinca 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Josip Budinski, v.r.