Gž-2223/2016-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2223/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Tihane Pivac kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao sudca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja S. T. d.o.o J., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u V., protiv tuženika 1. I. Đ. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u S. i 2. V. Đ. iz J., koju zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u S., radi utvrđenja bračne stečevine i trpljenja namirenja tražbine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi i odlučujući o žalbi tuženika I. Đ. protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj 55 P-6348/2015-26 od 3. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj 55 P-6348/2015-26 od 3. veljače 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. izrijeke kojim je odbijen tužbeni zahtjev te u dijelu pod točkom II. izrijeke, u odluci o trošku postupka tužene V. Đ..

II. Prihvaća se djelomično žalba tuženika I. Đ. te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj 55 P-6348/2015-26 od 3. veljače 2016. u pobijanom dijelu pod točkom II. izrijeke, u odluci o trošku postupka tuženika I. Đ. i u tom dijelu sudi:

"Dužan je tužitelj, u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženiku I. Đ. iznos od 56.250,00 kn, dok se za više zatraženi iznos od 10.370,00 kn tuženikov zahtjev odbija kao neosnovan."

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da z.k. čest. br. 2260/121 pašnjak sa 856 m2, upisana u zk.ul. br. 4571 k.o. O. predstavlja bračnu stečevinu tuženika I. Đ. i V. Đ. u kojoj su oni suvlasnici na jednake dijelove, te su stoga dužni trpjeti da tužitelj Trgovačko društvo S. T. d.o.o. J. svoju tražbinu prema tuženiku u iznosu od 3.995,00 kn sa pripadajućim kamatama namiri iz njegovog suvlasničkog dijela, a svoju tražbinu prema 2. tuženici u iznosu od 145.597,46 kn s pripadajućim kamatama namiri iz njenog suvlasničkog dijela.

II. Tuženi su dužni nadoknaditi tužitelju parnične troškove u roku od 15 dana".

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana iz osnova parničnog troška isplatiti tuženiku pod 1. I. Đ. iznos od 45.000,00 kn, a tuženoj pod 2. V. Đ. iznos od 3.750,00 kn."

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući tu odluku u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 ,123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), predlažući presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i tuženik I. Đ. pobijajući presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka ne navodeći određeno koji od žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tuženiku dosuditi zatraženi iznos na ime naknade parničnog troška.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Žalba tuženika djelomično je osnovana.

Predmet spora u ovom stadiju postupka je tužiteljev zahtjev na utvrđenje kako su tuženici I. Đ. i V. Đ. suvlasnici nekretnine označene kao čest. zem. 2260/121, ZU 4571 KO O., da ta nekretnina predstavlja bračnu stečevinu stranaka na jednake dijelove i zahtjev na trpljenje namirenja tužiteljevih tražbina prema tuženicima iz njihova suvlasničkog dijela.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, prvostupanjski sud je, prema stanju u spisu, u bitnom utvrdio slijedeće:

-kako tužitelj ima novčano potraživanje prema tuženoj V. Đ. temeljem pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj XI P-289/2004 od 8. ožujka 2005., da je između navedenih stranaka u tijeku ovršni postupak pred Trgovačkim sudom u Splitu pod brojem Ovr-238/05, koji se vodi radi naplate navedene novčane tražbine u iznosu od 145.597,46 kn s pripadajućim kamatama te kako tužitelj nije naplatio to potraživanje,

-kako je provedba spomenute ovrhe bila povjerena Općinskom sudu u Trogiru pred kojim se ovrha vodi pod brojem Ovr-161/07, posljednja radnja da je bila 24. veljače 2009., da je sud donio rješenje o "prekidu ovrhe", nakon čega je održano ročište i zaprimljeni prigovor ovrhovoditelja na zapisnik o uredovanju i prigovor treće osobe te prigovor sudionika u provedbi postupka ovrhe, o kojim prigovorima nije odlučeno,

-kako je u zemljišnoj knjizi za KO O., u ZU 4571, upisana predmetna nekretnina č.zem. 2260/121, pašnjak površine 856 m2 te da je pravo vlasništva te nekretnine upisano na ime tuženika I. Đ. za cijelo, a što među strankama nije niti sporno,

-kako je tuženik I. Đ. navedenu nekretninu kupio od prodavatelja M. B. iz O. D., Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 2. svibnja 1996. i da je na temelju tog Ugovora ishodio uknjižbu prava vlasništva za cijelo na navedenoj nekretnini,

-kako su tuženici I. Đ. i V. Đ. bračni drugovi te da su u tijeku 1996. godine bili u braku,

-kako tužitelj ima potraživanje i prema tuženiku I. Đ. u iznosu od 3.995,00 kn temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1290/07 od 29. siječnja 2009., ali da tužitelj nije pokrenuo ovršni postupak radi naplate te novčane tražbine,

-kako tužitelj tijekom postupka nije dostavio dokaz da bi tuženici postali insolventni, odnosno dokaz da nemaju druge imovine iz koje bi mogao naplatiti predmetne tražbine.

Na temelju tako utvrđenoga činjeničnog stanja prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako je tuženik I. Đ. kupio predmetnu nekretninu 1996. godine i ishodio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na toj nekretnini za cijelo, kako tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje da su tuženici suvlasnici predmetne nekretnine položene u KO O., ali i kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi predmetna nekretnina bila bračna stečevina tuženika te da bi i tužena bila suvlasnik na toj nekretnini upravo za ½ dijela i da nije dostavio dokaze na okolnosti stjecanja, odnosno doprinosa svakog bračnog druga u stjecanju te imovine te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP- a na koje ukazuje žalba, kao niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer ta utvrđenja imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je i sud prvog stupnja u bitnom pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Međutim, na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je dijelom pogrješno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Prije svega valja navesti kako i u ovom stadiju postupka ovaj sud ne može prihvatiti pravno stajalište prvostupanjskog suda prema kojemu tužitelj ne bi imao pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje kako su tuženici suvlasnici predmetne nekretnine položene u KO O.., u smislu članka 187. stavak 1. i stavak 2. ZPP-a. Naime, tužba na utvrđenje može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Tužitelj, nedvojbeno, ima potraživanje prema tuženoj i to potraživanje ne može naplatiti pa već stoga ima i pravni interes da sud utvrdi kako je tužena suvlasnik nekretnine iz čije vrijednosti bi mogao to potraživanje naplatiti.

No, tužitelj u postupku tvrdi i da je predmetna nekretnina stečena radom tuženika, kao bračnih drugova, za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice te da predstavlja bračnu stečevinu tuženika. Imajući u vidu rezultate provedenoga dokaznog postupka, posebno utvrđenje kako je tuženik I. Đ. kupio predmetnu nekretninu 1996. godine i da je temeljem ugovora ishodio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na toj nekretnini za cijelo, to se u konkretnom slučaju, sukladno članku 551. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15., dalje: ObZ), primjenjuju zakonske odredbe koje su vrijedile u vrijeme stjecanja nekretnine.

Prema odredbi članka 277. ranije važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 45/89, 51/89-pročišćeni tekst i 59/90 dalje u tekstu: ZBPO) imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina. Člankom 278. stavkom 2. ZBPO-a propisano je kako je imovina koju jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.) različitoj od navedene u članku 277. tog Zakona, njegova posebna imovina.

U smislu odredaba članka 287. ZBPO-a, kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini utvrđuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju pri čemu sud vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, radu u domaćinstvu, brizi oko odgoja i podizanja djece kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje radi povećanja zajedničke imovine.

Dakle, p

osebna imovina bračnog druga i bračna stečevina, kao zajednička imovina bračnih drugova, prema odredbama ZBPO-a, su dvije pravno različite kategorije pa je u konkretnom slučaju na tužitelju teret dokaza svih odlučnih činjenica koje se odnose na to da bi predmetna nekretnina predstavljala imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine, a što tužitelj nije dokazao. Na te okolnosti tužitelj nije predložio dokaze, a ne postoji zakonska presumpcija prema kojoj bi sva imovina stečena u braku odnosno za vrijeme trajanja bračne zajednice predstavljala bračnu stečevinu bračnih drugova.

Glede žalbenih navoda posebno treba istaći kako prvostupanjski sud odlučuje u granicama zahtjeva postavljenih u postupku, sukladno članku 2. ZPP-a, kao i da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. ZPP-a), a tužitelj u postupku na glavnoj raspravi nije imao daljnjih dokaznih prijedloga pa prvostupanjski sud i nije mogao utvrđivati činjenice i izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. Tužitelj i u žalbi navodi kako je "sasvim jasno" da je predmetna nekretnina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili da potječe iz te imovine, međutim te činjenice tužitelj nije dokazao. Dakle, iz navedenog proizlazi kako je u pobijanoj presudi na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud djelom pogrješno primijenio materijalno pravo, ali bi i pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu citiranih zakonskih odredaba trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu. Stoga je, postupajući temeljem članka 368. stavak 2. ZPP-a, tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izrijeke kojim je odbijen tužbeni zahtjev. Međutim, djelomično osnovano tuženik pobija prvostupanjsku odluku o troškovima postupka. Odluku o troškovima postupka valjalo je donijeti pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 144/14 i 107/15, dalje OT) te imajući u vidu označenu vrijednost predmeta spora od 251.000,00 kn. Prvostupanjski sud je pravilno tuženiku utvrdio ukupan iznos od 45.000,00 kn za poduzimanje radnji po punomoćniku odvjetniku, ali tuženiku pripada i dodatni iznos PDV-a od 11.250,00 kn kojeg je tuženik zatražio popisom troška. Stoga je tuženiku dosuđen trošak postupka u iznosu od 56.250,00 kn, a za više zatraženi iznos od 10.370,00 kn tuženikov zahtjev je odbijen kao neosnovan.

Zbog navedenog je, postupajući temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a, valjalo djelomično uvažiti tuženikovu žalbu i preinačiti prvostupanjsku odluku o trošku postupka.

Odluka o trošku postupka tužene V. Đ. donijeta je pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i u skladu s odredbama OT-a.

Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

U Splitu 24. listopada 2018.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac, v.r.