Rev-2763/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2763/1991-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u gradjansko- pravnoj stvari tužiteljice L. O. iz Z., zastupana po R. P. i I. K., odvjetnicima iz Z., protiv tuženog Lj. A. iz Z., zastupanog po R. Ž. i E. Z., odvjetnicima iz Z., radi predaje nekretnina, rješavajući reviziju tuženog - protutužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 5. veljače 1991. br. Gž 2948/90, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. studenog 1989. br. P-844/88, u sjednici održanoj dana 10. ožujka 1992.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženog - protutužitelja, te se ukidaju presuda Okružnog suda u Zagrebu od 5. veljače 1991. godine br. Gž-2948/90 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. studenog 1989. godine broj P-848/88 i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odluka o trošku nastalom u povodu revizije ostavlja se za odluku o glavnoj stvari.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom sudjeno je:

"I. Nalaže se tuženiku A. Lj. da tužiteljici L. O. preda u posjed objekat u Z., …, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev protutužitelja Andrije Ljutića koji glasi:

"Utvrdjuje se da je ugovor o zajedničkoj gradnji obiteljske kuće u Z., …, sklopljen 29. 8„ 1979. godine i aneks tom ugovoru od 24. 5. 1980. godine sklopljen izmedju O. L. iz Z. i Lj. A., ništav".

III. Tuženik Lj. A. dužan je tužiteljici O. L. nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 5.206.900 dinara, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja".

Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv pravomoćne drugostepene presude tuženik - protutužitelj izjavio je reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revident predlaže da se nižestepene presude preinače. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se tuženom naloži da joj preda u posjed objekt u Zagrebu, Kosirnikova ulica 1/a.

Tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je raskinut ugovor o zajedničkoj gradnji od 1 3 . lipnja 1985. godine koji je imala zaključen sa tuženim, ali da si tuženi i nakon raskida ugovora o zajedničkoj gradnji prisvaja posjed sagradjenog objekta i da ga doista i drži u posjedu.

Tužiteljica u tužbi (točka 3. tužbe) tvrdi da je ona vlasnica sporne nekretnine, pa da joj kao vlasnici pripada i posjed na toj nekretnini.

Dakle, radi se o vindikacionoj tužbi (reivindicatio) kojom vlasnik neposjednik traži od posjednika nevlasnika predaju stvari.

Da bi se usvojio ovakav tužbeni zahtjev tužitelj mora dokazati (teret dokazivanja je na tužitelju) da je vlasnik stvari i da je stvar u posjedu tuženog.

U ovom predmetu nije sporno da je tuženi u posjedu objekta koji je predmet spora, a sporno je da li je tužiteljica vlasnik tog objekta.

Iz obrazloženja nižestepenih presuda dade se zaključiti da nižestepeni sudovi smatraju da je raskidom ugovora o zajedničkoj gradnji riješena i pravna sudbina objekta koji je predmet spora, odnosno da je tužiteljica raskidom ugovora stekla i pravo vlasništva na sagradjenom objektu.

Takav pravni zaključak ne može se za sada prihvatiti, jer po mišljenju ovog Vrhovnog suda, raskidom ugovora o zajedničkoj gradnji raskinut je sam taj ugovor što za posljedicu ima da se raskidom ugovora ugovorne strane oslobadjaju svojih ugovornih obveza iz tog ugovora (izuzev obveze na naknadu štete).

Dakle, samim raskidom ugovora o zajedničkoj gradnji, po mišljenju ovog Vrhovnog suda, nije riješena i pravna sudbina sagradjenog objekta koji je predmet spora, a za koji je nesporno da ga je tuženi sagradio isključivo svojim sredstvima.

Nižestepeni sudovi utvrdjuju da tuženi nije mogao steći niti je stekao neka stvarna prava ni do raskida ugovora ni kasnije nakon raskida.

Medjutim, u postupku nije utvrdjeno niti su sudovi odgovorili na pitanje po kom pravnom osnovu bi sagradjeni objekt trebao pripasti u vlasništvo tužiteljici.

Ne može se za sada zbog izloženog prihvatiti pravni stav nižestepenih sudova da je samim raskidom ugovora o zajedničkoj gradnji i kraj činjenice da je tužiteljica bila nosilac trajnog prava korištenja zemljišta, tužiteljica postala i vlasnik sagradjenog objekta.

Tužiteljica je dužna dokazati da je vlasnik objekta, a to znači da je dužna dokazati da je vlasništvo stekla na jedan od načina na koji se vlasništvo po zakonu može steći.

Kako su nižestepeni sudovi usvojili vindikacioni tužbeni zahtjev i tuženom naložili da tužiteljici preda u posjed sagradjeni objekat, iako tužiteljica nije dokazala da je vlasnik objekta, učinjena je bitna povreda iz toč. 13. st.

2. čl. 354. ZPP-a jer zbog toga nižestepene presude u odnosu na tužbeni zahtjev nemaju razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega se njihova pravilnost ne može ispitati.

I u odnosu na protutužbeni zahtjev kojim je tuženi - protutužitelj tražio da se utvrdi da je ugovor koji su stranke zaključile bio ništav, nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama jer nisu ocijenjeni svi razlozi zbog kojih tuženi

- protutužitelj tvrdi da je ugovor ništav, pa je i u odnosu na protutužbeni zahtjev učinjena bitna povreda iz toč. 13. st.

2. čl. 354. ZPP-a.

Revizija je zbog izloženog prihvaćena, nižestepene presude ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

U nastavku postupka prvostepeni sud će otkloniti ukazane nedostatke i o zahtjevima stranaka ponovno odlučiti.

U Zagrebu, 10. ožujka 1992. godine

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.