I Kž-1024/2007-10 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1024/07-10

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana, Damira Kosa, Miroslava Šovanja i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. R. M., zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 18. lipnja 2007. br. K-26/06, u sjednici održanoj dana 5. veljače 2008., u nazočnosti branitelja optuženika, Z. K., odvjetnika iz S. i V. M., odvjetnika iz Z. te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba opt. R. M., ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv optuženika produljuje se pritvor.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, optuženik R. M., proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH i temeljem citirane zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju četrnaest godina.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. ožujka 2006. godine pa nadalje.

Temeljem čl. 122. st. 1. u svezi čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP optuženik je dužan na ime naknade troškova kaznenog postupka platiti 6.235,42 kune te paušalnu svotu u iznosu 2.000,00 kuna.

Protiv ove presude žalbe je podnio optuženik, putem branitelja Z. K., odvjetnika iz S. i putem branitelja V. M., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne odluke o kazni s prijedlogom žalbu prihvatiti i pobijanu presudu ukinuti te predmet

I Kž 1024/07-10

vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem ili pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe.

Imajući u vidu sadržaj ovih žalbi koje je optuženik podnio putem dva branitelja, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu optuženika kao neosnovanu odbiti, u čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

O sjednici drugostupanjskog vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegovi branitelji jer su to zahtijevali (čl. 374. ZKP). Sjednici su nazočili Z. K., odvjetnik iz S. i V. M., odvjetnika iz Z.. Kako se optuženik nalazi u pritvoru a ima branitelje, njegova nazočnost nije osigurana jer je vijeće našlo da to nije svrhovito (čl. 374. st. 2. ZKP).

Žalba je osnovana.

Suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi nema proturječnosti koje bi ukazivale na bitne povrede odredaba kaznenog postupka o kojima govori žalitelj. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio svoje razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih proizlazi njegov zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih činjenica je to zaključio.

Netočna je tvrdnja žalitelja kako je sud prvog stupnja, mijenjajući činjenični opis optužnog akta „...zadro u identitet optužbe...“. Poduzetom intervencijom sud nije povrijedio identitet optužbe, jer je iz činjeničnog opisa tek ispustio neke okolnosti koje za konkretno kazneno djelo nisu odlučne. Nakon intervencije „čišćenja“ činjeničnog supstrata, optužba je i dalje ostala faktički ista, vezana uz iste postupke optuženika, isti događaj i isto kazneno djelo („…izveo zatočene civile….te ih radi likvidacije predao…da bi istog dana bili usmrćeni…“).

Nadalje, u obrazloženju pobijane presude je navedeno odbijanje dokaznog prijedloga branitelja optuženika da se izvrši uvid u spis K-23/92, a iz sadržaja presude je razvidno kako je uvid ipak izvršen. Nasuprot tvrdnji žalitelja, ne radi se o takvom intenzitetu proturječnosti koji bi ukazivao na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer se ne radi o proturječnosti o odlučnim činjenicama. Isto tako, nepreciziranje datuma provedenih identifikacija nedvojbeno usmrćenih osoba, nema svojstvo bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer je prvostupanjski sud obrazložio kako provedene ekshumacije tako i izvršene identifikacije.

Branitelj optuženika, odvjetnik V. M. je na sjednici vijeća usmeno izložio da je u ovom kaznenom predmetu, u izvanraspravnom vijeću koje je odlučivalo o žalbi osumnjičenika na rješenje o provođenju istrage i određivanju pritvora (list 99-100 spisa) sudjelovala i predsjednica vijeća koja je sudjelovala u izricanju pobijane presude, pa se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 2. ZKP. Neovisno da li je

I Kž 1024/07-10

sutkinja zbog navedenog doista i trebala biti izuzeta (čl. 36. ZKP), temeljem odredbe čl. 380. ZKP na ovu se povredu žalitelj ne može pozivati jer ju nije iznio tijekom glavne rasprave, premda je mogao.

Žalitelj navodi sve osnove zbog kojih se presuda može pobijati ali iz sadržaja je razvidno kako se žalbom temeljito i sustavno osporava, poglavito utvrđeno činjenično stanje za koje se, izravno i neizravno tvrdi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da sadržaj isprava odnosno zapisnika o izvedenim dokazima, ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica (čl. 369. st. 2. ZKP).

Prvostupanjski sud, cijeneći evidentnu neusklađenost iskaza ispitanih svjedoka, zaključuje kako ona proizlazi iz činjenice što su svjedoci bili zatočenici zatvora gdje nisu smjeli promatrati događaje jer su morali imati pognute glave i nisu smjeli međusobno komunicirati, a bili su premlaćivani i podvrgnuti drastičnim torturama.

Načelno je ispravan stav prvostupanjskog suda kako se, imajući u vidu sve relevantne okolnosti, ne može i ne smije inzistirati na svim detaljima iskaza ispitanih svjedoka. Jasna je tragična situacija u kojoj su tada bili kao i da sjećanje, protekom toliko godina od događaja, nužno blijedi. Zato su određene različitosti razumljive i opravdane, te nisu od odlučujućeg značaja.

Međutim, u pravu je žalitelj kada tvrdi da postoje i takve različitosti u iskazima ispitanih svjedoka koje nisu razjašnjene i koje, za sada, izazivaju osnovane dvojbe u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Svjedok P. Š. je bio u … zatvoru od 29. kolovoza 1991. do 3. ožujka 1992.. Optuženika je vidio samo jedanput i to onda kada je lupao po željeznim ulaznim vratima zatvora (list 85 spisa) i nakon toga više ga nije vidio za cijelo vrijeme svog boravka u zatvoru (list 86 spisa). Svjedok Z. K. je od 15. rujna do 30. listopada 1991. bio u … zatvoru, poznaje optuženika iz tog vremena, jer je optuženik bio stražar „....ja sam ga viđao svaki drugi ili treći dan zavisi od njegovog rasporeda na poslu...“. Svjedok P. Š. je napomenuo kako je u vrijeme dolaska optuženika u zatvor bio vani, u krugu zatvora i pripremao posuđe za ručak „…na tom mjestu pored mene je stajao i I. P.…“ (list 85 spisa) dok je svjedok I. P. iskazao kako je tada bio u sobi a sa njime je, pored oštećenika, bio i P. Š..

U pravu je žalitelj kako je, za sada, ostalo nejasno da li je optuženik (koji tvrdi da nikada nije stupio u ovaj zatvor) bio stražar u zatvoru ili ne, odnosno ostalo je nejasno gdje su se svjedoci nalazili u vrijeme njegovog, navodnog ulaska u zatvor i da li su ga mogli čuti i vidjeti.

Svjedok I. T. je iskazao (list 417 spisa) da je vidio optuženika kada je pokucao na ulazna vrata zatvora i predstavio se. On je bio u prostoriji iz koje se „...jako dobro vidi krug zatvora i ulazna vrata...“ (list 417 spisa). Nasuprot iskazu ovog svjedoka, I. P. je iskazao kako je, sa ostalim zatvorenicima, bio u prostoriji te pojašnjava „...da vrata na koja je došao okr. R. M. u zatvor tj. glavna ulazna vrata ne mogu se vidjeti iz prostorije u kojoj se tog trenutka nalazio sa ostalim zatvorenicima...“ (list 96 spisa).

I Kž 1024/07-10

Ovo nesuglasje ispitanih svjedoka dodatno pridonosi nejasnoći da li su svjedoci mogli vidjeli ulaz optuženika u zatvor i njegovo, navodno, predstavljanje ili to nisu mogli vidjeti. Od razjašnjenja ovog pitanja ovisi i ocjena vjerodostojnosti iskaza onih svjedoka koji su naglasili kako su dobro vidjeli ulazak optuženika i predaju papira sa popisom osoba koje će izvesti radi smaknuća, za razliku od onih koji tvrde da se to nije moglo vidjeti.

Nadalje, dok svjedoci Ž. Š. (list 507 spisa) i svjedok P. Š. (list 85 spisa) iskazuju kako je stražar, po nalogu optuženika, otišao u samice izvesti oštećenike, svjedok Z. K. je iskazao (list 158 spisa) da su oštećenici, točnije J. K., M. i B. L. bili sa njim u sobi (dakle nisu bili u samici) kada je ušao zamjenik komandira … zatvora i izvukao ovu trojicu a „...za to vrijeme je vani stajao A. Ž. sa okr. R. M....“ (list 158 spisa). Nasuprot iskazima svjedoka Ž. Š. i svjedoka P. Š., suglasno svjedoku Z. K., svjedok I. P. je iskazao da oštećenici nisu bili u samicama, već u zajedničkoj prostoriji. Nasuprot svim ostalim svjedocima, svjedok P. je još napomenuo kako je „...R. M. pokucao na vrata prostorije u kojoj su se oni nalazili i predstavio se ja sam R. M.....“ (list 96 spisa).

U pravu je žalitelj kada tvrdi da se prvostupanjski sud nije bavio iskazom svjedoka P. Š. u onom dijelu kada je ovaj izričito napomenuo kako ne može sa sigurnošću tvrditi da je upravo R. M. osoba koja je 20. rujna 1991. iz zatvora u G. odvela zatočene civile (list 328 spisa) te je naglasio kako, suprotno navodima iz zapisnika o prepoznavanju „…optuženika nisam prepoznao sa 100% sigurnošću...“.

U pravu je žalitelj kako niti iskazi svjedoka o vremenu kada su zatočeni civili izvedeni iz zatvora, nisu usklađeni. Većina govori da je to bilo oko vremena za ručak, drugi iskazuju kako je to bilo predvečer (D. V.), dok treći (R. V., Đ. Š. i Ž. Š.) kažu kako je to bilo po noći.

Svjedok M. B. je u istrazi iskazao da je bio zarobljenik u zatvoru u G., ali se ne sjeća optuženika „…ne mogu se točno sjetiti o kojoj se osobi radi…“ nakon čega je jasno, imenom i prezimenom, imenovao osobe za koje je rekao da su se iživljavale nad zatvorenicima ali među njima nije ni spomenuo optuženika (list 183 spisa). Međutim, na glavnoj raspravi je iskazao kako je toga dana optuženika vidio čak tri puta „… jednom kada je doveo dvojicu zatvorenika, zatim kada ih je odveo i treći puta kada je odveo četvoricu zatvorenika…“ (list 422 spisa). Takve postupke optuženika nije vidio niti jedan drugi svjedok. Navedena nesuglasja, koja nisu jedina u ovom kaznenom predmetu, uopće nisu analizirana, nisu stavljena u međusobnu svezu niti je ocijenjena vjerodostojnost izvedenih dokaza i ispitanih osoba.

U ovom je kaznenom predmetu jedno od odlučnih pitanja da li je optuženik doista 20. rujna 1991. ušao u prostor zatvora, zatražio izvođenje zatočenih civila te ih izveo. Iz iskaza ispitanih svjedoka, za sada, ovo se nije moglo nedvojbeno utvrditi.

Premda je dvojbena vjerodostojnost podataka navedenih u Dnevniku zatvorske straže, Popisu zatvorenika te dnevniku, ostaje činjenica kako su određeni navodi u njima istiniti. Tako je npr. svjedok I. C. opisao svoj boravak u logoru, nakon čega je odveden u B. L. a što je doista evidentirano u zatvorskim dokumentima. U dnevniku straže je npr. zavedeno kada je

I Kž 1024/07-10

tko od zatvorenika vođen liječniku (npr. T.) i tko je otpušten. Sud, međutim, selektivno pristupa ocjeni autentičnosti ovih podataka. Jedne prihvaća kao autentične i vjerodostojne a druge ne.

Imajući u vidu da prvostupanjski sud, u znatnom dijelu, ipak prihvaća autentičnost navedenih podataka, žalitelj pravilno postavlja pitanje zašto sud prvog stupnja zanemaruje činjenicu kako u Dnevniku straže, Popisu zatvorenika i dnevniku piše da je oštećenike, dana 20. rujna 1991. iz zatvora u K. odvela vojna policija i izvjesni J. K.. Naravno, takve konstatacije, samim tim što se nalazi u navedenim knjigama, ne znače nužno da se doista tako i dogodilo, ali sve to nalaže daleko više pozornosti u analizi izvedenih dokaza i utvrđenju relevantnih činjenica.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da sud uopće nije obrazložio zašto je identifikacija B. L. izvršena čak pet godina nakon obdukcije i identifikacije ostalih. Premda je u obrazloženju pobijane presude navedeno kako je identifikacijom potvrđeno da su pronađena četiri ekshumirana leša i to ošt. J. K., ošt. M. i ošt. B. L. i ošt. A. Ž., a što je utvrđeno protokolom o ekshumaciji i identifikaciji, nema niti jedne jedine riječi koja bi se odnosila na ošt. J. K..

S tim u svezi se napominje kako je ostalo nejasno da li su oštećenici ekshumirani istog dana ili su ošt. M. L. i ošt. A. Ž. ekshumirani dana 8. studenog 1996. dok ošt. B. L. nije ekshumiran toga dana, a za ošt. J. K. se ne navodi kada je ekshumiran.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja, usprkos dvojbi glede odlučnih činjenica, propustio utvrditi vjerodostojnost prepoznavanja optuženika, imajući u vidu njegov izgled u vrijeme počinjenja kaznenog djela u odnosu na vrijeme prepoznavanja.

U pravu je žalitelj i kada tvrdi da je trebalo izvršiti očevid u krugu zatvora, kako bi se utvrdilo da li su svjedoci mogli čuti kucanje na vrata zatvora i navodno predstavljanje optuženika imenom i prezimenom, odnosno da li su ga mogli vidjeti prilikom ulaska u zatvor i sa koje daljine.

U pravu je žalitelj da je trebalo suočiti ispitane svjedoke čiji se iskazi u bitnome čl. 239. st. 3. ZKP). Prvostupanjski sud je, nadalje, propustio napraviti selekcija razlikuju (

doista velikog broja predloženih svjedoka i ispitati one za koje procijeni da će moći, na vjerodostojan način, iskazivati o relevantnim činjenicama odnosnog tragičnog događaja kojem su navodno nazočili (npr. N. P., R. V. ili brojni zatočenici koji su, prema popisu zatvorenika, tada boravili u zatvoru).

Kao svjedoke je trebalo ispitati sve one za koje je vjerojatno da će moći dati relevantne obavijesti o kaznenom djelu i počinitelju, te drugim važnim okolnostima (čl. 232. ZKP).

U pravu je žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja olako prešao preko nedvojbeno utvrđene činjenice da su pravomoćnom presudom (br. K-23/92) R. P. i S. P. proglašeni krivima da su, između ostaloga, čuvarima zatvora u G. naredili zatvaranje u samicu, mučenje i tuču zarobljenika, od kojih udaraca je ratni zarobljenik, pripadnik ZNG-a ošt. B. L., preminuo u zatvoru. Nasuprot citiranoj pravomoćnoj presudi, u ovom je kaznenom predmetu optuženik R. M. proglašen krivim da je izveo iz zatvora zatočene civilne osobe, među kojima i ošt. B.

I Kž 1024/07-10

L., te ga radi likvidacije predao neutvrđenom broju naoružanih nepoznatih osoba koje su ga usmrtile.

Kazneni postupak, završen pravomoćnom presudom, može se obnoviti u korist osuđenika ako je osoba za isto djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla počiniti samo jedna osoba ili neke od njih (čl. 405. st. 1. toč. 4. ZKP). Međutim, postojeća utvrđenja u kaznenom predmetu broj K-23/92 temeljem kojih je izveden bitno drugačiji zaključak glede usmrćenja B. L. nego što je utvrđenje prvostupanjskog suda u ovom kaznenom predmetu, nalagalo je znatno detaljnije ispitivanje svih a poglavito onih osoba koje su na jedan način svjedočile u jednom a drugačije u drugom kaznenom predmetu, premda se radilo o istom događaju.

Zato je u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

Nakon što otkloni ukazane povrede, prvostupanjski sud će savjesno ocijeniti svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene izložiti će sve nesporne činjenice te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Pri tome, osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama uz potpunu harmonizaciju izreke i razloga presude koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP.

Budući se optuženik nalazi u pritvoru, valjalo je u skladu s odredbom čl. 388. st. 5. ZKP ispitati postoje li još razlozi za pritvor.

Prema pravomoćnoj optužnici, optuženik je osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH a prema podacima u spisu, optuženik je nakon završene VRA „Oluja“ napustio teritorij Republike Hrvatske te živio u Republici Srbiji gdje mu i nadalje živi obitelj.

Predmet inkriminacije iz optužnice je odvođenje četiri civilne osobe iz zatvora u G., koje su potom ubijene sa naročito izraženim stupnjem bezobzirnosti i podmuklosti. Taj način izvršenja, težina posljedica i druge istaknute okolnosti predstavljaju posebno teške okolnosti djela. Sa druge strane i nadalje postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da bi optuženik boravkom na slobodi pobjegao i time postao nedostupan.

Imajući u vidu navedeno, procijenjeno je kako je i nadalje neophodna mjera pritvora po osnovi navedenoj u čl. 102. st. 1. toč. 1. i 4. ZKP.

Slijedom naprijed izloženog trebalo je primjenom odredbe čl. 388. st. 1. i 5. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 5. veljače 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Ana Garačić, v. r.