I Kž-286/2004-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 286/04-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Milivoja Mikora i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, uz učestvovanje više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. H. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, te opt. N. H., opt. Z. J. i opt. I. B., podnesenih protiv presude Županijskog suda u Virovitici od 15. siječnja 2004. broj K-16/03- 256, u sjednici održanoj dana 14. travnja 2004. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak Parfenjuk, te branitelja opt. N. H., odvjetnika D. P. iz Z., i opt. I. B., odvjetnika B. J. iz B.,

p r e s u d i o j e :

I/ Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, te se prvostupanjska presuda preinačuje u odluci o kazni na način da se opt. N. H., opt. Z. J. i opt. I. B. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ, za koje su tom presudom proglašeni krivima, temeljem istog zakonskog propisa o s u đ u j u i to opt. N. H. na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, u koju se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 19. travnja 2001. pa nadalje, opt. Z. J. na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, u koju će se po čl. 63. st. 1. KZ uračunati vrijeme od trenutka dovođenja u pritvor pa nadalje, te opt. I. B. na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, u koju će se po čl. 63. st. 1. KZ uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 15. studenog 2001. do 02. siječnja 2002. godine i od trenutka uhićenja pa nadalje.

II/ Odbijaju se žalbe opt. N. H., opt. Z. J. i opt. I. B. kao neosnovane, te se enom dijelu potvrđuje.

prvostupanjska presuda u preostalom, pobijanom a nepreinač

Obrazloženje

Županijski sud u Virovitici je presudom od 15. siječnja 2004. broj K-16/03-256 optuženike N. H., Z. J. i I. B. proglasio krivima zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. KZ, te ih je temeljem istog zakonskog propisa osudio na kazne zatvora u trajanju od pet godina, svakog, u koje kazne im je po čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme i to opt. N. H. od 19. travnja 2001. pa nadalje, a uz rješenje o ispravku izvornika presude od 12. veljače 2004. broj K-16/03-269 opt. Z. J. od trenutka dovođenja u pritvor pa nadalje, te opt. I.

I Kž 286/04-8

B. od 15. studenog 2001. do 02. siječnja 2002. i od trenutka uhićenja pa nadalje. Zatim je po čl. 132. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) oštećeniku Hrvatskim poštama dosudio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 1,568.980,80 kn, a po čl. 122. st. 1. ZKP svu trojicu optuženika obavezao je na nadoknadu troškova kaznenog postupka i to solidarno u iznosu od 8.822,90 kn, te na paušalni iznos u iznosu od 1.000,00 kn, svakog.

Protiv ove prvostupanjske presude žalbe su podnijeli i to državni odvjetnik i optuženici N. H., Z. J. i I. B..

Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni u odnosu na svu trojicu optuženika, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženicima izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Opt. N. H. prvostupanjsku presudu pobija u žalbi podnesenoj po branitelju odvjetniku D. P. iz Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se u odnosu na ovog optuženika presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, ili podredno, da se preinači u odluci o kazni na blaže, te da ga se oslobodi dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, uz zahtjev da se branitelja optuženika obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda. Ovaj optuženik podnio je i osobnu žalbu po svim žalbenim osnovama iz čl. 366. ZKP, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet u odnosu na ovog optuženika vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, time da je žalbu nadopunio podneskom od 08. ožujka 2004., s dopunjenim razlozima i jednakim prijedlogom.

Opt. Z. J. prvostupanjsku presudu pobija po branitelju odvjetniku Ž. P. iz V. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenoj sankciji i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na ovog optuženika ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjenim vijećem. Ovaj optuženik podnio je žalbu i osobno zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, tako da ova žalba po čl. 382. ZKP sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, time da u žalbi nema izričitog prijedloga osim da se optuženika oslobodi od dužnosti nadoknade troškova kaznenog postupka.

Opt. I. B. prvostupanjsku presudu pobija u žalbi podnesenoj po branitelju B. J., odvjetnici iz B., i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se u odnosu na ovog optuženika prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, odnosno da se preinači, tako da se ovog optuženika osudi na blažu kaznu zatvora.

Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su opt. Z. J. po branitelju Ž. P., odvjetniku iz V., te opt. I. B. osobno, obojica s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

I Kž 286/04-8

Optuženici su i to N. H. u žalbi po branitelju, te I. B. u žalbi po branitelju, zahtijevali da se njihove branitelje obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. i 2., te čl. 374. st. 1. i 2. ZKP, dostavio spise Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, te obavijestio o sjednici vijeća državnog odvjetnika i branitelje optuženika koji su to zahtijevali, pri čemu nije našao da bi nazočnost na sjednici vijeća ovog suda onih optuženika koji su lišeni slobode bila svrhovita.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske vratilo je spise drugostupanjskom sudu uz podnesak od 15. ožujka 2004. broj KŽ-DO-489/04, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika prihvati i u traženom pravcu preinači prvostupanjska presuda u odluci o kazni, a suprotno tome da se žalbe sve trojice optuženika odbiju kao neosnovane.

Na sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočili su zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nada Kolak Parfenjuk, te branitelj opt. N. H., odvjetnik D. P.iz Z. i braniteljica opt. I. B., odvjetnica B. J. iz B.. Nazočne stranke na sjednici vijeća očitovale su se da ustraju kod svojih navoda i razloga iz navedenih podnesaka.

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na svu trojicu optuženika je osnovana, a nasuprot tome, žalbe optuženika N. H., Z. J. i I. B. nisu osnovane.

Drugostupanjski sud je po čl. 379. ZKP prvostupanjsku presudu ispitao u onom dijelu u kojem se pobija žalba i iz osnova iz kojih je u njima pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u toč. 1. st. 1. navedenog članka ovog Zakona, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kako to nalaže odredba toč. 2. navedenog stavka i članka ovog Zakona. Pri tome drugostupanjski sud nije našao da bi bile povrijeđene one odredbe kaznenog postupka, odnosno kaznenog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti.

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju pobijane presude koji se odnose na dokazanost, odnosno nedokazanost činjenica, ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, razloge zbog kojih nije prihvatio dokazne prijedloge stranaka, te zbog čega se odlučilo da ne ispita neposrednog svjedoka, odnosno vještaka, te one razloge kojima se prvostupanjski sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja, pri tome da li postoji kazneno djelo i krivnja svakog od optuženika, odnosno glede primjene određenih odredaba kaznenog zakona na optuženike i njihovo djelo, obzirom da su ti razlozi iznijeti sukladno odredbi čl. 359. st. 7. ZKP. Nasuprot tome, ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća u cijelosti obrazloženje iz pobijane presude koje se odnosi na odmjeravanje kazne.

Glede bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

Opt. N. H. u žalbi po branitelju ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, smatrajući da u obrazloženju pobijane presude nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni, te da postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju dokaza i samog sadržaja dokaza, a sve glede ocjene iskaza svjedoka B. L., koji da je iskazivao različito pred sudom nego što je to zapisivao

I Kž 286/04-8

u svojim bilješkama, te glede ocjene iskaza svjedoka N. M. u dijelu koji se odnosi na opisivanje izgleda osoba koje su mu inkriminirane zgode prijetile uz upotrebu oružja.

Suprotno stajalištu ovog žalitelja, drugostupanjski sud ne nalazi da bi bila ostvarena bitna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP u bilo kojem obliku, koji je spomenut u žalbi, odnosno koji se navodi u ovom propisu. Naprotiv, u prvostupanjskoj presudi su iznijeti svi potrebni i jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama, koji se upiru na sadržaj izvedenih dokaza. Ovdje iznijeti navodi žalbe pokazuju da se prvostupanjska presuda i tu pobija zapravo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer da je prvostupanjski sud neosnovano poklonio vjeru iskazima svjedoka Borisa L. i N. M..

Opt. N. H. u osobno podnijetoj žalbi također ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, parafrazirajući sve vidove povreda koji su tom odredbom ZKP-a obuhvaćeni, ali i iz navoda njegove osobne žalbe proizlazi da prvostupanjsku presudu pobija zapravo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovarajući tome što je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazu svjedoka B. L., ponavljajući pri tome svoju obranu, prije svega u onom dijelu koji se odnosi na njihove međusobne prethodne kontakte.

Drugostupanjski sud niti iz navoda osobne žalbe ovog optuženika ne nalazi da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, u bilo kojem u žalbi naznačenom obliku, a ovo zbog razloga gore navedenih u ovom obrazloženju na žalbu njegovog branitelja.

Opt. N. H. u žalbi po branitelju ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, smatrajući da je prvostupanjska presuda temeljena na nezakonitom dokazu, u smislu čl. 9. st. 2. ZKP, i to zbog toga što je prvostupanjski sud izdvojio iz spisa zapisnike o iskazima svjedoka J. Š., a da je ipak taj dokaz koristio pri donošenju pobijane presude.

Suprotno stajalištu ovog žalitelja, drugostupanjski sud ne smatra da je prvostupanjski sud nakon izdvajanja iz spisa zapisnika o saslušanju svjedokinje J. Š., ovaj dokaz koristio kao temelj pobijane presude. Za to postoje dva razloga. Prvi se razlog sastoji u tome da se iskaz ove svjedokinje u obrazloženju pobijane presude spominje i to ne u iznošenju izvedenih dokaza tijekom glavne rasprave, te ocjeni njihove vjerodostojnosti, pa niti u razlozima koji su iznijeti o zaključivanju prvostupanjskog suda o postojanju, odnosno nepostojanju odlučnih činjenica, već se taj iskaz spominje u onom dijelu obrazloženja gdje se daju razlozi zbog kojih je taj sud odbio prijedlog obrane ovog optuženika za neposredno ispitivanje navedene svjedokinje na glavnoj raspravi prije donošenja pobijane presude. Drugi razlog se sastoji u tome što bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP postoji samo u onom slučaju ako iz same presude proizlazi da su odlučne činjenice utvrđene upravo na nezakonitom dokazu, i to samom tom dokazu ili povezano s drugim dokazima, bilo izričito, ili da bi to proizlazilo iz analize sadržaja razloga presude. To međutim u predmetnoj stvari nije slučaj, na što upućuju u pobijanoj presudi iznijeti razlozi u njenom obrazloženju. Zbog toga se i u ovom dijelu navoda žalbe zapravo radi o prigovoru na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, koje da je proizašlo iz okolnosti da navedena svjedokinja na glavnoj raspravi, koja je prethodila donošenju presude, nije bila neposredno ispitana, a prema stajalištu žalitelja imala bi potvrditi alibi optuženika.

I Kž 286/04-8

Najzad, opt. N. H. ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 393. st. 3. ZKP, koja bi se prema stajalištu žalitelja sastojala u tome što prvostupanjski sud nije u cijelosti poštivao uputu iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. srpnja 2002. broj Kž-399/02-6, jer da tamo naloženo izvođenje dokaza nije izvedeno u cijelosti, a uz ovo da su u istom smislu podnijeti prijedlozi obrane ovog optuženika, prije svega da se neposredno ponovno sasluša svjedokinja J. Š., bili odbijeni.

Suprotno stajalištu žalitelja, drugostupanjski sud ne smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 393. st. 3. ZKP time što prvostupanjski sud, nakon spomenutog ukidnog rješenja, nije u potpunosti izveo sve postupovne radnje koje su navedene u obrazloženju tog ukidnog rješenja. Naime, u pravilnoj primjeni odredaba kaznenog postupka, prvostupanjski sud je dužan provesti one postupovne radnje na koje ga je upozorio drugostupanjski sud u ukidnom rješenju, ali ovo ne bezuvjetno, jer to ovisi o novom stanju stvari, dakle o rezultatima dokaznog postupka na glavnoj raspravi u ponovljenom suđenju. Ako se zbog sadržaja novoizvedenih dokaza stanje stvari u bitnoj mjeri promijenilo, tako da je dovoljno da prvostupanjski sud izvedenim dokazivanjem obuhvati sve one činjenice za koje prema čl. 321. st. 1. ZKP smatra da su važne za pravilno presuđenje, te ako se prema takovom novom stanju stvari steknu uvjeti za ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, za odbijanje dokaznih prijedloga stranaka, za neposredno ispitivanje svjedoka ili vještaka na glavnoj raspravi, drugim riječima ako u sadržaju izvedenih dokaza u ponovljenom suđenju postoje temelji za razloge koje prvostupanjski sud može iznijeti glede dokazanosti, odnosno nedokazanosti odlučnih i drugih važnih činjenica, tada nije u obavezi, pogotovo u doslovnom smislu, izvoditi sve one postupovne radnje na koje je bio upućen ukidnim rješenjem drugostupanjskog suda. Zbog ovdje iznijetih razloga navodi žalitelja u stvari predstavljaju prigovore zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koje da je proizašlo zbog toga što prvostupanjski sud nije iznova na glavnoj raspravi saslušao svjedokinju J. Š.. Drugostupanjski sud nalazi da se u odnosu na dokaze koji su bili izvedeni prije donošenja prethodne prvostupanjske presude, koja je bila ukinuta spomenutim rješenjem ovog drugostupanjskog suda i predmet vraćen tome sudu na ponovno suđenje, stanje stvari u bitnome promijenilo i to prije svega pribavljanjem izlista telefonskih poziva (492, 493), pribavljanjem i razgledanjem "lisica" (572), te pribavljanjem i čitanjem nalaza Centra za krim. vještačenja u Zagrebu (490-491 i 568-570).

Na kraju, nije osnovan prigovor ovog žalitelja da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, koja bi se prema stajalištu žalitelja sastojala u tome da je prvostupanjski sud kao dokaz koristio zapise o poligrafskom testiranju opt. I. B.. Ovo zbog toga što sama okolnost da je tijekom glavne rasprave sud pročitao zapis o poligrafskom testiranju navedenog optuženika, još uvijek ne znači da je pobijana presuda neposredno temeljena na tom dokazu, odnosno u povezanosti tog dokaza s drugim izvedenim dokazima. Iz ukupnih razloga prvostupanjske presude navedenih u njenom obrazloženju proizlazi da taj dokaz nije niti u posrednom smislu predstavljao uporište za zaključivanje prvostupanjskog suda o postojanju odlučnih činjenica kako su one navedene u izreci pobijane presude.

Opt. Z. J. u žalbi po branitelju, a i u osobno podnijetoj žalbi ističe žalbene osnove zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, ali se taj žalbeni osnov izričito ne opredjeljuje,

I Kž 286/04-8

niti se iz navoda žalbi može razabrati koje bi to bitne povrede odredaba kaznenog postupka u pobijanoj presudi bile ostvarene.

Drugostupanjski sud nije našao da bi u odnosu na ovog optuženika u prvostupanjskoj presudi ili tijekom postupka bila ostvarena bilo koja bitna povreda odredaba kaznenog postupka koja se ispituje po službenoj dužnosti, odnosno koja bi proizlazila iz žalbenih navoda.

Glede povrede kaznenog zakona:

Opt. N. H. i opt. Z. J. u žalbama podnijetima po braniteljima, te u osobnim žalbama ističu i žalbeni osnov pobijanja prvostupanjske presude zbog povrede kaznenog zakona na njihovu štetu, ukazujući pri tome da odlučna činjenica uporabe oružja nije pouzdano utvrđena, jer da nema neposrednih ni posrednih dokaza koji bi upućivali da je sredstvo koje je uporabljeno pri počinjenju djela bio pravi pištolj, dakle oružje, te da je zbog toga bilo mjesta primjeni odredbe čl. 218. st. 1. KZ.

Po ocjeni drugostupanjskog suda takovi navodi žalbe pokazuju da se i ovdje prvostupanjska presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 366. toč. 3. ZKP, te da se ovdje ne radi o žalbenom osnovu zbog povrede kaznenog zakona u smislu čl. 366. toč. 2. ZKP. U ovakvim slučajevima radi se o posrednom pobijanju prvostupanjske presude zbog toga što se tvrdi da je kazneni zakon primijenjen na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a to se ne uzima kao samostalni žalbeni osnov zbog povrede kaznenog zakona.

Suprotno stajalištima navedenih žalitelja, drugostupanjski sud smatra da je u prvostupanjskoj presudi na utvrđeno činjenično stanje, kako je ono navedeno u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, u svemu pravilno primijenjena odredba čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. KZ, kao što su i u preostalom dijelu pravilno primijenjene odredbe čl. 63. st. 1. KZ o uračunavanju pritvora u izrečene kazne optuženicima.

Glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Optuženici N. H., Z. J. i I. B. u žalbama podnesenima po braniteljima, odnosno osobno, prvostupanjsku presudu pobijaju također i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno stajalištima žalitelja, drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u svemu potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, za koje je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dovoljne razloge, na koje se žalitelje upućuje, pa se radi ocjene žalbenih navoda slijedom čl. 391. st. 1. ZKP daje još sljedeće obrazloženje.

Uvodno se žaliteljima ukazuje na odredbu čl. 369. st. 2. ZKP, prema kojoj pogrešno utvrđeno činjenično stanje postoji ako je sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad sadržaj isprava, zapisnik o izvedenim dokazima ili tehničkim snimkama ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost ili pouzdanost utvrđenja odlučne činjenice, te na odredbu čl. 369.

I Kž 286/04-8

st. 3. ZKP, prema kojoj nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji ako sud kakvu odlučnu činjenicu nije utvrdio. Prema ocjeni drugostupanjskog suda, navodima i razlozima žalbe, a niti sadržajem isprava, zapisnika o izvedenim dokazima ili tehničkim snimkama nije u ozbiljnu sumnju dovedena pravilnost ili pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica u prvostupanjskoj presudi, niti je prvostupanjski sud propustio utvrditi bilo koju od odlučnih činjenica.

Naime, sva trojica optuženika u žalbama, ostajući kod svojih obrana da ni na koji način nisu sudjelovali u počinjenju predmetnog kaznenog djela, prigovaraju tome što je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazu svjedoka B. L., a opt. Z. J. prigovara i ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka – oštećenika N. M., jer da je prvonavedeni svjedok osoba kriminalne prošlosti i da je zainteresiran za postizanje povlašenog položaja pri izdržavanju kazne, što da je mislio postići terećenjem optuženika za predmetno djelo, a glede svjedoka N. M., da se također radi o osobi sklonoj kriminalnim radnjama, obzirom da se protiv njega i drugih osoba, također sklonih kriminalnim djelatnostima, provodi kazneni postupak zbog istovrsnog djela. Slijedom takvih teza žalitelji ponovno ukazuju na potrebu izvođenja onih dokaza koje su tijekom glavne rasprave predlagali, a koje je prvostupanjski sud odbio provesti.

Po ocjeni drugostupanjskog suda, dakle, radi se o istim pitanjima, prigovorima i prijedlozima koji su bili izloženi tijekom glavne rasprave i na koja je prvostupanjski sud u razlozima obrazloženja svoje presude već dao odgovor. Razlozi pobijane presude su u cijelosti utemeljeni samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi, u njima je dana savjesna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i to za svaku od činjenica koje je sud uzeo dokazanima, što je bilo sukladno čl. 351. ZKP, ti su razlozi jasni i potpuni i zato ih drugostupanjski sud prihvaća, uslijed čega žalitelje ponovno upućuje na razloge pobijane presude, jer ih nema potrebe ponavljati.

Bitno je pri tome da su obrane trojice suoptuženika u nizu detalja glede činjenica i okolnosti međusobnih poznanstava, odnosno kontaktiranja, bile nepodudarne, a uz to obrane svakog od trojice optuženika, koje su davali tijekom postupka, nisu bile dosljedne, već su, naprotiv, mijenjane i prilagođavane stanju stvari i dokazima koji su im predočavani, pa je takove obrane, uz ocjenu i značenje onih dokaza koje je prvostupanjski sud uzeo kao temelj presude, bile opravdano otklonjene kao nevjerodostojne. Nadalje, bitno je da je svjedok B. L., mada kao svjedok po čuvenju i to prema izvoru saznanja od opt.

N. H., i bez obzira na određena odstupanja u svom iskazu koje je davao tijekom postupka u više navrata i odstupanja od bilješki koje je o tom razgovoru s navedenim optuženikom vodio, odnosno kod pismenog obraćanja redarstvenim vlastima, ipak u bitnom jednako iznio opis odnosa suoptuženika, te okolnosti koje se odnose na objektivni učin djela, a koje nikako nije mogao saznati na neki drugi način osim onoga na koji se pozivao. Pri tome, njegov opis objektivnog učina djela u bitnim crtama poklapa se s prikazom svjedoka N. M. – oštećenika, a osim toga i sa sadržajem zapisnika o očevidu i o pretrazi stana opt.

N. H. (prije svega pronađenog automobila "Alfa Romeo" u blizini mjesta događaja, te naprave za vezivanje ruku tzv. "lisica" u njegovom stanu). Niti jedan od optuženika tijekom postupka, a niti sada u žalbi određeno ne tvrdi, a pogotovo da bi u tom pravcu ponudio kakve dokaze, da bi svjedoci B. L. i N. M. bili u kakvoj prethodnoj međusobnoj vezi, poznanstvu ili prijateljstvu i da bi imali određene motive lažno svjedočiti, a pri tome svjedok B. L. da bi imao kakav određeni motiv da za počinjenje predmetnog kaznenog djela tereti upravo ovu trojicu optuženika.

Najzad, u ponovljenom suđenju nakon ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, provjeren je iskaz svjedoka N. M. o tome da se uspio osloboditi vezivanja "lisicama" za rukohvat vrata kombija, i to vještačenjem, a uz to su

I Kž 286/04-8

pribavljeni i dodatni izlisti telefonskih kontakata suoptuženika kroz vrijeme od prije i nakon predmetnog kaznenog djela. Takvi dokazi u punoj mjeri, u svezi s preostalim dokazima koje je sud uzeo za temelj pobijane presude, opravdali su ocjenu prvostupanjskog suda koji je ovoj dvojici svjedoka poklonio vjeru, te time učinili da je utvrđeno činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i to u dovoljno pouzdanoj mjeri. Zbog toga je, "vice versa", bilo opravdanja da prvostupanjski sud otkloni vjerovati onim svjedocima na koje se optuženici pozivaju nastojeći sebi potvrditi alibi, odnosno odbiti one dokazne prijedloge obrane kojima bi se imao potvrditi njihov alibi, odnosno kojima bi se imalo dokazati da se u slučaju svjedoka B. L. i N. M. radi o osobama kriminalnog ponašanja, te da im se nije imalo osnova povjerovati.

Nadalje, po ocjeni drugostupanjskog suda bitno je i to da se u slučaju svjedoka B. L. i N. M. ne radi o takvim svjedocima koji bi imali svojstvo u smislu čl. 238. e/ ZKP-a, te da se pobijana presuda ne temelji samo na iskazu ove dvojice svjedoka, već i drugim dokazima koje je izveo, pravilno ocijenio i za svoju ocjenu njihove vjerodostojnosti dao prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude. Zbog toga nije od značenja okolnost da je svjedok B. L., kao osuđivana osoba i na izdržavanju kazne zatvora iskoristio okolnost da mu je opt. N. H. ispričao o predmetnom djelu i počiniteljima, prijavivši takvo saznanje redarstvenim vlastima, očekivao neke pogodnosti pri izdržavanju kazne zatvora, kao što također nije od značaja niti okolnost da se protiv svjedoka N. M. provodi neki kazneni postupak zbog istovrsnog kaznenog djela.

Na kraju, po ocjeni drugostupanjskog suda također nije od značaja da li postoji i u kojoj mjeri je opravdana sumnja, na koju u svojoj žalbi upire opt. Z. J., da li su, u kojoj mjeri i na koji način u počinjenju predmetnog kaznenog djela, osim ove trojice optuženika, učestvovale i druge osobe, jer to nije predmet niti optužbe, niti pobijane presude, a niti ovog žalbenog postupka. Iznijeta teza opt. Z. J. u žalbi, sudeći prema stanju stvari i sadržaju podataka odnosno dokaza u spisu, samo je pretpostavka koja ničim ozbiljnim iz sadržaja u spisu nije poduprta, pa tako niti prilozima iz žalbe.

io prvostupanjski sud da je

Najzad, logično je i u dovoljno pouzdanoj mjeri zaključ

prilikom počinjenja predmetnog kaznenog djela bio upotrijebljen pištolj, dakle oružje, prije svega na temelju iskaza svjedoka B. L. i N. M., pa su neuvjerljive žalbe sve trojice optuženika kada prigovaraju da ova činjenica nije pravilno utvrđena, jer da se moglo raditi i o imitaciji pištolja. Naime, nije životno ni logično da bi opt. N. H. svjedoku B. L. opisivao niz detalja o okolnostima koje su prethodile počinjenju djela, te o samom objektivnom učinu djela, a da pri tome ne bi spomenuo da se radilo o imitaciji pištolja, te da eventualno i svjedok N. M. ne bi to zapazio. Ukupnost izvedenih dokaza analiziranih na način da se cijeni svaki pojedini dokaz zasebno, ali i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima, naravno uključujući i obrane optuženika, opravdava ocjenu prvostupanjskog suda da su iskazi dvojice svjedoka i to B. L. i N. M. o upotrebi oružja u punoj mjeri vjerodostojni, a da su obrane trojice optuženika u bitnom dijelu neistinite.

Zbog onih razloga navedenih u prvostupanjskoj presudi, te zbog razloga ove drugostupanjske presude, proizlazi da nema potrebe izvoditi sve one dokaze koje sada optuženici iznose u svojim žalbama, obzirom da je činjenično stanje, kako je ono određeno navedeno u izreci pobijane presude i potpuno i pravilno utvrđeno.

I Kž 286/04-8

Glede odluke o kazni:

Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, zalažući se za izricanje kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju, jer smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri vrednovao jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, okolnosti da su počinitelji djela postupali prema ošt. N. M., vozaču kombija na brutalan način i najzad da je prisvojena velika svota novca, iz čega da proizlazi da predmetno kazneno djelo razbojništva ima veći značaj od takovih djela koja se inače na uobičajen i prosječan način počinjavaju, a uz to da je premalo vrednovana okolnost da su optuženici bili ranije višekratno osuđivani za kaznena djela protiv imovine.

Drugostupanjski sud prihvaća žalbu državnog odvjetnika, smatrajući da se svrha kažnjavanja, kako je ona propisana u čl. 50. u vezi čl. 6. KZ, obzirom na utvrđene otegotne okolnosti, a uz odustnost olakotnih okolnosti, može ostvariti jedino strožom kaznom od one kakvu je optuženicima izrekao prvostupanjski sud i to kaznama zatvora u trajanju od po sedam godina za svakog od optuženika, i to N. H., Z. J. i I. B.. Jedino takvom strožom kaznom, po ocjeni drugostupanjskog suda, može se očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja u smislu generalne i specijalne prevencije. Zbog toga je drugostupanjski sud i odlučio preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na strože, time da je optuženicima po čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme koje je opt. N. H. proveo u pritvoru, odnosno koje će, ako se za to budu stekli uvjeti, provesti optuženici Z. J. i I. B..

Opt. N. H. prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, zalažući se za izricanje blaže kazne, jer smatra da postoje olakotne okolnosti i to mladost, odrastanje bez oca, unatoč čemu je završio školu za konobara i bio zaposlen, a koje okolnosti da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir.

Međutim, po ocjeni drugostupanjskog suda ne postoji kao olakotna okolnost mladost ovog optuženika, jer je djelo počinio u dobi od oko 25 godina života, a preostale u žalbi navedene okolnosti nemaju takav značaj, pogotovo uz postojanje utvrđenih otegotnih okolnosti, da bi opravdale izricanje blaže osude.

Opt. Z. J. u žalbi po branitelju i u osobnoj žalbi ističe i žalbeni osnov pobijana prvostupanjske presude zbog odluke o kazni, ali taj osnov izričito, a niti posredno ne obrazlaže.

Drugostupanjski sud zbog toga ovog žalitelja upućuje na obrazloženje pobijane presude i na obrazloženje ove drugostupanjske presude, koje je iznijeto glede žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Opt. I. B. prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, zalažući se za izricanje blaže kazne, jer da je kaznena odgovornost ovog optuženika, obzirom da je bio samo vozač osobnog automobila, a nije neposredno učestvovao u radnji izvršenja kaznenog djela, bila manja nego je to odgovornost ostale dvojice suoptuženika.

Po ocjeni drugostupanjskog suda, navedena okolnost u žalbi, obzirom da su sva trojica suoptuženika sudjelovala po zajedničkom dogovoru i s podjelom uloga, posebno kraj odsutnosti bilo kakve olakotne okolnosti, a kraj nesporno utvrđenih otegotnih okolnosti na

I Kž 286/04-8

strani ovog optuženika, nema takav značaj da bi opravdala izricanje blaže kazne nego što je ovom optuženiku izrečena u drugostupanjskoj presudi i to iz razloga koji su u njoj iznijeti glede žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni i utvrđenja otegotnih okolnosti, kako je to obrazloženo u prvostupanjskoj presudi.

Glede odluke o imovinskopravnom zahtjevu:

Opt. I. B. prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, ali pri tome ovaj žalbeni osnov ne obrazlaže niti izričito, a niti posredno. Drugostupanjski sud prihvaća razloge koje je prvostupanjski sud dao u obrazloženju ove odluke, smatrajući da je i taj dio pobijane presude utemeljen na potpunom i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i da je ta odluka utemeljena na odredbi čl. 132. st. 1. ZKP pravilna i zakonita, pa žalitelja upućuje na razloge prvostupanjske presude.

Glede odluke o troškovima kaznenog postupka:

Opt. Z. J. u osobnoj žalbi prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ukazujući na svoju materijalnu situaciju.

Drugostupanjski sud smatra da je u prvostupanjskoj presudi i na temelju utvrđenih činjenica o imovinskim prilikama ovog optuženika, odluka o tome da je on dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka i to u paušalnoj svoti od 1.000,00 kn, a zajedno s ostalim suoptuženicima solidarno još i troškove postupka u iznosu od 8.822,90 kn pravilna i u skladu s odredbom čl. 122. st. 1. ZKP, s obzirom da je utvrđeno da je zaposlen, s plaćom od 2.500,00 kn, da je neoženjen i bez djece, te da posjeduje stan, obiteljsku kuću i automobil. Takve materijalne prilike pokazuju da nadoknadom troškova kaznenog postupka neće biti dovedeno u pitanje njegovo osobno uzdržavanje, odnosno osoba koje je dužan uzdržavati, uz napomenu da po čl. 122. st. 4. ZKP odluka o dužnosti nadoknade kaznenog postupka može biti izmijenjena, ako bi se izmijenile okolnosti koje utječu na uzdržavanje okrivljenika, odnosno osoba koje je dužan uzdržavati, može promijeniti posebnim rješenjem za oslobođenje od takove dužnosti.

Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud je odlučio prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način kako je to navedeno u točki I/ izreke ove drugostupanjske presude (čl. 390. st. 1. ZKP), a žalbe optuženika N. H., Z. J. i I. B. odlučio je odbiti kao neosnovane, te prvostupanjsku presudu u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi, kako je to navedeno u točki II/ izreke ove drugostupanjske presude (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 14. travnja 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

mr. Branko Zmajević, v. r.