I Kž-Us-32/2012-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 32/12-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. K. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. i dr. KZ, odlučujući o žalbama opt. D. K., opt. B. R., opt. A. S. i opt. V. V., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. rujna 2011. broj K-Us-46/10, u sjednici održanoj dana 13. lipnja 2012., u nazočnosti branitelja opt. D. K., odvjetnika I. L., branitelja opt. B. R., odvjetnika B. Ž., i zamjenika branitelja opt. V. V., odvjetnika I. S.,

p r e s u d i o j e:

I) Prihvaćaju se djelomično žalbe opt. D. K., opt. B. R. i opt. V. V., a povodom tih žalbi i žalbe opt. A. S. i po službenoj dužnosti i u odnosu na opt. A. S., preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da su opt. D. K., opt. B. R., opt. A. S. i opt. V. V. radnjama opisanim u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude za koje su proglašeni krivima počinili kaznena djela i to: opt. D. K. i opt. B. R. kazneno djelo protiv javnog reda i mira – udruživanjem za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 1. Kaznenog zakona, opt. A. S. i opt. V. V. kazneno djelo protiv javnog reda i mira – udruživanjem za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. KZ, te opt. D. K., opt. B. R., opt. A. S. i opt. V. V. kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ, te kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem službene isprave iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ.

II) Uslijed odluke pod I) i djelomičnim prihvaćanjem žalbi svih optuženika, uje se pobijana presuda u odluci o kazni u odnosu na opt. D. K., opt. B. R., opt. A. S. i preinač

opt. V. V. na način da se:

- opt. D. K. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, za kazneno djelo iz čl. 333. st. 1. KZ u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ u trajanju od 5 (pet) godina i za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se opt. D. K. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina i 6 (šest) mjeseci;

I Kž-Us 32/12-7

- opt. B. R. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, za kazneno djelo iz čl. 333. st. 1. KZ u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ u trajanju od 5 (pet) godina i 9 (devet) mjeseci i za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, pa se opt. B. R. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina;

- opt. A. S. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, za kazneno djelo iz čl. 333. st. 3. KZ u trajanju od 5 (pet) mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci i i za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ u trajanju od 8 (osam) mjeseci, pa se opt. A. S. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 8 (osam) mjeseci;

- opt. V. V. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, za kazneno djelo iz čl. 333. st. 3. KZ u trajanju od 3 (tri) mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci i za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa se opt. V. V. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ opt. D. K., opt. B. R. i opt. A. S. u izrečene jedinstvene kazne zatvora uračunava se vrijeme uhićenja i istražnog zatvora i to: opt. D. K. od 15. srpnja 2009. do 04. veljače 2011. i od 30. rujna 2011. nadalje, opt. B. R. od 16. srpnja 2009. do 04. veljače 2011. i od 30. rujna 2011. nadalje, te opt. A. S. od 15. srpnja 2009. do 25. veljače 2010.

III) U ostalom dijelu žalbe opt. D. K., opt. B. R., opt. V. V. i opt. A. S. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivima opt. D. K., opt. B. R., opt. A. S. i opt. V. V. krivima, i to: opt. D. K. i opt. B. R. zbog kaznenog djela protiv javnog reda i mira – udruživanjem za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06 i 110/07; u daljnjem tekstu: KZ), opt. A. S. i opt. V. V. zbog kaznenog djela protiv javnog reda i mira – udruživanjem za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. KZ, te opt. D. K., opt. B. R., opt. A. S. i opt. V. V. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ, kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – prikrivanjem protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. st. 3. u svezi st. 1. KZ i kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava - krivotvorenjem službene isprave iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ, činjenično i pravno opisanih u izreci te presude. Potom ih je osudio, i to opt. D. K., nakon što mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to za kazneno djelo iz 333. st. 1. KZ u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ u trajanju od pet godina, za kazneno djelo iz čl. 279. st. 3. KZ u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, te za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ u trajanju od jedne godine, na temelju čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, opt. B. R., nakon što joj je utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to

I Kž-Us 32/12-7

za kazneno djelo iz 333. st. 1. KZ u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ u trajanju od pet godina i devet mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 279. st. 3. KZ u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, na temelju čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, opt. A. S., nakon što mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to za kazneno djelo iz 333. st. 3. KZ u trajanju od pet mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 279. st. 3. KZ u trajanju od jedne godine, te za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ u trajanju od osam mjeseci, na temelju čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca, a opt. V. V., nakon što mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to za kazneno djelo iz 333. st. 3. KZ u trajanju od tri mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 279. st. 3. KZ u trajanju od jedne godine, te za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ u trajanju od šest mjeseci, na temelju čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

U izrečene jedinstvene kazne zatvora na temelju čl. 63. st. 1. KZ opt. D. K., opt. B. R. i opt. A. S. uračunato je vrijeme uhićenja i ono provedeno u istražnom zatvoru, i to: opt. D. K. od 15. srpnja 2009. do 04. veljače 2011., opt. B. R. od 16. srpnja 2009. do 04. veljače 2011., a opt. A. S. od 15. srpnja 2009. do 25. veljače 2010.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09. i 80/11.; nastavno: ZKP/08) oštećenom poduzeću „A.“ d.o.o. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od ukupno 27.310.571,62 kn, od kojeg ukupnog iznosa je opt. D. K. obvezan nadoknaditi 7.269.179,66 kn, opt. B. R. i opt. A. S. obvezani su nadoknaditi svaki iznos od po 9.159,086,01 kn, a opt. V. V. iznos od 1.723.219,93 kn, a s preostalim je iznosom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen na parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 opt. D. K., opt. B. R., opt. A. S. i opt. V. V. dužni su platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 331.054,49 kn, odnosno 82.763,62 kn svaki, te paušalni iznos od po 5.000,00 kn. Optuženi V. je također, na temelju čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08 obvezan nadoknaditi trošak branitelja po službenoj dužnosti, čiji će iznos biti određen naknadno, posebnim rješenjem.

Protiv te presude podnijeli su žalbe svi optuženici.

Optuženi D. K. žali se putem branitelja I. L., odvjetnika iz Odvjetničkog društva „L. i K.“ iz Z. iz svih žalbenih osnova osim zbog odluke o kazni, a predlaže da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno postupanje“.

Optužena B. R. žalila se osobno i putem branitelja B. Ž., odvjetnika iz Z.. U osobno podnesenoj žalbi naznačila je žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a u žalbi podnesenoj putem branitelja sve žalbene osnove. Predlaže da se pobijana presuda u cijelosti ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženi A. S. žali se putem branitelja B. Š., odvjetnika iz Z., zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati na

I Kž-Us 32/12-7

ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim sudskim raspravnim vijećem, a podredno da se ista preinači glede odluke o kazni“.

Optuženi V. V. podnio je osobnu žalbu i žalbu putem branitelja L. P. V., odvjetnika iz Odvjetničkog društva „R. i V.“ iz Z.. U osobno podnesenoj žalbi naznačio je sve žalbene osnove, dok se putem branitelja žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlaže da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, a podredno da se ista preinači u smislu navoda žalbe“.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Nakon što je spis, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom mišljenju predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

S obzirom da su svi optuženici u žalbama zahtijevali da budu izviješteni o sjednici, to je, u skladu s odredbom čl. 475. st. 2. ZKP/08, i učinjeno. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja opt. D. K., odvjetnika I. L., branitelja opt. B. R., odvjetnika B. Ž., te zamjenika branitelja opt. V. V., odvjetnika I. S.. Na sjednicu nisu pristupili zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelj opt. A. S., odvjetnik B. Š., a ni optuženici A. S. i V. V., koji su svi o sjednici uredno izviješteni. Sjednica je, sukladno odredbi čl. 475. st. 5. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti, te na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08 u odsutnosti optuženih D. K. i B. R., koji se nalaze u pritvoru i imaju branitelje, a predsjednica vijeća niti vijeće nisu smatrali da bi njihova nazočnost bila svrhovita.

Žalbe opt. D. K., opt. B. R., opt. V. V. i opt. A. S. su djelomično osnovane.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, opt. D. K. smatra da je ostvarena ona iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 (ciljajući, očito, na onu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, koji se Zakon primjenjuje na predmetni postupak), navodeći da je sud „propustio navesti razloge o odlučnim činjenicama koje je utvrdio, razloge koje je imao prilikom odmjeravanja kazne, nije naveo razloge zbog kojih smatra da je obrana opt. K. neosnovana, te razloge koji se odnose na subjektivni element krivnje, odnosno zašto smatra da je optuženik postupao u izravnoj namjeri“.Te primjedbe žalitelj K., međutim, propušta konkretizirati, pa tako ne obrazlaže koje to odlučne činjenice glede kaznenih djela zbog kojih je žalitelj proglašen krivim sud prvog stupnja nije obrazložio, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena niti ta, niti bilo koja druga povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti. U pobijanoj presudi su, nadalje, izneseni razlozi kojima se prvostupanjski sud rukovodio prilikom odmjeravanja kazne svakome od optuženika, kao što je i argumentiran oblik krivnje optuženika, a druga je stvar što žalitelj K. te razloge ne prihvaća, no time se ne ostvaruje naznačena postupovna povreda. Također se u žalbi tvrdi kako je izreka pobijane presude nerazumljiva, jer u njoj nedostaju naznake činjenica i okolnosti koje čine bitna obilježja kaznenih djela za koja je opt. K. proglašen krivim, pa se, primjerice, navodi da se on na dva različita mjesta tereti za iste radnje i događaje – jednom kada zajedno s opt. B. R. stvara i realizira plan o sačinjavanju i izdavanju faktura s nepostojećim uslugama i

I Kž-Us 32/12-7

nalaganjem A.-u da ih plati ino-društvima, a potom kada ih se tereti da isto to rade s opt. A. S., opt. V. V. i B. T.. Na prikazani način po ocjeni žalitelja K. nije utvrđena namjera optuženika. Međutim, takva je primjedba neutemeljena. Opis inkriminacija kojima se tereti opt. K. sastoji se, naime, iz uvodnog dijela – preambule, koja precizira određene zajedničke elemente svih inkriminiranih kaznenih djela, nastavno detaljnije opisanih i označenih u svakoj od točaka, te sadrži konstitutivna obilježja kaznenog djela iz čl. 333. st. 1. i 3. KZ, pa se tako moraju i sagledavati pojedine točke koje konkretiziraju aktivnosti pojedinih optuženika grupirane po osnovi ino-društva preko kojeg su izvlačili financijska sredstva doznačena iz A.- a d.o.o. Kada se na ovakav, jedino moguć i logičan način, razmatra opis inkriminacija, tada u njemu nema nikakvih nerazumljivosti. Pitanje, pak, nedostatka određenih konstitutivnih elemenata svih kaznenih djela ne može se razmatrati kroz ovu žalbenu osnovu, već kroz povredu kaznenog zakona, o čemu će nastavno biti riječi.

Optuženi K., nadalje, smatra da nedostaju razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka. Međutim, takav je prigovor neosnovan, jer je prvostupanjski sud na str. 82 presude iznio osnovne razloge iz kojih je taj nalaz i mišljenje ocijenio uvjerljivim i vjerodostojnim, a detaljniji su razlozi izneseni u obrazloženju svakog segmenta inkriminacije podijeljenog po alinejama u izreci te odluke.

Žalitelj K. također smatra da je netočno i neosnovano tumačena i citirana njegova obrana, pa da mu se pripisala izjava „da se pojavio problem kako osigurati gotovinu za plaćanje poslovnim suradnicima koji nisu strogo formalno obavljali usluge za A.“, koju on nije dao, već da se radi o tendencioznoj interpretaciji suda. No, s obzirom da je opt. K. iskazao, kako je to vjerno i točno navedeno u pobijanoj presudi prilikom reprodukcije njegove obrane „Da bi mogli osigurati plaćanje naknade K., ali eventualno i nekim drugim poslovnim suradnicima, razmišljali su na koji način to osigurati“, prvostupanjski sud je, povezujući tu izjavu s načinom na koji je tekla isplata K. prema navodima opt.

K., opravdano iznio žalbom pobijano tumačenje, jer drugačiji smisao iznesenom nije moguće dati. Na sličan način žalitelj K. nastoji obrazložiti daljnju istaknutu istovrsnu bitnu postupovnu povredu u pogledu iskaza opt. V. V., tvrdeći da se u obrazloženju pobijane odluke navodi kako iz obrane opt. V. proizlazi da ima saznanja da su opt. K. i opt. R. utjecali na B. T. da otvori off shore firmu I., napominjući da je velika razlika između utjecaja na nekog i davanja inicijative. Međutim, nema ni govora o takvom vidu apostrofirane bitne povrede.

Naime, iznoseći argumentaciju koja se odnosi na osnivanje ino-društva I. W. S. (I.), sud prvog stupnja iznio je skraćenu verziju iskaza opt. V. držeći se tek osnovnog smisla njegovih navoda. Kraj točno reproducirane obrane opt. V. (čemu žalba opt. K. ne prigovara), a respektirajući i ostale navode opt. V., odnosno da su optuženi K. i R. ne samo dali inicijativu za otvaranje I.-a B. T., nego i da su joj „kao svrhu otvaranja te tvrtke naveli posao vezan za najam vagona“, te da su prema njegovim saznanjima koja ima iz priče B. T. ti optuženici „obavili i poslove za otvaranje te tvrtke u Z. te poslove oko otvaranja računa i davanja ovlaštenja za korištenje računa tvrtke I. u G.“, prvostupanjski je sud adekvatno prezentirao smisao izrečenog.

Opt. B. R. također se poziva na istovrsnu bitnu postupovnu povredu, naznačujući da je „presuda nerazumljiva, razlozi nejasni i proturječni, a da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza“. U pogledu posljednjeg naznačenog vida te povrede, opt. R. navodi da je jedan od dokaza izvedenih u postupku i snimka ispitivanja opt. A. S., koja je na raspravi pregledana, a sačinjen je i transkript te snimke. No, mišljenja je

I Kž-Us 32/12-7

da je sadržaj snimke, jednako kao i transkripta, takav da nije moguće razabrati o čemu je riječ, te da je ispitivanje tog optuženika bilo ispod usvojenih standarda ispitivanja pred istražnim sucem, a to prvenstveno zbog načina na koji mu je predočavana dokumentacija (sporne fakture) što je po ocjeni žaliteljice R. bilo i nezakonito. Međutim, niti iz prezentiranih navoda žalbe, a niti u nastavku iste, opt. B. R. ne konkretizira koji je to dio iskaza opt. A. S. pogrešno i netočno u pobijanoj presudi reproduciran, pa onda takav i korišten kao argument za utvrđene činjenice, a nije naznačeno niti koja bi to druga bitna povreda bila ostvarena. Žalbeni navodi ukazuju da je žaliteljica pozivanjem na standarde ispitivanja tijekom istrage eventualno mislila na relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, no osim što je propustila precizirati koja je od odredaba Zakona o kaznenom postupku bila povrijeđena, za naglasiti je da se radi o ispitivanju tijekom istrage, a relativno bitnu postupovnu povredu moguće je ostvariti samo tijekom priprema rasprave, u tijeku rasprave ili pri donošenju presude, o čemu ovdje nema govora. Stoga nema uvjeta za razmatranje u tom pravcu iznesene žalbene argumentacije, iako uzgredno valja primijetiti da se u slučaju kada se dokazna radnja snima (a to se u konkretnom slučaju i dogodilo, jer se ispitivanje okr. A. S. snimalo) zapisnik vodi sukladno odredbama čl. 87. ZKP/08, što rezultira njegovim bitno drugačijim sadržajem nego u slučaju kada se dokazna radnja ne snima, a što je žaliteljica propustila uočiti.

Suprotno tvrdnjama žaliteljice R., nadalje, prvostupanjski se sud vrlo jasno, obrazlažući na osnovu čega smatra utvrđenim radnje kojima se tereti opt. R., pozvao na određene dokaze, među kojima i neke navode opt. A. S., koje je precizirao i prepričao. Stoga se neosnovano ističe kako nije naznačeno što i u kojem dijelu snimka ispitivanja okr. A. S. dokazuje u odnosu na opt. B. R..

Žaliteljica R., nadalje, smatra da je „presuda nerazumljiva i kontradiktorna“ jer se sud poziva na to kako je opt. A. S. priznao u cijelosti počinjenje svih kaznenih djela, te da je sud to priznanje prihvatio i cijenio ga olakotnom okolnošću, iako je opt. A. S. i na snimci i u svojoj obrani nekoliko puta iskazao da su otvorene ino-firme i lažne fakture služile za pribavu novca za plaćanje provizija u B., pa da A. time uopće nije oštećen, a što je protivno navodima optužbe o tome da su optuženici počinjenim radnjama sebi pribavili imovinsku korist, kao i dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu A.-a. Izloženim primjedbama opt. B. R. vjerojatno ukazuje na vid ostvarenja bitne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koji se ostvaruje nejasnim i u znatnoj mjeri proturječnim razlozima o odlučnim činjenicama. Međutim, ni taj prigovor nije utemeljen. Žaliteljica, naime, izvlači iz konteksta cjelokupnog obrazloženja pobijane presude samo neke dijelove, namjerno zanemarujući ostale, pa sugerira da je na taj način došlo do nejasne i proturječne ocjene određenih dokaza. Pozivajući se na dio obrazloženja pobijane presude sa str. 11, gdje se navodi „kako je opt. A. S. priznao u cijelosti počinjenje svih kaznenih djela“, svjesno prešućuje da se ne radi o zaključku prvostupanjskog suda ili ocjeni njegove obrane, već reprodukciji istovjetne izjave koju je opt. S. dao prilikom svog ispitivanja. Slično žaliteljica postupa i citirajući dio obrazloženja prvostupanjske presude sa str. 83, u kojem se navodi da je „opt. A. S. priznao počinjenje svih kaznenih djela na način kako mu se to stavlja na teret izmijenjenom optužnicom, te je sud takvo njegovo priznanje kaznenih djela prihvatio“, propuštajući ga tumačiti ne samo smisleno, u kontekstu svih upotrijebljenih riječi u toj rečenici, nego, poglavito u povezanosti s izričitim navodom na str. 95, gdje taj sud navodi: „Stoga se ne može prihvatiti obrana opt. S. u tom dijelu jer suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije M. T. te svjedoka M. S., koje je sud u cijelosti prihvatio“. Iz citiranih je dijelova jasno da je obrana opt. A. S. globalno

I Kž-Us 32/12-7

ocijenjena kao njegovo priznanje (a sukladno i njegovoj vlastitoj prezentaciji) i prihvaćena upravo u tom dijelu, koji se, dakle, podudara s opisom inkriminacija iz optužnice (a de facto se radi o modusu operandi, kojeg je opt. A. S. u najvećem dijelu priznao, dodatno opisujući tko je i kako sastavljao fakture pojedinih ino-društava), a nisu prihvaćeni oni dijelovi njegove obrane koji se tog opisa razlikuju (a radi se o malom dijelu faktura ino-društva S. S., za koje je opt. S. ustvrdio da nisu krivotvorene, te o tome u koje je sve svrhe novac doznačen putem plaćanja krivotvorenih faktura ino-društvima bio upotrijebljen). Prema tome, niti su razlozi prvostupanjske presude nejasni, a niti su međusobno suprotni.

Optužena B. R. smatra da je njezina obrana, suštinski sukladna navodima opt. A. S., neosnovano ocijenjena neistinitom, pa takvu ocjenu također podvodi pod naznačeni vid bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, dodajući da je prvostupanjski sud prvo naveo da je ona u cijelosti porekla kaznena djela, da bi na stranici 83 i 84 presude nabrojio što sve ona ne osporava, iz čega je jasno da ne osporava dobar dio onog za što se tvrdi da poriče. Međutim, nesuglasnosti u kvalifikaciji sadržaja onog što opt. B. R. u svojoj obrani navodi potiču prvenstveno od same opt. B. R., a prvostupanjski ih je sud tek korektno reproducirao. Naime, očitujući se o krivnji, optuženica je izjavila da se ne smatra krivom. Na pripremnom ročištu, nadalje, su opt. B. R. i njezin branitelj porekli sve navode optužnice, kako je to točno preneseno iz zapisnika s pripremnog ročišta. Nakon što je prepričao glavne navode njezine obrane, prvostupanjski sud sam se odredio u kvalifikaciji sadržaja njezine obrane u odnosu na navode optužnice i rezimirao što je ostalo sporno. Time nije ni na koji način ostvareno proturječje na koje ukazuje žaliteljica R.. Nastavno je prvostupanjski sud iznio ocjenu onih navoda opt. B. R. kojima se osporavaju pojedini segmenti optužnice, te ih okvalificirao neistinitima, pa ni u tom dijelu nema nejasnoća niti proturječnosti.

Optužena B. R., nadalje, obrazlažući u žalbi povredu kaznenog zakona iznosi primjedbe kojima se zapravo poziva na ranije spomenutu apsolutno bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 (nejasnu izreku) i na relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

Izreku pobijane presude smatra nejasnom stoga što se činjeničnim opisom inkriminacije žaliteljica proglašava krivom za nekoliko vidova krivotvorenja faktura: njihovo sačinjavanje i ovjeru u alin. a), ovjeru u toč. b), sastavljanje i ovjeru u toč. c) te davanje obrazaca drugome i ovjeru u toč. d), zbog čega se po njenom mišljenju ne može znati koji stavak čl. 312. KZ je ona svojim djelovanjem stvarno počinila. No, žaliteljica svjesno zanemaruje da je riječ o činjeničnom opisu produljenog kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. KZ, pri čemu pravna kvalifikacija ukupnog njezinog postupanja, koje je detaljno izloženo u spomenutim alinejama, prati najteži oblik koji je svojim radnjama ostvarila, a nepotrebno se, s obzirom da je riječ o jednom djelu, očitovati o pravnoj oznaci svake pojedine počinjene radnje.

Prvostupanjski sud je, dopuštajući USKOK-u da u posljednjoj izmjeni optužnice od 29. srpnja 2011. doda još jedno novo kazneno djelo (ono iz čl. 312. st. 2. KZ, kojim se optuženici nisu inicijalno teretili), po navodima žalbe opt. B. R. onemogućio u izvođenju dokaza u odnosu na to djelo. Optužena B. R. time očito smjera na povredu prava obrane, ali o takvom nečem nema ni govora. Za istaknuti je da spomenutim izmjenama nisu u činjenični opis unesene nikakve nove radnje, koje čine bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 312. st. 2. činjeničnom opisu dodana spomenuta pravna kvalifikacija. KZ, već je od ranije postojećem

I Kž-Us 32/12-7

Drugim riječima, te radnje su se optuženicima i inicijalno stavljale na teret, a s obzirom da je sud vezan činjeničnim opisom, koji je predmet dokazivanja, a ne pravnom kvalifikacijom, te kako u tom smislu nije bilo nikakvih izmjena, optuženici R. je od trenutka dostavljanja optužnice na odgovor bilo poznato zbog čega se tereti, pa je bez podloge teza kako je bila onemogućena u izvođenju dokaza.

Optuženi V. V. upire na bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 3. ZKP/08. Prvospomenutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka nalazi ostvarenom time što je po njegovom mišljenju izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna. To konkretizira tvrdnjama kako se u činjeničnom opisu inkriminacije kao njegovo svojstvo odgovorne osobe naznačava da je on kao „ovlaštena osoba ino-društva podizao u zajedničku korist...“, a da nastavak tog opisa upućuje da je on bio tek ovlaštenik po računu tog ino- društva. S obzirom na to, smatra da uopće nije navedeno njegovo svojstvo odgovorne osobe, posebno naglašavajući kako takvo svojstvo iz zakonskog opisa mora odgovarati onom iz činjeničnog opisa. No, takva primjedba nije opravdana. Naime, žalitelj propušta povezati dio inkriminacije sadržan u alineji činjeničnog opisa s onim iz točke c) tog opisa koji precizira određeni segment djelovanja tog optuženika. Razmatraju li se zajedno i čitaju smisleno, tada je vidljivo da se opt. V. V. opisuje kao ovlaštena osoba ino-društva, koja je ne samo „podizala u zajedničku korist novac...“, nego i „sudjelovao kao ovlaštena osoba ino-društva u sačinjavanju faktura s fiktivnim uslugama ispostavljenih u ime ino-društva prema A.-u“, a konkretizacija tih aktivnosti slijedi u toč. c). Citirano označavanje svojstva opt. V., iako je sumarno, po ocjeni je ovog drugostupanjskog suda dovoljno, poglavito ima li se u vidu obrazloženje pobijane presude iz kojeg slijedi da je opt. V. V. figurirao kao stvarni ovlaštenik ino-društva I. W. S., poduzimajući radnje koje proizvode pravne učinke u smislu prava i obveza za to društvo, odnosno zastupao ga. Suprotno mišljenju žalitelja, nije potrebno da izrazi za pojedine pojmove upotrijebljeni u činjeničnom opisu budu istovjetni onima iz zakonskog opisa. Dapače, poželjno je da se ti pojmovi odrede konkretno i životno, jer izraz iz zakonskog opisa predstavlja opći i rodni pojam, pod koji se logički mogu podvesti navodi činjeničnog opisa.

Žalitelj V. nalazi proturječje i u opisu subjektivnog obilježja inkriminacije, odnosno namjere optuženika, jer se najprije navodi da su optuženici „kao ovlaštene osobe ino-društva podizale u zajedničku korist s nerezidentnih bankovnih računa u inozemstvu...“, što implicira da su svi oni djelovali u namjeri stjecanja zajedničke koristi (i korespondira zakonskom opisu djelovanja u cilju da sebi i drugom pribave korist), da bi se u zakonskom opisu konstatiralo da je opt. V. V. postupao s ciljem da sebi pribavi imovinsku korist. Međutim, ni taj prigovor nije utemeljen. Ovakva interpretacija činjeničnog opisa rezultat je površnog i doslovnog, nepovezanog tumačenja teksta iz alineje, koja definira opće zajedničke karakteristike postupanja svih optuženika i njihova svojstva, i onog iz toč. c) inkriminacije koja detaljnije i točnije opisuje postupanje opt. V.. Upravo radi simplifikacije i određivanja bitnog sadržaja onog što povezuje aktivnosti svih optuženika, minuciozno konkretiziranih u pojedinim alinejama, upotrijebljena je formulacija prema kojoj su svi optuženici, uključujući i B. T., kao ovlaštene osobe inodruštava podizali u zajedničku korist s nerezidentnih bankovnih računa u inozemstvu novac doznačen A.-u“, da bi u svakoj alineji bilo definirano tko je i koliko krivotvorenih faktura izdao, tko ih je ovjerio i naložio plaćanje, a tko i u čiju korist podigao novac s nerezidentnog računa. Činjenični opis aktiviteta opt. V. V. iz toč. c) izreke podudaran je u cijelosti zakonskom opisu njegovog postupanja.

I Kž-Us 32/12-7

Istovrsnu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, odnosno nedostatak i nejasnoću razloga o odlučnim činjenicama žalitelj V. obrazlaže tvrdnjom da obrazloženje presude ne daje argumente za utvrđenje da je sebi pribavio imovinsku korist, budući da je po njegovom mišljenju kazneno djelo dovršeno transferom novca s A.-a na I., pa je za zaključiti da je ta tvrtka profitirala, a ne on osobno. Nastavno tome ističe i da je nesporno utvrđeno kako je opt. B. R. podigla s računa I.-a iznos koji je doznačen od A.-a, zbog čega smatra da nema govora o povećanju imovine, jer postoji tek privremeno umanjenje imovine S.-a B. L. (čiji je novac bio na računu I.-a) i naknadni povrat tog novca od A.-a, za koga je opt. B. R. i podizala novac. No, suprotno tvrdnjama žalbe, prvostupanjski je sud iznio razloge iz kojih nalazi utvrđenim da su optuženici postupali na inkriminirani način, pa tako i da je opt. V. V., podižući s nerezidentnog računa I.-a novac doznačen od A.-a na osnovu faktura I.-a koje je sam krivotvorio, sebi pribavio imovinsku korist. Argumentacija za to iznesena je na str. 99 i 103 presude, a druga je stvar što je žalitelj V. ne prihvaća. Pitanje dovršetka kaznenog djela, pak, pitanje je koje zadire u sadržaj pravne kvalifikacije inkriminacije, a ne bitne postupovne povrede na koju cilja, dok je najprije činjenično, a potom i pravno pitanje tko je podigao i koliki iznos novca s nerezidentnog računa I.-a, te u čiju korist.

Što se, tiče, navoda opt. V. V. kako utvrđenje prvostupanjskog suda da je B. T. sačinjavala krivotvorene fakture nije obrazloženo, treba naglasiti da je, s obzirom da B. T. nije optužena, odlučna činjenica isključivo to je li se radilo o krivotvorenim fakturama, što je s izvjesnošću utvrđeno i obrazloženo.

Optuženi V. V. također smatra da nisu dani razlozi i konkretni dokazi o njegovoj pripadnosti predmetnoj grupi, no, suprotno njegovom mišljenju, prvostupanjski je sud na str. 100 i 101 iznio razloge i naveo dokaze na osnovu kojih je to utvrdio. Pitanje opravdanosti tog zaključka druga je stvar, jer se odnosi na ispravnost utvrđenih činjenica.

Povredu prava obrane žalitelj V. vidi u tome što je za postupak saznao iz sredstava javnog informiranja, dodajući da mu nije dana mogućnost da u prethodnom postupku sudjeluje. Tek nakon što su ispitani svi ostali okrivljenici i brojni svjedoci, preko međunarodne pravne pomoći pozvan je na sud kada mu je uručen nalog o provođenju istrage, donesen, dakle, prije nego što mu je dana mogućnost da se izjasni o tome. Naknadno je doznao i da mu je postavljen branitelj po službenoj dužnosti, koji nije ni pokušao s njim stupiti u kontakt. Nikada mu nije osobno uručena optužnica, a navodno je bila istaknuta na oglasnoj ploči suda. Optužnicu nije osobno primio sve do dana pisanja žalbe. Primjedbe žalitelja V. koje se odnose na komunikaciju između njega i branitelja po službenoj dužnosti, koji je kratkotrajno obavljao tu dužnost, jer je opt. V. ubrzo izabrao drugog odvjetnika za branitelja, ne predstavljaju obrazloženje ove žalbene osnove. Povreda prava obrane, da bi predstavljala naznačenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, mora biti počinjena na raspravi. Stoga argumentacija iz žalbe ne predstavlja obrazloženje okolnosti čije bi postojanje moglo rezultirati takvom povredom. Ipak, treba primijetiti da je navod o tome kako optužnicu žalitelj V. nikada nije primio, netočan, jer iz dostavnice na l. 15197 spisa prileži dostavnica iz koje je razvidno da mu je prvo po sinu ostavljena obavijest, da bi mu potom 12. kolovoza 2010. (l.- 15198) optužnica bila uručena, kao i njena izmjena, kako to slijedi iz dostavnice na l. 15725. Ta je činjenica potvrđena vlastitom izjavom optuženika na pripremnom ročištu od 02. veljače 2010. (l. 15227 do 15241), prema kojoj je on razumio optužbu, pa tako i njezinu izmjenu (l. 15727a).

I Kž-Us 32/12-7

Ispitivanjem pobijane presude sukladno obvezi iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna postupovna povreda ili da je na štetu ijednog optuženika povrijeđen kazneni zakon, a na što pazi po službenoj dužnosti.

Žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističu u žalbama optuženici D. K., B. R. i V. V..

U okviru te žalbene osnove opt. D. K. pobija ispravnost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznih prijedloga, i to da se provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje dopuni analizom revizorskog izvješća. Smatra da je taj dokaz bilo neophodno prihvatiti i izvesti, jer se jedino na taj način može utvrditi odakle potječu gubici u poslovanju A.-a d.o.o., koji se sastojao od dviju poslovnih jedinica: P. C. i P. D. E., pri čemu žalitelj za potonju tvrdi da je i ranije proizvodila samo gubitke.

Međutim, i ovaj drugostupanjski sud mišljenja je kako je navedeni dokazni prijedlog nevažan, zbog čega ga je sud prvog stupnja razložno odbio. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka koji je trebao analizirati poslovanje A.-a u odnosu na ino-društva obuhvaćena optužbom, jasno proizlazi da su baš ti, analizirani poslovi rezultirali manjim ili većim gubitkom za A. d.o.o., dajući obrazloženje zbog čega je to tako (a povezujući to s odlivom novca na temelju krivotvorenih faktura). U takvoj situaciji doista je irelevantno je li i druga poslovna jedinica A.-a d.o.o. poslovala pozitivno ili ne, jer to nije predmet razmatranja optužbe niti se i na koji način može reflektirati na ono što je obuhvaćeno inkriminacijom.

Žalitelj K. mišljenja je da nema dokaza koji upućuju na to da je on organizirao izradu fiktivnih faktura, kontrolirao taj proces ili osigurao pečat za njihovu ovjeru, naglašavajući da je i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno kako fakture nisu imale sve potrebne dijelove. Smatra da taj njegov prigovor potkrjepljuje i izjava opt. B. R. kako je na njeno traženje da joj dozvoli korištenje njegove firme B. C. od S. K. dobila mnoštvo praznih faktura, što po ocjeni žalitelja uključuje i pečat tog društva. Također kritizira stav prvostupanjskog suda da K. nije mogao otvoriti firmu B. C. na ime žalitelja K., jer je to mogao učiniti na vlastito ime, pa mu nisu trebali podaci žalitelja. Tvrdi da nije bio nikakav direktor B. C., već samo ovlaštenik po računu te firme u bankama u M. i G., koje svojstvo ga ne čini odgovornom osobom.

Međutim, prvostupanjski je sud, nakon što je proveo sve potrebne dokaze, iste valjano i pažljivo analizirao, te kritički i logično ocijenio, i to kako svakog ponaosob tako i u međusobnoj povezanosti, nakon čega je donio zaključke kojima se nema što prigovoriti. Što se tiče svojstva opt. D. K., za naglasiti je da nema nikakve dvojbe kako je on bio odgovorna osoba ino-društva B. C., s obzirom na to da je djelovao kao punomoćnik tog društva kojem je direktor tog društva D. S. općom punomoći prenio izrazito široka ovlaštenja, koja su točno i detaljno nabrojena u toj ispravi, koja se nalazi na l. 8103 i 8104. Postojanje tog dokumenta kompromitira negiranje žalitelja K. da je ikada figurirao kao odgovorna osoba. Naime, svojstvo odgovorne osobe nema samo direktor nego i bilo koja druga osoba kojoj je zakonom, pravnim poslom ili sudskom odlukom povjeren određeni krug poslova i koja na tom osnovu ima određene ovlasti. Spomenuta opća punomoć nesumnjivo je sadržavala te ovlasti, među koje je, između ostalog, spadalo i pravo sklapanja pravnih poslova, zastupanja i opozivanja,

I Kž-Us 32/12-7

za čije je obavljanje nužno potreban pečat zastupane pravne osobe. Dakle, zaključak prvostupanjskog suda da je opt. D. K. imao i pečat tog društva logičan je i razuman, jer bi u protivnom opća punomoć bila besmislena. Dosljedno tome, on je jedina osoba koja je mogla predati taj pečat opt. B. R. za izradu krivotvorenih faktura. To što je prema financijsko- knjigovodstvenom vještačenju u ukupnom broju izdanih faktura bilo i onih koje nisu imale sve potrebne sastojke (što implicira da su neke imale sve formalno potrebne elemente) ne predstavlja argument za zaključak kako opt. K. nije kontrolirao i nadzirao proces izdavanja krivotvorenih faktura. Ovdje treba dodati da sam opt. K. nije porekao da je on ovlastio opt. B. R. na nerezidentnim bankovnim računima ino-društva B. C., a takvu ovlast ne može dati samo ovlaštenik za raspolaganje sredstvima na računu. Slijedom izloženog, nesumnjivo je utvrđeno da je opt. K. bio odgovorna osoba u ino-društvu B. C., a za opstojnost kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ nije potrebno da je on istodobno bio i odgovorna osoba u poduzeću A. d.o.o. Nabrajanje u činjeničnom opisu inkriminacije njegovih funkcija u društvu majci poduzeća A. d.o.o. stoga nije nužni konstitutivni element te inkriminacije, iako zasigurno, razmatrajući međusobni odnos društva majke i društva kćeri, te široke ovlasti opt. K. (za kojeg je prvostupanjski sud utvrdio, između ostalog, i da je bio ovlašten pregovarati o cijenama A.-a d.o.o., čime je nesumnjivo značajno utjecao na poslovanje tog poduzeća), niti ti podaci nisu beznačajni.

Nadalje, nigdje u dokumentaciji koja se odnosi na društvo B. C. nema podatka koji bi povezivao spomenutog S. K. s tim društvom. Cijeneći kako navedeno, tako i činjenicu da istog opt. A. S. u obrani uopće nije spomenuo, iako je relativno brzo postao važna karika u grupi, i zasigurno se upoznao sa svim bitnim podacima (pa stoga i imenom K., da je on doista igrao ulogu kakvu mu pripisuju opt. K. i opt. R.), kao i odsutnost ikakve poveznice između ijedne fakture B. C. i T. a. M. (u kojem poslu je navodno sudjelovao K.), opravdano je prvostupanjski sud otklonio kao neuvjerljive navode opt. K. vezane uz K.. Ispravnost takve ocjene potvrđuje i činjenica da su s nerezidentnih računa društva B. C. otvorenih u G. i M. novac dizali isključivo opt. B. R. i opt. D. K., dok nema ni traga dizanju novca po K.. Nelogično je i neživotno da novac namijenjen K. u mostarskoj banci podiže opt. K., kako bi mu ga predao, a istodobno se K. nalazi u B. i osnivač je tog ino-društva, a što sve proizlazi iz obrane opt. K..

Ostali prigovori iz te žalbene osnove odnose se na primjedbe u pogledu načina tumačenja pojedinih izjava koje je opt. K. dao iznoseći obranu (npr. o njegovim ovlastima u pogledu formiranja cijene H.-a), no one su bespredmetne, jer te izjave u cijelosti odgovaraju onima koje su zabilježene u raspravnom zapisniku, a na koji nije bilo primjedaba. Stoga se u tom dijelu ne može raditi o pogrešnom tumačenju, pa niti pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Optuženi D. K. posebnu pažnju posvećuje kritici u pobijanoj presudi iznesene ocjene obrane opt. A. S., i to onog dijela u kojem taj optuženik tvrdi da je opt. K. sudjelovao u diobi novca i nakon što je formalno prestao biti odgovorna osoba u A.-u. Pritom tu obranu žalitelj kvalificira kao drsku, bez motiva, sračunatu na to da opt. S. sebe prikaže kao naivca. No, prvostupanjski je sud ispravno i kritički analizirao i valjano i razložno ocijenio obranu opt. A. S. koji je priznanjem određenih segmenata inkriminacije, doduše, teretio ostale, pa tako i žalitelja K., ali i sebe, priznajući svoje učešće i u nekim radnjama za koje ga se nije inicijalno teretilo. Takvo njegovo priznanje demantira njegovu ulogu „uvučenog naivca“, neovisno o tomu je li ili nije to htio postići, a rezultira i znatno većom kriminalnom količinom za koju je

I Kž-Us 32/12-7

proglašen krivim. Stoga, a posebno cijeneći da nije imao nikakvog razloga za lažno terećenje, kako to priznaje i žalitelj, nije bilo mjesta sumnji u istinitost tih njegovih navoda. Najzad, obrana opt. A. S. u dijelu u kojem korespondira navodima optužbe, potvrđena je i iskazima pojedinih svjedoka i nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, čime zasigurno dobiva na vjerodostojnosti.

Žalitelj K. ostaje, nadalje, i kod tvrdnji da ne postoji niti jedan dokaz o postojanju grupe iz čl. 333. KZ, pa tako ni o njegovoj ulozi u tom kaznenom djelu, ističući da nema nikakvih dokaza o kontaktu između optuženika, nužnog preduvjeta postojanja grupe. No, protivno tim tvrdnjama, prvostupanjski sud svoja je utvrđenja o tom kaznenom djelu temeljio na određenim navodima opt. B. R. i opt. A. S., povezujući ih sa pojedinim izjavama samog žalitelja. Kontaktiranje spomenutih optuženika nije sporno, jer je s izvjesnošću iz iskaza opt. B. R. i opt. A. S. utvrđeno kako su oni nastavili kontaktirati sa žaliteljem i nakon što je on napredovao, odnosno formalno prestao biti zaposlenik i odgovorna osoba u A.-u. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao ispravne i logične ne samo gore iznesene, argumente iz prvostupanjske presude nego i ostale iznesene na str. 100 i 101 presude, na koje se žalitelj, radi izbjegavanja ponavljanja, upućuje. Pitanje, je li opt. K. osobno kontaktirao i s opt. V., nije odlučno za opstojnost kvalifikacije iz čl. 333. KZ, poglavito cijeni li se tekst inkriminacije tog djela sadržan u alineji činjeničnog opisa, prema kojem je opt. V. u navedeni plan uključila opt. B. R., po čijoj je uputi ovaj počeo izrađivati krivotvorene fakture.

Optuženi D. K., jednako kao i opt. B. R. nalaze neprihvatljivim zaključak suda su oni sebi pribavili sve iznose koje su podigli iz banke, ponavljajući da su od tog novca plaćali provizije, bez kojih A. d.o.o. ne bi dobio poslove, a da je to bilo tako dokazuje rast poslovanja tog poduzeća usprkos jakoj konkurenciji u B.. S tim u vezi opt. R. smatra da je bilo potrebno provesti i neke od predloženih dokaza, koje je prvostupanjski sud odbio, a prije svega kombinirano vještačenje po vještaku prometne struke, utvrđivanje autora spornih faktura, ispitivanje kao svjedoka B. T., suočenje optuženika, dostavu podataka od Z. radi utvrđivanja uplatitelja sredstava iz inozemstva na račun žaliteljice, te dostavu podataka od P. da se vidi dinamika uplata i isplata sa računa žaliteljice.

Žalitelji K. i R., kao prvo, gube iz vida da prvostupanjski sud njihove izjave o tome da su financijska sredstva doznačena ino-društvima bila namijenjena plaćanju provizija i logističkih usluga u cilju osiguravanja poslovanja A.-a smatra irelevantnima, naglašavajući da je nesporno kako su ti optuženici, jednako kao i opt. S. i opt. V., podigli novac pribavljen zlouporabom položaja i time pribavili imovinsku korist, čime je djelo dovršeno, dok je podatak o tome što su oni kasnije s tim novcem učinili bez ikakvog značaja za opstojnost te inkriminacije. Takvo rezoniranje prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud, zbog čega je u odnosu na egzistentnost djela iz čl. 337. st. 4, KZ bespredmetno utvrđivati u što je taj novac potrošen. Za napomenuti je, nadalje, da je „plaćanje provizije“ u okolnostima na koje se poziva žaliteljica R., također bez sumnje kriminalna aktivnost i predstavlja drugo, posebno kazneno djelo, koje se počinje ostvarivati nakon dovršenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ. S obzirom na izloženo, ispravno je prvostupanjski sud kao nevažne odbio dokazne prijedloge za pribavu podataka iz Z. i P., jer se njima ne bi utvrdilo ništa što bi bilo od važnosti za relevantne činjenice. Shodno iznesenom, nema potrebe za razmatranjem drugih vrlo opširnih žalbenih primjedaba koje se odnose na manipulaciju podignutim novcem i njegovu svrhu. Slično vrijedi u odnosu na žalbene prijedloge za dopunu financijsko- knjigovodstvenog vještačenja kojom bi se vještak očitovao o poslovnim pokazateljima

I Kž-Us 32/12-7

društva A. d.o.o. nakon smjene žaliteljice. Naime, sve da je novac pribavljen kaznenim djelom iz čl. 337. st. 4. KZ upotrijebljen na način kako to žaliteljica R., jednako kao i žalitelj K. navode (odnosno za plaćanje provizija radi dobivanja posla), što je rezultiralo povećanim obimom posla A.-a d.o.o., to, s obzirom da se radi o kriminalnom načinu prosperiranja na odnosnom tržištu, nikako ne bi ekskulpiralo optuženike.

Što se pak tiče autorstva spornih faktura, treba naglasiti da je ono utvrđeno iz obrane opt. A. S., dane još na prvom njegovom ispitivanju, što i sama žaliteljica R., iako u manjem obimu, priznaje. Kraj takvog stanja stvari ukazuje se potpuno nepotrebnim provođenje grafološkog vještačenja, pa je osnovano i taj prijedlog odbijen. Kraj svega iznesenog nije bilo potrebe za suočenje optuženih B. R. i A. S., budući da su njihove obrane suštinski podudarne (razlika se pokazuje samo u odnosu na broj faktura), a niti je takav dokazni prijedlog stavljen. Za primijetiti je, osim toga, da se niti žalbom ne konkretizira između kojih bi to optuženika i u odnosu na koje okolnosti trebalo provesti suočenje.

Dokazni prijedlog za kombinirano vještačenje kojim bi se, uz financijsko- knjigovodstvenog vještaka, angažirao i prometni vještak, opt. B. R. temelji na primjedbama iznesenim tijekom postupka na provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Tada je ustvrdila da se vještak financijske struke ne razumije u željeznički prijevoz, zbog čega je, prema iskazima svjedoka, zaposlenika A.-a d.o.o. tijekom vještačenja tražila od njih obavijesti, tumačenja i informacije o značenju pojedinih elemenata dokumentacije koju je proučavala. No, te okolnosti ne kompromitiraju vjerodostojnost i pouzdanost niti nalaza niti mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka. Svjedoci – zaposlenici A.-a d.o.o. koji su vještaku davali objašnjenja i pomagali pročitati dokumente nisu upitne vjerodostojnosti, niti su stranke na bilo koji način pokušale osporiti njihovu kompetentnost u tom pogledu. S obzirom na to, a respektirajući notornu činjenicu da financijsko-knjigovodstveni vještak vještači financije i knjigovodstvo, pri čemu potonje ima svoje posebnosti ovisno o vrsti poslovanja, u koje se vještak na pogodan način upućuje na licu mjesta, nema mjesta sumnji da je vještačenje obavljeno profesionalno i sukladno pravilima struke, zbog čega su opravdano odbijene primjedbe žaliteljice, kao i spomenuti dokazni prijedlog. Uzgredno se napominje da struka prometnog vještaka po prirodi stvari ne obuhvaća način vođenja dokumentacije u knjigovodstvu.

Konačno, dokazni prijedlog opt. B. R. za ispitivanje kao svjedoka B. T. nije, kako se to žalbom navodi, odbijen kao nevažan, već na temelju čl. 421. st. 2. toč. 1. ZKP/08, odnosno zato što je optuženica za taj dokaz znala do potvrđivanja optužnice i okončanja pripremnog ročišta (činjenični opis inkriminacije od samog je početka sadržavao i ime B. T. čije je učešće bilo jednako opisano), ali ga nije predložila bez opravdanog razloga. Stoga nema mjesta razmatranju važnosti ili nevažnosti takvog dokaza.

U okviru te žalbene osnove opt. B. R. navodi i da joj nije dopušteno postavljanje određenih pitanja svjedokinji N. D., iako je ista došla bez natječaja iz firme koja je imala ambiciju preuzeti poslove A.-a u B.. Taj navod suštinski predstavlja i pozivanje na relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, koja bi po mišljenju žaliteljice rezultirala i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. Riječ je zapravo o tome da je opt. R. željela postaviti pitanja koja su imala za svrhu razjasniti odnos svjedokinje prema društvu A. d.o.o. (očito s ciljem razotkrivanja motiva svjedokinje, koju žaliteljica smatra zainteresiranom i pristranom). Bez obzira na to što je doista prvostupanjski sud neopravdano zabranio takva

I Kž-Us 32/12-7

pitanja, pogrešno se pozivajući na to da ona nisu bila predmetom glavnog ispitivanja, sadržaj iskaza svjedokinje N. D. takav je da nije ni od kakve važnosti za utvrđivanje relevantnih činjenica, zbog čega to nije moglo utjecati na presudu.

Žaliteljica R. također prigovara utvrđenjima prvostupanjskog suda koja se odnose na obvezu naručitelja da se uz osiguravanje vagona za teret istodobno pobrine i za podmetače, navodeći da se ona nalaze na str. 86 pobijane presude. Međutim, na označenoj stranici nema osporavanog teksta, a isti se ne nalazi ni na idućoj ni prethodnoj stranici. Spomenuta tvrdnja o sadržaju obveze naručitelja, pak, potkrijepljena je sadržajem Okvirnog ugovora o špediciji s prilozima i njegovih aneksa sklopljenih između A.-a i U.S. S. S. d.o.o., te Okvirnog ugovora o prevozu i njegovih aneksa sklopljenih između istih ugovornih stranaka, a potvrđena i određenim nedostacima u knjigovodstvenoj dokumentaciji, kao i iskazima svjedoka referenata A.-a koji ne potvrđuju žalbom sugerirani način poslovanja.

U pretežnom dijelu osobno podnesene žalbe opt. B. R. opširno ponavlja navode koje je već iznijela tijekom postupka, dodatno općenito prigovarajući nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ali ne konkretizirajući niti jednu od tih primjedaba, pa se stoga žaliteljica upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude i gore iznesene odgovore na slične prigovore istaknute u njezinoj žalbi podnesenoj putem branitelja.

Postojanje grupe iz čl. 333. KZ i svoju ulogu u tome žaliteljica R. nastoji pobiti navodima kako je iz izvedenih dokaza jasno da je ona 2002. naslijedila način poslovanja opt. K., nastavljajući ga tijekom 2003., uz pomoć opt. A. S., pri čemu se činjeničnim opisom tereti da je opt. V. angažirala tek 2006., što uopće ne stoji, jer su oboje naveli da se gotovo i nisu poznavali i da su bili u lošim odnosima. Osim toga, smatra da prezentirani vremenski diskontinuitet pokazuje da nije bilo plana zajedničkog djelovanja, jer optuženici rade u raznim vremenskim razdobljima. Netočan je navod o tome da je nerazjašnjena uloga opt. R., jer je iz obrane opt. V. V. utvrđeno da je upravo opt. B. R. bila ta koja ga je instruirala o sastavljanju faktura I.-a, a pisane upute sastavljene po opt. R. i opt. S. su uslijedile tek naknadno. Bez obzira na to što opt. V. minorizira svoju ulogu i pokušava drugačijom interpretacijom svog motiva dati manju težinu vlastitim postupcima, pa onda i postupcima opt. B. R., iz ovih je njegovih navoda utemeljeno prvostupanjski sud zaključio o aktivnoj ulozi žaliteljice. Nema ni govora o nekakvom vremenskom diskontinuitetu, ima li se u vidu da je opt. B. R. od samog početka surađivala i organizirala ovu kriminalnu djelatnost ravnopravno s opt. D. K.. Oni su zajednički angažirali opt. A. S. i B. T., koju je, pošto se vlastitom odlukom povukla, na tom mjestu naslijedio opt. V. V.. Sve je to prvostupanjski sud pomno obrazložio, a argumentaciju iznesenu u prvostupanjskoj presudi prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pa se žaliteljica u tom dijelu upućuje na prvostupanjsko obrazloženje.

Optuženi V. V. ističe da je prema svemu utvrđenom on prvi put novac s računa tvrtke I. podigao tek 25. siječnja 2006., zbog čega smatra da nema podloge za zaključak da je bio sudionik udruženja iz čl. 333. KZ, koje je, prema činjeničnom opisu, funkcioniralo od svibnja 2002. Izneseni navod sukladan je činjeničnom opisu inkriminacije sadržanom u preambuli, a konkretiziranom i preciziranom u alineji c) izreke pobijane presude, prema kojem opt. V. stupa na mjesto B. T. u ino-društvu I. W. S. (I.), pa je i proglašen krivim zbog radnji počinjenih u razdoblju od veljače 2006. do kraja 2007., što ne isključuje njegovu pripadnost kriminalnom udruženju već je samo ograničava na kraće vremensko razdoblje, pa determinira kriminalnu količinu njegovog djelovanja i ima odraza u sankciji. Neodlučno je pritom,

I Kž-Us 32/12-7

suprotno mišljenju žalitelja, koji je bio njegov motiv za pristupanje postojećem kriminalnom udruženju, zbog čega podatak da je on, otvorivši drugi račun ino-društva I., ukinuo ovlaštenja opt. B. R. na tom računu, ne rezultira njegovom ekskulpacijom. Ovdje, nadalje, valja primijetiti da se ne radi o „ukidanju“ ovlaštenja, kako to netočno interpretira žalitelj, već o tome da na novootvorenom računu poduzeća I. opt. R. više nije bila ovlaštenik. Međutim, takav postupak bio je u skladu s onim što je prema navodima žalitelja bilo dogovoreno između njega i opt. R. prije otvaranja novog računa, tako da se nema govora o tome da je na taj način opt. V. djelovao samostalno. Drugim riječima, i nakon otvaranja tog drugog računa nastavljena je suradnja između opt. B. R. i sada opt. V. V., započeta ranije između opt. D. K., opt. B. R. i B. T., sa čijim sadržajem je opt. V. bio upoznat, te koja, s obzirom na svoj sadržaj, trajanje, višekratne radnje koje su poduzimali ovo dvoje optuženika sukladno sporazumu, nepobitno predstavlja ne samo izvršenje kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ i krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 2. KZ, nego i udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. KZ.

Optuženi V. V. također problematizira utvrđenje prvostupanjskog suda da je postigao protupravnu imovinsku korist, napominjući da nije razgraničeno tko je od optuženika koliki iznos stekao, te ustrajući u tvrdnji da je on postupao isključivo sa ciljem da naplati dug koji je poduzeću I. nastao podizanjem novca od strane opt. B. R. u iznosu koji premašuje svotu doznačenu po A.-u d.o.o. U tom smislu ukazuje i na nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka prema kojem je opt. B. R. s računa I.-a na kojem je bila ovlaštenik podigla iznos za 233.833,60 EURa veći od onog što ga je doznačio A. d.o.o..

Nakon što je otvoren drugi račun I.-a na kojem opt. R. više nije bila ovlaštena, A. d.o.o. doznačuje iznos od 234.901,00 EUR koji je podigao žalitelj V., a ta svota, tj. dug koji je opt. R. uzrokovala I.-u podizanjem novca gotovo se potpuno podudara s iznosom kojeg na drugi I.-ov račun uplaćuje A. d.o.o. Navedene je podatke, međutim, prvostupanjski sud analizirao i cijenio u pobijanoj presudi, te ih interpretirao na pravilan način, pa donesene zaključke i kvalifikaciju postupanja optuženika prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Kao prvo, za naglasiti je da je prvostupanjski sud u pogledu iznosa kojeg su pojedini od ovlaštenika na računima I.-a podizali bio vezan činjeničnim opisom inkriminacija iz optužnice, a pobijana presuda se u tom pogledu u cijelosti podudara s optužnicom.

Točna je tvrdnja žalitelja V. da je opt. B. R. prema nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka s računa I.-a na kojem je bila ovlaštena podigla ukupan iznos koji premašuje onaj koji je A. d.o.o. na taj račun doznačio, čime je nepobitno oštetila i poduzeće I.. No, treba naglasiti da se za tu razliku i štetu koju je ona prouzročila I.-u ne tereti. Prvostupanjski sud svejedno je taj podatak imao na umu i uzeo u obzir prilikom ocjenjivanja navoda obrane opt. V.. Usprkos činjenici da je spomenutim postupanjem opt. B. R. i poduzeću I. nastupila šteta, jer je optuženica na ovaj način posegla i u sredstva koja su se na tom računu nalazila iz drugih izvora, a ne doznačena od A.-a d.o.o., poduzeće I. je time steklo pravo na naknadu štete isključivo od opt.

B. R., a nikako od A.-a d.o.o., što se sugerira žalbom. Stoga je takvo obrazloženje prvostupanjskog suda izneseno na str. 96 pobijane presude u cijelosti ispravno i nema mu se što zamjeriti, s obzirom na to da je potpuno neprihvatljivo izjednačavati povećanje imovine fizičke osobe (ovdje opt. B. R.) do kojeg je došlo uslijed njezinih nedozvoljenih postupaka s imovinom pravne osobe koju ta aju nema nikakvih indicija da je opt. B. R. fizička osoba inače zastupa, jer u konkretnom sluč

novac podizala kao zastupnik pravne osobe (A.-a d.o.o.). Da je opt. V. toga bio svjestan nema nikakve sumnje, jer takvo nešto ne navodi ni u obrani ni u žalbi (dapače, kao štetnika identificira opt. B. R. kao fizičku osobu). Osim toga, njega je u modus operandi, po vlastitom priznanju, uputila B. T. prije nego se u cijelosti prihvatio stvarnog vođenja poduzeća I.,

I Kž-Us 32/12-7

preuzevši prethodno od nje poduzeće S.. Uostalom, takav zaključak potvrđuje i to što je opt.

V. novac koji je A. d.o.o. na temelju faktura krivotvorenih po samom žalitelju doznačavao na drugi otvoreni račun I.-a, nakon podizanja zadržavao za sebe, čime je ujedno demantirao svoje navode o namjeni novca kojeg je držao na tom računu, kako je to također pravilno uočio prvostupanjski sud i obrazložio na str. 99 svoje odluke, ali i tvrdnje o tome da je zapravo oštećeno poduzeće S. koje je svoja sredstva držalo na računu I.-a (a o čemu, povrh svega, nije pružio nikakve dokaze). Optuženi V. V. u osobno podnesenoj žalbi obrazlaže suštinu svih iznesenih prigovora, navodeći da sredstva doznačena od A.-a na račun I.-a u zapravo pripadaju S.-u, a, s obzirom da je on vlasnik obje te firme, posredno i njemu. Upravo ta početna postavka žalitelja je pogrešna, jer imovina pravne osobe nije i imovina imatelja udjela te osobe (odnosno u javnosti uvriježenog izraza „vlasnika“), niti imatelj udjela smije u imovinu pravne osobe posezati po svojoj volji.

U žalbi opt. V. nastavlja poricati da je znao kako sredstva koja je A. d.o.o. doznačio I.- u potječu od kaznenog djela. Međutim, kraj neosporne činjenice da je novac doznačavan na temelju faktura koje je on sam, figurirajući kao stvarni ovlaštenik I.-a sačinjavao (sukladno uputama koje je dobio od opt. B. R. i opt. A. S.), iako u trgovačkom registru ta promjena nije bila provedena, a svjestan da njihov sadržaj ne odgovara istini, žalitelj V. nepobitno je bio svjestan da isplata slijedi na osnovu krivotvorene službene isprave, te da postupajući na taj način zloupotrebljava svoj položaj i ovlast. Iz tih razloga ni taj prigovor nije opravdan, kao ni onaj koji se odnosi na njegovo svojstvo odgovorne osobe. Ni sam žalitelj, naime, ni u obrani ni u osobno podnesenoj žalbi ne spori da je u I.-u obavljao one poslove koje je po zakonu ovlašten činiti samo direktor, odnosno uprava. Rezultate tih njegovih radnji prihvaćala je zastupana pravna osoba I. ne vraćajući novac koji je A. d.o.o. doznačavao na njegov račun na osnovu krivotvorenih faktura. Time se ostvaruje njegovo stvarno upravljanje poduzećem, pa je on ispravno identificiran kao „ovlaštenik“ I.-a, značenje kojeg izraza je, kako je to već spomenuto, detaljnije objašnjeno u obrazloženju prvostupanjske presude.

Žalitelj V., nadalje, nastoji opovrgnuti zaključak o svojoj pripadnosti udruženju retoričkim pitanjem zbog čega nije pribavio i veću imovinsku korist od one koja se podudara s iznosom štete nastale I.-u, odnosno S.-u. No, opstojnost kaznenog djela iz čl. 333. st. 3. KZ ne ovisi o visini imovinske koristi niti s njom stoji u nekoj bitnoj vezi. Uostalom, za primijetiti je da je opt. V. posljednji put podigao novac u travnju 2008., tj. neposredno prije nego što je opt. B. R. smijenjena, nakon čega je započela kriminalistička obrada što dodatno relativizira pitanje visine imovinske koristi koju je on namjeravao steći.

Zbog povrede kaznenog zakona žale se svi optuženici.

U pravu su optuženi D. K., B. R. i V. V. kada se pozivaju na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 1. ZKP/08 u pogledu kaznenog djela prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. st. 1. i 3. KZ, jer se činjeničnim opisom postupanja optuženika ne ostvaruje to kazneno djelo. Činjenično opisane radnje optuženika iz dispozitiva pobijane presude nepobitno sadrže sva konstitutivna obilježja kaznenih djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ i udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 1 i 3. KZ. No, iz takvog opisa ne mogu se razabrati bitna obilježja kaznenog djela prikrivanja protuzakonito pribavljenog novca iz čl. 279. st. 1. i 3. KZ. Predmet tog kaznenog djela je novac koji potječe iz nekog ranijeg kaznenog djela (odnosno traži se da počinitelj rabi novac koji je produkt drugog, dovršenog

I Kž-Us 32/12-7

kaznenog djela koje je po logici stvari vremenski prethodilo predmetnom iz čl. 279. KZ), a u konkretnom slučaju se radnje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. KZ vremenski podudaraju s radnjama za koje USKOK i prvostupanjski sud nalaze da predstavljaju kazneno djelo iz čl. 279. KZ. Kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti dovršeno je onim trenutkom kada je osoba kojoj je imovinska korist namijenjena tu korist i stekla, a u konkretnom slučaju to znači podizanjem novca po optuženicima sa nerezidentnih bankovnih računa ino-društva, odnosno doznačavanjem novca na nerezidentne račune tri ino- društva za koja se nije utvrdilo tko je novac podizao (P., S. S. i G. T.). Dakle, doznačavanje novca na te račune i podizanje novca s njih predstavlja završni, ključni dio kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, odnosno njegovo dovršenje. Istim radnjama stoga nije moguće ostvariti kazneno djelo prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. st. 1. i 2. KZ jer ona i sadržajno i vremenski koincidiraju, odnosno preklapaju se. Slijedom iznesenog, radnje obuhvaćene činjeničnim opisom iz izreke pobijane presude nisu kazneno djelo iz čl. 279. KZ, na što osnovano ukazuju žalitelji K., R. i V., pri čemu nije u pravu opt. V. kada tvrdi da je u obrazloženju pobijane presude s tim u vezi ostvarena i bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Stoga su u pravu optuženici D. K., B. R. i V. V. kada se pozivaju na povredu kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. i 3. KZ, pa je pobijanu presudu na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 trebalo preinačiti i utvrditi da su radnjama opisanima u izreci pobijane presude počinjena kaznena djela iz čl. 333. st. 1. i 3., čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ i čl. 312. st. 1. i 2. KZ.

Nadalje, ispitivanjem pobijane presude povodom žalbe opt. A. S. (koji to u žalbi ne ističe) po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, konstatirano je da je i na štetu tog optuženika počinjena istovrsna povreda kaznenog zakona pa je, kao i povodom žalbi optuženih D. K., B. R. i V. V., sukladno odredbi čl. 479. ZKP/08, s obzirom da je utvrđeno da su razlozi zbog kojih je donesena odluka u njihovu korist od koristi i za opt. A. S., trebalo pobijanu presudu na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 preinačiti na isti način i u odnosu na opt. A. S., kako je to učinjeno pod toč. I) izreke ove odluke.

Nasuprot tomu, neosnovano opt. B. R. smatra da je kazneni zakon povrijeđen time što činjenični opis inkriminacije iz pobijane presude ne sadrži sva obilježja kaznenog djela iz čl. 333. st. 1. KZ. Žaliteljica navodi da samo toč. a) sadržava tri okrivljenika povezana u zajedničko djelovanje, dok opisi iz toč. b) i c) obuhvaćaju samo dva okrivljenika i B. T., koja nije optužena, pa ne može biti dio udruženja. No, žaliteljica gubi iz vida da je za opstojnost inkriminacije iz čl. 333. KZ neodlučno čine li grupu samo optuženici ili još neke druge osobe, a u konkretnom slučaju B. T.. Stoga nema govora o takvom nedostatku.

Povredu kaznenog zakona u žalbi ističe i opt. A. S., koji je nalazi ostvarenom smatrajući da je kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. KZ tek prateći delikt kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. KZ, budući da potonje nije moguće počiniti bez krivotvorenja isprave. Iz navedenog razloga smatra da se radnje krivotvorenja ne mogu izdvojiti kao samostalno kazneno djelo.

Protivno takvom stavu žalitelja S., kazneno djelo krivotvorenja službene isprave samostalno je kazneno djelo, a činjenica što je bilo u funkciji sredstva radi postizanja konačnog cilja – pribavljanja imovinske koristi koja je bila rezultat kaznenog djela zlouporabe

I Kž-Us 32/12-7

položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ tu ništa ne mijenja. Dakle, s obzirom da kazneno djelo iz čl. 312. KZ u svom biću ne sadrži koristoljubiv napad na zaštićeno dobro, niti je koristoljublje njegov konstitutivni element (moguće ga je počiniti i iz nekoristoljubivih pobuda), a u konkretnom slučaju je izvršenjem krivotvorenja službene isprave opt. S. ostvario koristoljubiv napad na zaštićeno dobro, nema pretpostavki za zaključak o tome da jedno djelo u cijelosti inkludira zakonsko biće drugog djela, zbog čega stjecaj nije isključen, a potvrda za to nalazi se i u različitim pravnim dobrima koja se zaštićuju tim djelima.

Neopravdano opt. V. V. smatra da je kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ dovršeno već doznačavanjem novca na nerezidentni račun ino-društva, nastojeći time potkrijepiti svoju tezu o tome da se on osobno nije materijalno okoristio. Naime, takva bi verzija bila opravdana u slučaju kada bi se utvrdilo da je pravna osoba na čiji je račun novac doznačen dalje raspolagala tim novcem u svom redovnom ili izvanrednom poslovanju (tj. u interesu te pravne osobe). No, kada je sasvim razvidno (kao u ovom kaznenom predmetu) da je račun pravne osobe korišten isključivo kao sredstvo da bi fizička osoba došla do imovinske koristi, a drugog načina da se to prividno legalno ostvari i nije bilo, jer je formalno nemoguće pozivajući se na neku sličnu pravnu osnovu isplatiti takve iznose novca fizičkoj osobi, tada je jasno da je pravna osoba tek krinka kojom se fizička osoba koja stječe imovinsku korist služi da bi taj svoj lukrativni cilj ostvarila.

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika na neki drugi način, osim gore navedenog, bio povrijeđen kazneni zakon.

Žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji opt. B. R. smatra da nisu dovoljno cijenjene olakotne okolnosti, prvenstveno njezina ranija neosuđivanost, da je majka dvoje djece, te da je vrlo opširno i iskreno iskazivala, spremna na kooperativnost pokazanu i odgovaranjem na pitanja svih sudionika postupka, te da se korektno držala pred sudom i nije pokušavala odugovlačiti postupak. Nalazi, također, da njoj odmjerena kazna nije srazmjerna onoj izrečenoj opt. A. S., a s obzirom na kriminalne aktivnosti u kojima su oboje sudjelovali.

Opt. A. S. ovu žalbenu osnovu veže uz ranije iznesenu osnovu povrede kaznenog zakona, čije bi usvajanje po njegovom mišljenju moralo rezultirati i smanjivanjem jedinstvene kazne zatvora.

Iako opt. V. V. u osobno podnesenoj žalbi naznačuje tu žalbenu osnovu, istu ne obrazlaže, ali je pobijana presuda u odnosu na njega, kao i opt. D. K., na temelju čl. 478. ZKP/08, ispitana i u tom pravcu.

S obzirom da je ovaj drugostupanjski sud preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela u odnosu na sve optuženike, ispuštajući iz pravne kvalifikacije kazneno djelo iz čl. 279. st. 3. KZ, za koje su, između ostalog, oni bili proglašeni krivima prvostupanjskom presudom, bio je dužan odmjeriti i nove jedinstvene kazne zatvora optuženicima, pa je upravo u tom dijelu našao da su i žalbe svih optuženika osnovane.

U vezi s navedenim, razmotrene su i pojedinačne kazne zatvora utvrđene optuženicima za kaznena djela iz čl. 333. st. 1. i 3., iz čl. 337. st. 4. i čl. 312. st. 2. KZ.

I Kž-Us 32/12-7

Pojedinačne kazne zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca (za kazneno djelo iz čl. 333. st. 1. KZ), od pet godina (za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ) i od jedne godine (za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2.) utvrđene opt. D. K. odgovarajuće su svim, po prvostupanjskom sudu potpuno i pravilno utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, te odražavaju težinu počinjenih djela. Adekvatno je u utvrđenim kaznama za djela iz čl. 333. st. 1. i čl. 337. st. 4. KZ došla do izražaja okolnost da je on bio idejni inicijator čitave operacije, ali i značaj visokih i odgovornih funkcija koje je obnašao u AGIT-u u povezanosti s visinom imovinske koristi.

Pojedinačne kazne zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca (za kazneno djelo iz čl. 333. st. 1. KZ), od pet godina i devet mjeseci (za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ) i od jedne godine i tri mjeseca (za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2.) utvrđene opt. B. R. odražavaju sve po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, pa nije u pravu žaliteljica R. koja u žalbi ne iznosi ništa novo. Pojedinačna kazna zatvora utvrđena za kazneno djelo iz čl. 333. st. 1. KZ odgovarajuća je vremenskom periodu njene kriminalne aktivnosti i njenog izraženog i upornog angažmana u tom razdoblju, uostalom, kao i pojedinačna kazna utvrđena za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ, koje reflektira i njezinu prisutnost u svakoj od alineja činjeničnog opisa inkriminacije, te ukupan iznos imovinske koristi koja višestruko premašuje onaj potreban za kvalificirani oblik tog djela. Stoga nema mjesta snižavanju tako odmjerenih pojedinačnih kazni, a u pogledu prigovora opt. B. R. kojim ona komparira te kazne s onima odmjerenim opt. A. S. za naglasiti je da je prvostupanjski sud opravdano tom optuženiku honorirao njegovo priznanje, očitovanje o krivnji i činjenicu da je u bitnoj mjeri od samog početka tog postupka takvim svojim držanjem, a pogotovo iskazom, znatno skratio trajanje postupka i olakšao utvrđivanje činjenica, te nepobitno manifestirao određenu dozu kajanja i kritičkog odnosa prema počinjenom, za razliku od opt. B. R..

U pojedinačnim kaznama zatvora u trajanju od pet mjeseci (za djelo iz čl. 333. st. 3. KZ), od dvije godine i šest mjeseci (za djelo iz čl. 337. st. 4. KZ) i od osam mjeseci (za djelo iz čl. 312. st. 2. KZ) utvrđenim opt. A. S. izražene su sve okolnosti koje je prvostupanjski sud potpuno i savjesno utvrdio odlučujući o izboru vrste i mjere kazne, sukladno obvezi koju ima na temelju odredbe čl. 56. KZ. Detaljno nabrojenim i adekvatno vrednovanim okolnostima izloženim na str. 105 te presude nepotrebno je išta dodati, pa se žalitelj u tom smislu upućuje na obrazloženje pobijane presude.

Pojedinačne kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca (za kazneno djelo iz čl. 333. st. 3. KZ), od jedne godine i šest mjeseci (za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ) i od šest mjeseci (za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2.) utvrđene opt. V. V. odmjerene su u skladu s pravilno i potpuno po prvostupanjskom sudu utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, uz respektiranje svih kriterija iz čl. 56. KZ.

Međutim, unatoč pravilno utvrđenim pojedinačnim kaznama zatvora, u pravu su optuženici da su im jedinstvene kazne zatvora prestrogo odmjerene, pa je ovaj sud, prihvaćanjem njihovih žalbi u tom dijelu, kao i uslijed preinačenja prvostupanjske presude u pravnoj oznaci djela, optuženicima sada izrekao nove, nešto blaže jedinstvene kazne, i to: opt. D. K. u trajanju od šest godina i šest mjeseci, opt. B. R. u trajanju od sedam godina, opt. A. S. u trajanju od dvije godine i osam mjeseci i opt. V. V. u trajanju od dvije godine. Te će kazne po mišljenju ovog drugostupanjskog suda postići ciljeve specijalne i generalne prevencije.

I Kž-Us 32/12-7

U te je kazne, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, trebalo optuženicima D. K., B. R. i A. S. uračunati vrijeme koje su proveli u pritvoru, kao po toč. II) izreke ove presude.

Prvostupanjsku presudu zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu pobijaju optuženici D. K., B. R. (u osobno podnesenoj žalbi) i V. V..

Žalitelji D. K. i B. R. ističu da A. d.o.o. nije pretrpio nikakvu štetu, poričući da je ista dokazana. Štoviše, mišljenja su da je A. d.o.o. ostvario višestruku korist, pri čemu opt. K. ukazuje na podatke o dobiti ostvarenoj od 2002. do 2008. Ističući da je on proglašen krivim za podizanje novčanog iznosa od 176.750,00 KM (što odgovara protuvrijednosti od 91.334,50 eura) i 89.100,00 eura, žalitelj K. smatra nejasnim kriterij kojim se prvostupanjski sud rukovodio prilikom odlučivanja o iznosu koji je on dužan vratiti, nalazeći da je ovdje neosnovana primjena načela solidarnosti, jer da oštećenik to nije izrijekom zahtijevao. Optuženi V. V., pak, nalazi da nema opravdanja odluka kojom mu se nalaže da on osobno, a ne njegove firme, vraća iznos od 1.723.219,93 kn, ustrajući kod ranije izraženog poricanja da je sebi pribavio protupravnu imovinsku korist. Imovinskopravni zahtjev A. d.o.o. je trebao postaviti u parnici, jer je jedino parnični sud kvalificiran o njemu odlučiti.

Što se tiče navoda o nedokazanosti štete za A. d.o.o., treba napomenuti da je ona s izvjesnošću utvrđena na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, koje o tome nije ostavilo ni najmanje sumnje. Korist A.-a d.o.o., na koju se pozivaju žalitelji K. i R., nasuprot tomu, nije ničim dokazana ni utvrđena.

Pogrešno, nadalje, opt. K. smatra da nije jasan kriterij po kojem je on obvezan vratiti iznos od 7.269.179,66 kn, jer je prvostupanjski sud za takvu odluku dao razloge na str. 108 spisa. Neosnovano žalitelj tvrdi da je on obvezan na naknadu štete po principu solidarnosti, jer, iako ga je uvodno prvostupanjski sud spomenuo, nije ga i primijenio. Ukupan iznos štete koju su zajedničkim djelovanjem nanijeli optuženici K., R. i S. podijeljen je na jednake dijelove između njih, čime su optuženici zapravo stavljeni u povoljniji položaj od onog u kojem bi bili da je prvostupanjski sud primijenio načelo po kojem svi sudionici koji zajedno uzrokuju štetu za istu odgovaraju solidarno, odnosno za cijeli iznos te štete, pa je zapravo time materijalni zakon (Zakon o obveznim odnosima) povrijeđen u korist optuženika, a drugostupanjski sud na takvu povredu nije ovlašten reagirati povodom žalbi optuženika. Pobijana odluka, nadalje, u skladu je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom ošt. A.-a d.o.o., jer ni na koji način prvostupanjski sud nije prekoračio takav zahtjev. Prigovori opt. V. izneseni u tom pravcu, pak, vezani su uz po žalitelju pogrešno ishodišno utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da je upravo žalitelj pribavio imovinsku korist, iako je po tvrdnji opt. V. novac završio u jednom od njegovih poduzeća (I. ili S.), što smatra krucijalnim. Međutim, po prirodi stvari, a sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima i referentnim odredbama ZKP/08 imovinskopravni zahtjev upravljen je prema štetniku – optuženiku, jer je jedino optuženika u kaznenom postupku, proglasi li ga se krivim, moguće obvezati na naknadu štete postavljene u tom zahtjevu. To je i logično ima li se na umu suštinska razlika između pojmova imovinskopravnog zahtjeva u vidu naknade štete i imovinske koristi, budući da osoba koja je stekla imovinsku korist ne mora nužno biti ista ona koja je štetu drugoj strani uzrokovala.

I Kž-Us 32/12-7

Zbog odluke o troškovima žale se opt. D. K. i opt. B. R.. Optuženi K. smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio njegove financijske prilike, dodajući da je nezaposlen i da od pritvaranja ne prima plaću, dok s druge strane mora uzdržavati dvoje djece koja se školuju i brinuti za bolesnog oca, zbog čega nije u stanju naknaditi trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 87.763,62 kn. Opt. B. R. navodi da je u mirovini, te da od pritvaranja ne prima plaću, a da su joj djeca studenti. No, dužnost snošenja troškova kaznenog postupka je pravilo kada se donese osuđujuća presuda, kako to slijedi iz odredbe čl. 148. st. 1. ZKP/08, a mogućnost da optuženici budu oslobođeni od te obveze u cijelosti ili djelomično je izuzetak od tog pravila (čl. 148. st. 5. ZKP/08), za čiju primjenu se moraju kumulativno ispuniti brojne pretpostavke nabrojene u toj odredbi. Iako se žalitelji uopćeno na njih pozivaju, spominjući svoje materijalne prilike i obveze koje imaju prema obitelji, svoje navode ne potkrjepljuju, dok njihovi osobni podaci govore o njihovom dobrom imovnom stanju. Iz tih je razloga opravdana pobijana odluka o trošku prvostupanjskog suda. Pritom je za napomenuti da predsjednik vijeća može, sukladno odredbi čl. 148. st. 5. ZKP/08, posebnim rješenjem naknadno osloboditi okrivljenike dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, utvrdi li postojanje okolnosti koje to opravdavaju.

Slijedom svega naprijed navedenog, trebalo je temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 13. lipnja 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.