Rev-416/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 416/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. G. iz Z., zastupanog po punomoćnicima M. M. i T. B., odvjetnicima u Z., protiv tuženice C. o. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 27. lipnja 1995.g. poslovni broj Gž 9428/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. lipnja 1994.g. poslovni broj Pn 1912/94, u sjednici održanoj dana 7. prosinca 1999.g.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženica obveže isplatiti tužitelju protuvrijednost iznosa od 18.000,00 DEM po tečaju na dan isplate sa pripadajućim zakonskim kamatama u visini koje plaćaju banke na oročena devizna sredstva preko godinu dana za DEM tekuće od 1. prosinca 1993.g. do isplate, kao što je odbijen sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prije navedena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložio je da se pobijana presuda preinači tako što bi se tužbenom zahtjevu udovoljilo u cijelosti, a tuženicu obvezalo na naknadu parničnog troška tužitelju.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Pazeći po službenoj dužnosti, a u skladu s odredbom iz čl. 386. Zakona o parničnom postupku

– 2 –

("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje ZPP), ne nalazi se da bi u postupku bila počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP.

Suprotno tvrdnjama revizije nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev kao neosnovan odbili.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja utvrđenja prihvaća i sud drugog stupnja, da se tužitelju osigurani slučaj dogodio 21. travnja 1992.g. kada je zbog zadobivenih teških tjelesnih ozljeda kod tužitelja nastupilo smanjenje njegovih životnih aktivnosti za 70%. Utvrđeno je da je tužitelj ostvario obeštećenje izvršenom isplatom od strane tuženice u srpnju 1993.g., i to kako s osnova police individualnog osiguranja, tako i police kolektivnog osiguranja, a i iz osnova osiguranja dioničara.

Utvrđeno je da je za trajanja ovih osiguranja tuženica donijela Odluku kojom je izmijenila Opće uvjete osiguranja od posljedica nesretnog slučaja i to nakon nastupa osiguranog slučaja, a prije isplate tužitelju. Tim je Općim uvjetima predvidjela mogućnost da ukoliko bi se utvrdio kod osiguranika postotak invaliditeta koji bi prelazio 50%, tada da se na svaki dio postotka invaliditeta koji prelazi 50% priznaje dvostruki iznos naknade.

Pravilno su nižestupanjski sudovi, a nalazeći da se na konkretni slučaj ne mogu primijeniti izmjene Općih uvjeta osiguranja tuženice, tužitelja sa postavljenim tužbenim zahtjevom za isplatu naknade u dvostrukom iznosu za invaliditet koji bi prelazio 50%, a što u konkretnom slučaju čini 20%, odbili.

Opći su uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja sastavni dio ugovora o osiguranju i kao takvi obvezatni (čl. 142. i čl. 902. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, dalje ZOO). To je slučaj i kod tužitelja. Tuženica je, a prema nađenim utvrđenjima isplatila tužitelju naknadu u cijelosti prema Općim uvjetima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja pojedinih ugovora između tužitelja i tuženika. Dvostruka naknada za invaliditet preko 50% nije bila ugovorena između stranaka, jer nije bila niti predviđena Općim uvjetima, koji su bili sastavni dio ugovora o osiguranju tada zaključenih među strankama.

Tuženica je odlukom o izmjenama i dopunama Uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja od 27. travnja 1992.g. izmijenila čl. 7. st. 1. Općih uvjeta po kojima je tuženik zaključio ugovor o osiguranju sa tužiteljem, tako što je dodala odredbu da, ukoliko bi ukupan postotak invaliditeta iznosio preko 50%, tada da se na svaki dio postotka invaliditeta koji iznos preko 50%, priznaje dvostruki iznos naknade. Istom je odlukom u čl. 14. iste propisano da ta odluka stupa na snagu s danom donošenja, a primjenjuje se na osigurane slučajeve koji su se dogodili u 00,00 sati 15. svibnja 1992.g. i kasnije.

Kako nije sporno da se osigurani slučaj kod tužitelja dogodio 21. travnja 1992.g., dakle, prije 15. svibnja 1992.g. kao početnog dana na koji bi se odluka o izmjenama općih uvjeta odnosila, to tuženica nije bila u obvezi isplatiti dvostruki iznos naknade tužitelju osnovom tako donesene odluke.

Pogrešno zato revident smatra da je on takvom odlukom doveden u neravnopravan položaj, a u odnosu na one osiguranike za koji se osigurani slučaj dogodio nakon 15. svibnja 1992.g. Tužitelj je ostvario ugovorenu naknadu po zaključenim ugovorima o osiguranju uz primjenu općih uvjeta koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja tih ugovora.

Valjalo je zato u svemu reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 7. prosinca 1999.g.

Predsjednik vijeća:

– 3 –

Stanko Jesenković, v.r.