Gzz-319/2001 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-319/01.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz K., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz T., protiv tuženika R. H., ministarstvo, zastupanog po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, a ovo po Državnom pravobraniteljstvu Šibensko-kninske županije, sada nadležnom Državnom odvjetništvu, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 4. lipnja 2001. godine broj G-DO-420/01 podignutog protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 12. ožujka 2001. godine broj Gž-220/01., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kninu od 3. listopada 2000. godine broj P-102/00, u sjednici održanoj dana 4. lipnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovara na zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Kninu naloženo je tuženoj da tužitelju isplati na ime manje isplaćenih plaća za razdoblje od 10. siječnja 1997. godine do podnošenja tužbe iznos od 41.705,45 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom kako je naznačeno u izreci presude, u roku od 8 dana.

Rješenjem pod istim brojem odbačen je, točkom I. rješenja, dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da tužitelju pripada pravo na uvećanje plaće od 25% po odredbi čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi, te je, točkom II. rješenja, tuženik obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.732,40 kuna.

Presudom Županijskog suda u Šibeniku odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13., te čl. 354. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) , kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava – odredaba Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti, kao i Zakona o područjima posebne državne skrbi. Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Tužitelj u odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti predlaže da se zahtjev Državnog odvjetnika Republike Hrvatske odbije, a tužitelju nadoknade troškovi odgovora.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu 25% uvećane plaće za razdoblje od 10. siječnja 1997. godine do podnošenja tužbe, radi toga što je zaposlen na području posebne državne skrbi (policajac u Policijskoj upravi kotara K., Policijskoj postaji K.). Svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" br. 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00 – u daljnjem tekstu: ZPPDS) koja glasi: "Plaće državnih službenika i namještenika tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica lokalne samouprave, te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnome proračunu ili u odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi, uvećavaju se u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske 1/za 50% na područjima prve skupine iz čl. 4. ovog Zakona, 2/za 25% na područjima druge skupine, iz čl. 5. ovog Zakona" .

Prvostupanjski sud nalazi da su se na strani tužitelja ostvarile zakonske pretpostavke za isplatu uvećane plaće za 25%, u skladu s odredbom čl. 19. ZPPDS.

Državni odvjetnik smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da za sada ne postoji valjani pravni osnov za utuženo potraživanje tužitelja, jer je nadležna služba trebala u upravnom postupku donijeti rješenje koje bi imalo značaj upravnog akta, a do tada je ovaj parnični postupak trebalo prekinuti. Također smatra da je time, što nije prekinut postupak dok o pravu tužitelja na uvećanu plaću ne odluči nadležno upravno tijelo, ostvarena povreda odredaba čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP i čl. 12. st. 1. ZPP.

Nadalje, budući da je sud odbacio dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje prava tužitelja na uvećanje plaće od 25%, a pri tom tužitelju dosudio zatraženi iznos razlike u plaći, smatra da su presude nižestupanjskih sudova suprotne same sebi i razlozima presude, čime da je počinjena bitna povreda odredaba čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP.

Ovaj Vrhovni sud smatra da pravno shvaćanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno i nema oslonca u odgovarajućim odredbama ZPP.

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Polazeći od navoda iznesenih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt o kojem odlučuje nadležno tijelo tuženika, pravilnom primjenom odredbe čl. 12. ZPP, sud je ovlašten, kad rješenje o uvećanoj plaći nije doneseno, o pitanju da li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću sam odlučiti kao o prethodnom pitanju, s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno. Nema dakle zapreke, da o pitanju koje se svodi na ocjenu da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (čl. 19. ZPPDS) sud sam odluči kao o prethodnom pitanju kad nadležno tijelo o tome nije odlučilo, kao što je ovdje slučaj. Odredba čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP ne obvezuje sud da prekine postupak, već mu omogućuje da to učini, ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Sud je međutim, kako je već prethodno rečeno, ovlašten o takvom pitanju sam odlučiti, te stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP na koju se podnositelj zahtjeva poziva.

Činjenica, da je rješenjem odbačen zahtjev tužitelja na utvrđenje da mu pripada pravo na uvećanje plaće od 25% po odredbama Zakona o područjima posebne državne skrbi, te da je potom tužitelju dosuđen zatraženi iznos razlike plaće temeljem istog propisa, ne upućuju stoga na postojanje proturječnosti u odlukama suda, jer je sud ovlašten, kako je već navedeno, o pitanju navedenog prava tužitelja odlučiti kao o prethodnom pitanju, te dakle nije ostvarena niti bitna povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 13.

Prema tome, po ocjeni ovog Vrhovnog suda nisu ostvareni razlozi navedeni u zahtjevu za zaštitu zakonitosti u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, kao niti u pogledu bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa kako se sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan ograničiti na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu odredbe čl. 408. st. 2. ZPP, u vezi s čl. 393. ZPP, valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti jer nije bio potreban radi vođenja parnice, u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 4. lipnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.