Revt-123/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 123/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Renate Šantek i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. V. L. d.d. R., kojeg zastupa punomoćnica Z. V., odvjetnica u L., protiv tuženika K. L. iz R., kojeg zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4862/08-3 od 16. prosinca 2009., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-411/04-25 od 24. travnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev naloženo je tuženiku platiti tužitelju 1,230.240,15 kn sa zateznim kamatama od 3. kolovoza 1994. do isplate te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 48.769,50 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka, može se ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su usuglašene sa sadržajem isprava pribavljenim i ocijenjenim u postupku.

Nije prema tome počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se opisno poziva revident.

Naime, prigovori istaknuti u tom pravcu koji se odnose na brzinu kretanja vozila, zatim pitanje je li tuženik kao vozač teretnog vozila u trenutku naleta na pješake bio pod utjecajem alkohola kao i pitanje točnog bočnog odstojanja pješaka od ruba kolnika nisu po pravnom shvaćanju revizijskog suda odlučne činjenice koje bi utjecale na konačnu ocjenu je li tuženik prilikom vožnje prometnu nesreću počinio iz obične ili krajnje nepažnje kako su to zaključili nižestupanjski sudovi.

Također, u provedenom postupku nisu povrijeđena postupovna pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te o zastupanju stranaka pa nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za štetu koju je tuženik kao njegov tadašnji radnik na radu, odnosno u vezi s radom prouzročio iz krajnje nepažnje trećoj osobi, a koju štetu je toj osobi naknadio tužitelj u iznosu 1,230.240,15 kn.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik pravomoćnom presudom kaznenog suda pored ostalog proglašen krivim za teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi čl. 163. st. 1. i 3. tadašnjeg (KZSRH) time što je kritičnog dana oko 3,30 sati upravljajući specijalnim vozilom marke „TAM 2001“ magistralnim putem od C. prema R. „…unatoč tome što je na dovoljnoj udaljenosti ispred sebe primijetio grupu pješaka kako se uz desni rub kolnika kreće u istom pravcu te unatoč tome što je kolnik bio slobodan od drugih učesnika u prometu, nije od ovih pješaka zauzeo dovoljno odstojanje, a što je suprotno odredbi čl. 41. st. 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, olako držeći da neće ugroziti njihovu sigurnost te je prednjim desnim dijelom vozila s leđa udario Z. Ž. i odbacio ga tako da je ovaj oborio K. D. koji se kretao ispred njega i V. Đ., koji je hodao iza njega“, uslijed čega je Ž. Z. zadobio teške i po život opasne ozljede, dok su ostala dva pješaka zadobila lake tjelesne ozljede.

Krajnja nepažnja postoji onda kada je štetnik u svom postupanju zanemario i onakvu pažnju koja se može očekivati od svakog čovjeka (ovdje vozača) prosječnih sposobnosti.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o krajnjoj nepažnji koja po shvaćanju revizijskog suda postoji već zbog toga jer je štetnik kao profesionalni vozač, mada je na dovoljnoj udaljenosti ugledao grupu pješaka kako se uz desni rub kolnika ispred njega kreće u istom pravcu te unatoč tome što je kolnik bio slobodan od drugih sudionika u prometu, umjesto da smanji brzinu kretanja vozila i zauzme dovoljno bočno odstojanje, tako nije postupio te je prednjim dijelom vozila s leđa odbacio jednog pješaka koji je posljedično oborio druga dva pješaka.

Činjenice o načinu vožnje tuženika opisane u izreci kaznene presude, u pogledu kojih postoji u smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP vezanost parničnog suda za tu pravomoćno osuđujuću presudu kaznenog suda, jer je riječ o činjeničnom opisu kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa, u dovoljnoj mjeri upućuju na postojanje krajnje nepažnje tuženika kao tadašnjeg radnika tužitelja.

Zbog toga, nisu mogli biti prihvaćeni revizijski prigovori da je riječ o običnoj nepažnji obzirom da štetnik nije upotrijebio onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan vozač. Konačno, nije osnovan ni prigovor o sniženju naknade u smislu čl. 191. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) jer u konkretnom slučaju nije riječ o sporu radi naknade štete u kojem bi šteta bila uzrokovana iz obične nepažnje pa materijalno stanje štetnika nije relevantno za primjenu navedenog pravnog instituta.

Na osnovu svega rečenog pravilan je zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji da su u ovoj pravnoj stvari ispunjene pretpostavke za regresnu odgovornost tuženika iz čl. 171. st. 2. ZOO/91.

Stoga je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 23. ožujka 2011.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v. r.