Revr-746/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 746/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, mr. sc. Andrije Erakovića, Vlatke Potočnjak-Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. G. iz V., zastupane po punomoćniku dr. M. B., odvjetniku u V., protiv tuženika Opće bolnice Vukovar iz V., zastupana po generalnom punomoćniku Odvjetničkom društvu B. &. Ć. iz V., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 13. srpnja 2005. godine, broj: Gž-1679/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru od 18. svibnja 2005. godine, broj: P-539/03, u sjednici održanoj dana 28. lipnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Vukovaru od 13. srpnja 2005. godine, broj: Gž-1679/05 potvrđena je presuda Općinskog suda u Vukovaru od 18. svibnja 2005. godine, broj: P-539/03 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu od 17. ožujka 2003. godine nezakonita, te se ista poništava, te zahtjev tužiteljice za vraćanje na radno mjesto na kojem je radila prije donošenja odluke o otkazu, te ujedno tužiteljica obvezana naknaditi tuženoj na ime parničnog troška iznos od 915,00 kn. Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužena nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 230. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 117/03 – dalje: ZID ZPP), tj. čl. 392. a) noveliranog Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP), a koja se temeljem odredbe čl. 284. st. 5. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zakonitost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljici koji joj je tužena dala odlukom od 17. ožujka 2003. godine temeljem odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 – dalje: ZR).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužena donijela Program rješavanja viška radnika (dalje: Program) prihvaćen na sjednici Upravnog vijeća od 28. studenog 2002. godine, koji Program sadrži sve podatke predviđene odredbom čl. 120. ZR-a, a kojim Programom

- da je uz druge radnike i tužiteljica, zaposlena na poslovima medicinske sestre na Odjelu za intenzivnu njegu, utvrđena tehnološkim viškom, s time

- da je tužena prethodno izvršila bodovanje zaposlenih radnika uključujući i tužiteljicu, a temeljem prihvaćenih kriterija koji su obuhvaćali ocjenjivanje kako radnih uvjeta (kvaliteta rada, odgovornost prema pacijentu, točnost u radu i urednost), tako i socijalne uvjete (ukupni radni staž radnika, godine života radnika, broj uzdržavanih članova obitelji radnika),

- da je u donošenju Programa bio konzultiran sindikat, te nadležna služba za zapošljavanje, te

- da se sindikat suglasio s odlukom o otkazivanju ugovora o radu tužiteljici.

Temeljem prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, ocijenivši da je osporena odluka o otkazu joj ugovora o radu zakonita. Naime, kod utvrđene činjenice da je Program tužene donesen u skladu s odredbom čl. 119. i 120. ZR-a, time da se kod ocjenjivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba vodilo računa o kriterijima propisanim st. 3. čl. 106. ZR-a, uzimajući također u obzir i kriterije odnosa radnika prema poslu (tzv. radni uvjeti, a obuhvaćaju ocjenu kvalitete rada, odgovornosti prema poslu, točnosti u radu, urednosti) nužno je zaključiti da je postupanje tužene bilo u skladu sa zakonom. Potpuno je razumljivo da je donošenju Programa prethodilo bodovanje radnika, bez čega i nije bilo moguće sačiniti Program u kojem se utvrdilo za kojim je radnicima prestala potreba za njihovim radom.

Prilikom bodovanja radnika u svrhu utvrđivanja koji od njih predstavlja tehnološki višak, bitno je to da je tužena uzela u obzir sve zakonom propisane kriterije, dok je autonomno pravo tužene bilo odlučiti kojem će od tih kriterija dati prednost u njihovom vrednovanju. Stoga nema ničeg čudnog u tome da je kod vrednovanja relevantnih kriterija prednost dana onima koji se odnose na radne osobine radnika što je razumljivo obzirom na djelatnost tužene.

Bespredmetno je ustrajanje tužiteljice u prigovoru da je tužena na njeno radno mjesto zaposlila novog radnika (čime hoće dokazati da tužiteljica nije bila tehnološki višak), a kada je izvršenim inspekcijskim pregledom Državnog inspektorata od 24. travnja 2003. godine utvrđeno da tužena nije zaposlila nove radnike na radna mjesta radnika kojima je dat poslovno uvjetovani otkaz, uključujući i radno mjesto tužiteljice.

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 28. lipnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.