UsIgr-254/2015-9 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: 15 UsIgr-254/15-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Abaza kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice A. Z. iz D., L. obala 29, zastupane po opunomoćenicima, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu „C. R. i I. P.“ u D., M. M. br. 17 i I. Z., sinu tužiteljice iz D., L. obala 29, protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Z., R. A. 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada D., D., P. dvorom 1, radi lokacijske dozvole, nakon javne i usmene rasprave zaključene 08. ožujka 2017. godine u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, objavljene 16. ožujka 2017. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja KLASA: UP/II-350-05/15-02/47, URBROJ: 531-05-2-2-15-2 od 13. svibnja 2015. godine te lokacijske dozvole D.-n. županije, Grada D., Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje KLASA: UP/I-350-05/13-01/124, URBROJ: 2117/01-15-15-28 od 20. siječnja 2015. godine.

Obrazloženje

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 28. svibnja 2015. godine koja je podnesena protiv rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja KLASA: UP/II-350-05/15- 02/47, URBROJ: 531-05-2-2-15-2 od 13. svibnja 2015. godine, a kojom se traži poništenje i lokacijske dozvole D.-n. županije, Grada D., Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje KLASA: UP/I-350-05/13-01/124, URBROJ: 2117/01-15-15-28 od 20. siječnja 2015. godine te na raspravi održanoj pred ovim sudom 08. ožujka 2017. godine tužiteljica u bitnom navodi kako osporeno rješenje tuženika te lokacijska dozvola izdana od prvostupanjskog tijela nisu zakoniti.

Naime, tužiteljica ističe kako je ona tijekom upravnog postupka dokazala da je vlasnica čest. zgr. 384/1 i okućnice čest. zem. 1021/2 i 1021/3 K.O. G. u naravi obiteljske kuće sa gospodarskim objektom u prizemlju te okućnice koja predstavlja dijelom terasu, a dijelom ograđeni kamenim zidom vrt i da se terasa koristi za gospodarske svrhe caffe bara W., u vlasništvu članova njezine obitelji, koji da je jedini izvor prihoda. Ona kao vlasnica da nije bila obaviještena o pripremi dokumentacije za predmetni zahvat, osim što da je 19. prosinca 2014. godine pozvana radi davanja suglasnosti na navedeni zahvat, no da joj tada nije objašnjeno o kakvoj namjeravanoj gradnji se radi, osim što joj je pokazana preslika plana kada da ona ništa nije vidjela niti shvatila.

Isto tako, da ove prigode nije dobila nikakvu presliku plana te da se ona nije suglasila s Idejnim projektom, a da nije niti mogla izvršiti uvid u isti te da je bila onemogućena u iznošenju svojih navoda. Nadalje, predviđeni zahvat da je nezakonito planiran jer da zadire u njezino privatno vlasništvo budući da se njezina terasa pretvara u nogostup i da sve to bitno ograničava njezina vlasnička prava, a pored toga da predmetni zahvat ugrožava i njezinu egzistenciju. Također, predmetna zgrada da je zaštićeni spomenik kulture i da je pod zaštitom jer da ima svojstvo i obilježje ljetnikovca pa da se zahvat ne može s konzervatorskog ni s urbanističkog stajališta ničim opravdati budući da se u slučaju dopuštanja gradnje zadire u krajobraz L. i to da bi predstavljalo narušavanje spomeničke baštine Grada D.

Tužiteljica napominje i da ne postoji niti funkcionalni razlog izgradnje nogostupa s obzirom da već sada postoji trasa kojom se služe pješaci, zbog čega da nema potrebe proširenja nogostupa, a pored toga da bi se zahvatom narušio smisao zaštićenog objekta kulturne baštine, ovo tim prije što da nema suglasnosti konzervatora u postupku te da nije ishođena posebna studija potrebna za mijenjanje krajobraza, pa da nema uvjeta za izdavanje lokacijske dozvole. Osporeno rješenje tuženika da ne daje odgovore na njezine žalbene prigovore pa tako da nije obrazložen način na koji je tužiteljici pokazan Idejni projekt jer da joj nije prikazan oblik budućeg proširenja ceste, kao niti površina u odnosu na njezine nekretnine, te nadalje s obzirom da se ona protivi predloženom zahvatu za koji nije dana suglasnost da obrazloženje tuženika ne sadrži odgovore na takve žalbene prigovore, pa sve to da čini bitnu povredu postupka, zbog čega da je rješenje tuženika nezakonito.

Tužiteljica naglašava i kako prema odredbama ZUP-a je upravo odlučna suglasnost posjednika susjednih parcela, a koje da nema u ovoj upravnoj stvari, štoviše da postoji protivljenje, uz činjenicu da se njoj oduzima vlasništvo i posjed nekretnina, što da je sve pravno nedopustivo i što da nju dovodi pred gotov čin, a sve radi proširenja prometnice. U slučaju da se lokacijska dozvola ostavi na snazi, tada da će se svi pozivati na istu i da tužiteljica u odnosu na nekretninu u njezinom vlasništvu više neće imati nikakva prava, pa da se radi o nasilnom pokušaju oduzimanja dijelova nekretnine, što da je nezakonito i protuustavno.

Osim iznijetog, lokacijska dozvola da nije u skladu ni s urbanističkim planom, da nema potrebne suglasnosti Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture RH te da je protivna konzervatorskim pravilima zaštite obiteljskih kuća i okućnica na predjelu L. kao zaštićenog područja i krajobraza, da postupak nije proveden sukladno odredbama ZUP-a te da postoji protivljenje tužiteljice u odnosu na predmetni zahvat, slijedom čega je tužiteljica predložila sudu da donese presudu kojom će se poništiti rješenje tuženika, kao i lokacijska dozvola prvostupanjskog tijela.

Na održanoj raspravi pred ovim sudom 08. ožujka 2017. godine od strane tužiteljice kao potvrda prethodnih navoda u spis je priložen dopis Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine od 03. ožujka 2017. godine u kojemu da se konstatira kako su predmetne nekretnine čestice zgrade 384/1, 384/2 i čest. zem. 1021/2, 1021/3, 1020/2 i 1020/3 K.O. G. zaštićene kao sastavni dio povijesne cjeline gradskog predjela G. i da se nalaze u području ambijentalne zaštite, a u spis su priloženi i z.k. izvadci te kopija plana u staroj i novoj izmjeri gdje da se vidi da upravo predmetne nekretnine predstavljaju položajno-sastavni dio ljetnikovca L., a ujedno i terasu caffe bara W. koji se nalazi u predmetnoj zgradi gdje da se planira zahvat, te priloženom dokumentacijom da se dokazuje kako predmetne nekretnine kao zaštićeni spomenik kulture ne mogu biti podložne nikakvim promjenama pa tako niti izgradnji nogostupa, kao što se planira osporavanom lokacijskom dozvolom.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako su tužbeni navodi neosnovani jer da su isti već bili istaknuti u žalbi protiv lokacijske dozvole, koje da je već tuženik ocijenio u osporenom aktu, slijedom čega je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu istaknula je kao ustraje u svim navodima iz obrazloženja osporene lokacijske dozvole, slijedom čega da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

U sporu je održana rasprava 08. ožujka 2017. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili opunomoćenici tužiteljice, dok nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirana osoba, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, odgovor na tužbu zainteresirane osobe, dokumentaciju priloženu od strane tužiteljice na glavnoj raspravi, te spis upravnog tijela, dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika.

Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je lokacijska dozvola za rekonstrukciju/proširenje L. obale na k.č.br. 1212/2, 1021/1, 1021/2, 1021/3, 988/1, 988/2, 988/3, 988/4, 647/2, 1254/2, 635/1, 635/2, 1291/1, 1291/2, 1274, 1347/1, 1347/2, 990/1, 993/1 i 1212/6 sve K.O. G., građevine infrastrukturne namjene, a koja lokacijska dozvola je izdana Gradu D., zainteresiranoj osobi u ovom sporu.

Naime, lokacijskom dozvolom D.-n. županije, Grada D., Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje KLASA: UP/I-350-05/13-01/124, URBROJ: 2117/01-15-15-28 od 20. siječnja 2015. godine odobrena je rekonstrukciju/proširenje L. obale na k.č.br. 1212/2, 1021/1, 1021/2, 1021/3, 988/1, 988/2, 988/3, 988/4, 647/2, 1254/2, 635/1, 635/2, 1291/1, 1291/2, 1274, 1347/1, 1347/2, 990/1, 993/1 i 1212/6 sve K.O. G., građevine infrastrukturne namjene, koja lokacijska dozvola je izdana Gradu D., zainteresiranoj osobi u ovom sporu, a u bitnom iz razloga što da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje lokacijske dozvole propisane Zakonom o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“, broj: 76/07, 38/09, 55/11, 90/11, 55/12 i 80/13), pa je prvostupanjsko rješenje donijeto pozivom na odredbu čl. 105. st. 1. podst. 3. citiranog Zakona.

Također, rješenjem tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja KLASA: UP/II-350-05/15-02/47, URBROJ: 531-05-2-2-15-2 od 13. svibnja 2015. godine, odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv naprijed navedene lokacijske dozvole, a u bitnom iz identičnih razloga na koje se poziva prvostupanjsko tijelo u istoj.

Iz podataka u spisu upravnog tijela proizlazi kako je Grad D., zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu 31. prosinca 2013. godine prvostupanjskom upravnom tijelu podnio zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za prethodno opisanu rekonstrukciju/proširenje L. obale, te da je priložio dokumentaciju propisanu odredbom čl. 107. st. 1. Zakonom o prostornom uređenju i gradnji. Također, iz spisa proizlazi kako je u upravnom postupku između ostalog utvrđeno kako je Idejni projekt izrađen u skladu s odredbama UPU G. akvatorij (Službeni glasnik grada D. 7/11), da su priložene suglasnosti nadležnih tijela, odnosno pribavljeni posebni uvjeti iz čl. 106. st. 1. podst. 7, 8. i 9. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, kao i da su u smislu odredbe čl. 110. st. 2. citiranog Zakona na uvid u Idejni projekt pozvani vlasnici i nositelji drugih stvarnih prava na čest. zem. na kojima se planira zahvat, između ostalih i tužiteljica, koja se 23. prosinca 2014. godine prema njezinoj izjavi koja prileže spisu usprotivila zahvatu jer da se istim zadire u njezino vlasništvo te da L. obala kao zaštićeni dio grada treba ostati u zatečenom stanju. Iz obrazloženja lokacijske dozvole razvidno je kako je prvostupanjsko upravno tijelo smatralo kako tužiteljičino protivljenje zahvatu nije od utjecaja na ovu upravnu stvar, a u bitnom iz razloga što da suglasnost vlasnika ili nositelja drugih stvarnih prava nekretnina obuhvaćenih zahvatom nije uvjet za izdavanje lokacijske dozvole, te da imovinsko pravna pitanja će se tek rješavati kod ishođenja građevinske dozvole, zbog čega je tijelo prvog stupnja smatrajući da su ispunjeni svi zakonski uvjeti 20. siječnja 2015. godine izdalo lokacijsku dozvolu za prethodno opisani zahvat, protiv koje je tužiteljica izjavila žalbu, a koja joj je osporenim rješenjem tuženika od 13. svibnja 2015. godine odbijena kao neosnovana, u odnosu na koje rješenje je tužiteljica pokrenula predmetni upravni spor.

Odredbom čl. 103. st. 1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“, broj: 76/07, 38/09, 55/11, 90/11, 55/12 i 80/13), propisano je kako se svaki zahvat u prostoru provodi u skladu s dokumentima prostornog uređenja, posebnim propisima i lokacijskom dozvolom ako ovim Zakonom nije određeno drukčije, dok je st. 2. istog čl. propisano da je lokacijska dozvola upravni akt, koji se izdaje na temelju ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju istoga Zakona, te u skladu s dokumentima prostornog uređenja, te posebnim propisima.

Odredbom čl. 2. st. 1. t. 35.1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“, broj: 76/07, 38/09, 55/11, 90/11, 55/12 i 80/13) propisano je da je rekonstrukcija građevine izvedba građevinskih i drugih radova kojima se utječe na ispunjavanje bitnih zahtjeva za postojeću građevinu i/ili kojima se mijenja usklađenost postojeće građevine s lokacijskim uvjetima u skladu s kojima je izgrađena.

Odredbom čl. 106. naprijed citiranog Zakona propisan je sadržaj lokacijske dozvole, potom odredbom čl. 107. istog Zakona propisana je dokumentacija koju je investitor dužan priložiti zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole, zatim odredbom čl. 109. istog Zakona propisano je kako će tijelo nadležno za izdavanje lokacijske dozvole iz čl. 105. Zakona pozvati najkasnije u roku od 15 dana od dana primitka urednog zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole tijela i osobe određene posebnim propisima pozvati na uvid u idejni projekt radi pribavljanja posebnih uvjeta iz čl. 106. st.

1. podst. 7., 8. i 9. ovoga Zakona. Najprije je za istaknuti kako u konkretnom slučaju je tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje kojim je odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv lokacijske dozvole od 20. siječnja 2015. godine i time istu potvrdio, a kojom je odobren zahvat u prostoru i to rekonstrukcija/proširenje L. obale na k.č.br. 1212/2, 1021/1, 1021/2, 1021/3, 988/1, 988/2, 988/3, 988/4, 647/2, 1254/2, 635/1, 635/2, 1291/1, 1291/2, 1274, 1347/1, 1347/2, 990/1, 993/1 i 1212/6 sve K.O. G., građevine infrastrukturne namjene, a koja lokacijska dozvola je izdana Gradu D., zainteresiranoj osobi u ovom sporu jer ovaj sud drži da su u konkretnom slučaju za izdavanje lokacijske dozvole bile ispunjene sve pretpostavke propisane Zakonom o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“, broj: 76/07, 38/09, 55/11, 90/11, 55/12 i 80/13), zbog čega sud smatra da su osporeno rješenje tuženika, kao i lokacijska dozvola izdana od prvostupanjskog upravnog tijela u cijelosti pravilna i zakonita.

U odnosu na tužbeni prigovor tužiteljice kako njoj na zakonit način nije omogućen uvid u Idejni projekt, te da joj nije objašnjeno o kakvom se zahvatu zapravo radi, a što da ukazuje na nezakonitost provođenja upravnog postupka, slijedom čega da su nezakoniti i osporeni akti, za navesti je kako je predmetni prigovor u cijelosti neosnovan. Ovo stoga, što spisu upravnog tijela prileže zapisnik od 19. prosinca 2014. godine iz kojeg proizlazi upravno suprotno, odnosno da je tužiteljici omogućen uvid u Idejni projekt predmetnog zahvata, a što je ona i potvrdila svojim vlastoručnim potpisom na citiranom zapisniku, bez primjedbi na sadržaj istog, pa ovaj sud zaključuje kako je prvostupanjsko tijelo postupilo pravilno i zakonito, odnosno na način propisan odredbom čl. 110. st.

2. Zakonom o prostornom uređenju i gradnji, čime nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, a što ona neutemeljeno ističe u tužbi. Nadalje, neosnovani su i tužbeni prigovori tužiteljice u kojima ona naglašava kako se predmetnim zahvatom zadire u njezino privatno vlasništvo, odnosno da se lokacijskom dozvolom nezakonito oduzimaju njezine nekretnine koje su predmet zahvata, a ovo iz razloga što rješavanje imovinsko-pravnih odnosa u svezi zemljišta na koje se odnosi predmetni zahvat nije, niti može biti predmet postupka izdavanja lokacijske dozvole, s obzirom da se u tom postupku utvrđuje je li zahvat moguć u smislu njegove usklađenosti s mjerodavnim dokumentom prostornog uređenja te drugih propisa koji su od utjecaja na prostor.

Osim toga, za navesti je kako je za izdavanje lokacijske dozvole dovoljno da podnositelj zahtjeva dokaže svoj pravni interes, što ne znači da investitor mora dokazati da bi on ujedno bio vlasnik zemljišta na koje se odnosi sam zahvat, budući se pravni interes može dokazivati na razne načine propisane mjerodavnim propisima, s tim da tužiteljica u tužbi niti ne osporava da investitor ne bi dokazao pravni interes, a koji je nedvojben s obzirom da se isti temelji na odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu.

U cijelosti su neutemeljeni i tužbeni prigovori tužiteljice kako nije bilo mjesta izdavanju lokacijske dozvole iz razloga što da ona nije dala suglasnost za planirani zahvat, štoviše da mu se ona usprotivila. Ovo iz razloga što je u smislu odredbe čl. 110. st. 3. Zakona o prostornom uređenju i gradnji obveza upravnog tijela koje izdaje lokacijsku dozvolu omogućiti strankama uvid u spis predmeta radi izjašnjenja, no ovom odredbom, niti bilo kojom drugom iz navedenog Zakona nije propisano da bi suglasnost vlasnika ili nositelja drugih stvarnih prava na nekretninama obuhvaćenim zahvatom, bio uvjet za izdavanje lokacijske dozvole, slijedom čega je nedvojbeno kako protivljenje tužiteljice zahvatu ne može biti od utjecaja na zakonitost osporenih akata. S tim u vezi, za navesti je kako razlozi zbog kojih se tužiteljica protivi izdavanju lokacijske dozvole, odnosno zbog kojih nije dala suglasnost na planirani zahvat, a radi se o imovinsko-pravnim pitanjima, također nisu pravno relevantni u upravnom postupku izdavanja lokacijske dozvole jer lokacijska dozvola nije akt na osnovu kojeg se može graditi, već se tek na temelju nje treba ishoditi građevinska dozvola i upravo u postupku ishođenja iste potrebno je prethodno riješiti imovinsko-pravna pitanja, pa tužiteljica u tom pogledu prigovore koje iznosi može istaknuti tek u postupku izdavanja građevinske dozvole, dok u odnosu na postupak izdavanja lokacijske dozvole oni nisu od utjecaja na zakonitost iste.

Nadalje, neutemeljeni su i tužbeni prigovori tužiteljice da su osporeni akti nezakoniti i iz razloga što da je predmetna zgrada zaštićeni spomenik kulture zbog čega da je trebalo prethodno ishoditi i dodatnu suglasnost nadležnog Konzervatorskog odjela pri Ministarstvu kulture za predmetni zahvat, što da je izostalo, a s čim u vezi je tužiteljica u spis priložila na glavnoj raspravi dokumentaciju, između koje i dopis Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine od 03. ožujka 2017. godine u kojemu da se konstatira kako su predmetne nekretnine čestice zgrade 384/1, 384/2 i čest. zem. 1021/2, 1021/3, 1020/2 i 1020/3 K.O.

G. zaštićene kao sastavni dio povijesne cjeline gradskog predjela G. i da se nalaze u području ambijentalne zaštite. Naime, s iznijetim u vezi za naglasiti je kako iz predmetnog dopisa doista proizlazi da bi navedene čestice zgrade i čestice zemlje bile zaštićene kao sastavni dio povijesne cjeline gradskog predjela G. i da se nalaze u području ambijentalne zaštite (zona C) te da posjeduju svojstvo kulturnog dobra, međutim u predmetnoj upravnoj stvari to ne može biti od nikakvog utjecaja na zakonitost osporenih akata jer iz citiranog dopisa jasno proizlazi kako su predmetne čestice zaštićene rješenjem o zaštiti spomenika kulture KLASA:

UP/I-612- 08/16-05/0027 od 08. veljače 2016. godine. Stoga, imajući u vidu datum donošenja ovog rješenja, jasno je kako isto ne utječe na zakonitost osporenih akata kod nedvojbenog utvrđenja da je lokacijska dozvola izdana 20. siječnja 2015. godine, a osporeno rješenje tuženika donijeto 13. svibnja 2015. godine, dakle znatno ranije u odnosu na rješenje kojim bi ove čestice bile zaštićene kao spomenik kulture, pa je od važnosti da one nisu bile zaštićene kao spomenik kulture u vrijeme donošenja osporenih akata te je neprijeporno da u ovoj upravnoj stvari u ovom smislu nije bilo potrebno ishoditi dodatnu suglasnost nadležnog Konzervatorskog odjela, a što neosnovano ističe tužiteljica.

Međutim, kao najvažnije u pogledu zaštite kulturne baštine, za ukazati je tužiteljici kako spisu upravnog tijela prileže svi potrebni posebni uvjeti nadležnih tijela, između kojih i očitovanje Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u D., KLASA: 612-08/14-23/7017, URBROJ: 532-04-02- 17/3-15-02 od 15. siječnja 2015. godine, što je i utvrđeno točkom II.8. osporene lokacijske dozvole i što predstavlja dostatnu suglasnost kakvu u vidu ima odredba čl. 106. st.

1. podst.

9. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, da bi sud lokacijsku dozvolu cijenio pravilnom i zakonitom.

Zaključno, ovaj sud ne nalazi utemeljenim ni tužbene prigovore tužiteljice da tuženik u svom rješenju nije dao odgovore na njezine žalbene prigovore iz žalbe izjavljene protiv lokacijske dozvole, ovo iz razloga jer iz osporenog akta tuženika jasno proizlaze razlozi zbog kojih je žalba tužiteljice odbijena te je tuženik dao precizne i nedvosmislene razloge neutemeljenosti tužiteljičine žalbe, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Isto tako, od utjecaja na konkretnu upravnu stvar ne može biti ni okolnost da u sklopu čestice zgrade na koju se odnosi planirani zahvat posluje caffe bar, koji da je jedini izvor prihoda tužiteljičine obitelji, jer se u postupku izdavanja lokacijske dozvole utvrđuje isključivo je li idejni projekt u skladu s važećom prostorno-planskom dokumentacijom te jesu li pribavljeni posebni uvjeti, a što je u upravnom postupku pravilno utvrđeno, zbog čega okolnost na koju se tužiteljica poziva nije pravno relevantna u ovoj upravnoj stvari.

Naposljetku, sud smatra neosnovanim i tužbeni prigovor tužiteljice kako su osporeni akti nezakoniti i iz razloga što da planirani zahvat nije usklađen s urbanističkim planom, a ovo stoga što je za ovu upravnu stvar relevantan UPU G. akvatorij (Službeni glasnik Grada D. 7/11), te je u upravnom postupku utvrđeno kako je planirani zahvat u cijelosti usklađen s navedenim dokumentom prostornog uređenja, između ostalog i s odredbama čl. 95., čl. 96., čl. 182. i čl. 186. istog, slijedom čega ovaj sud nalazi upravo suprotno od tvrdnji tužiteljice, odnosno da je planirani zahvat u cijelosti sukladan s navedenim dokumentom prostornog uređenja, dok su tužbeni prigovori tužiteljice u tom pogledu neutemeljeni, tim prije što tužiteljica uopće ne navodi u odnosu na koju odredbu mjerodavnog urbanističkog plana uređenja planirani zahvat ne bi bio usklađen, već iznosi samo paušalan prigovor koji ničim nije konkretiziran. S tim u vezi, za napomenuti je kako spisu upravnog tijela prileže i izjava glavnog projektanta M. Š., dipl. ing. građ. da je Idejni projekt u skladu s UPU G. akvatorij (Službeni glasnik Grada D. 7/11), na temelju kojeg se izdaje lokacijska dozvola, a takvu, po stajalištu ovog suda neprijepornu činjenicu utvrdilo je i prvostupanjsko tijelu u upravnom postupku, s kojim utvrđenjem je u cijelosti suglasan i ovaj sud.

Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužiteljice i to kako u pogledu njezinih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužiteljice.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenje tuženika, kao i osporenu lokacijsku dozvolu izdanu od prvostupanjskog upravnog tijela zakonitima, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenog rješenja na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

U S., 16. ožujka 2017. godine

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužiteljice, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu „C. R. i I. P.“ u D., M. M. br. 17, te I. Z., sinu tužiteljice iz D., L. obala 29, uz zapisnike o objavi,

- tuženiku Ministarstvu graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Z., R. A. 20, uz zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi Gradu D., D., P. dvorom 1, uz zapisnik o objavi,

- u spis

Rj./

I. Naplatiti sudsku pristojbu sukladno čl. 5. ZOSP-a te u svezi sa Tbr. 30 i 30a u iznosu od 1.000,00 kuna (500,00 kuna tužba i 500,00 kuna presuda)

II. Spis u kalendar 30 dana.