Rev-286/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-286/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Ilije Čuljata, Augusta Husineca i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u gradansko-pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz S., koju zastupa T. T., odvjetnik iz S., protiv tuženika B. Š. iz S., kojeg zastupa I. T., odvjetnik iz S., radi razvoda braka, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 4. listopada 1991. br. Gž-3365/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 4. srpnja 1991. br. IIIP-931/90, u sjednici održanoj dana 3. ožujka 1992,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika protiv presude Okružnog suda u Splitu, br. Gž-3365/91, od 4. listopada 1991. godine odbija se.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Splitu, br. Gž-3365/91, od 4.X.1991. godine odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostepena presuda Općinskog suda u Splitu broj IIIP-931/90, od 4.VII.1991. godine, kojom je razveden brak stranaka, dvoje zajedničke maloljetne djece povjereno na čuvanje i odgoj majci i tuženiku naloženo da za uzdržavanje svakog djeteta doprinosi po dinara 2.500 mjesečno.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude - u dijelu odluke o uzdržavanju - reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači ili da se prvostepena i drugostepena presuda ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju, niti se o reviziji izjasnio javni tužilac.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Odlučujući o pravu na uzdržavanje maloljetne djece stranaka pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali da za uzdržavanje svakog djeteta plaća doprinos u iznosu od din. 2.500 mjesečno.

Obveza tuženika da uzdržava svoju maloljetnu djecu temelji se na odredbi iz čl. 237. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 51/89; u daljnjem tekstu: ZBPO). Ove obveze tuženik se ne može osloboditi iz razloga što nema dovoljno sredstava ni za vlastito uzdržavanje, jer obveza uzdržavanja maloljetne djece postoji neovisno o mogućnostima roditelja.

Kraj utvrđenih činjenica da je jedno dijete u dobi od 15 godina, a drugo u dobi od 16 godina i da njihove potrebe iznose po din. 4.000 mjesečno; da majka prima plaću od din. 3.700 mjesečno, a otac, s naslova plaće, din. 2.558 mjesečno i naknadu zbog bolovanja, te da tuženi otac, koji je vodoinstalater, ima mogućnost izvanredne zarade, sudovi su pravilno primijenili odredbe iz čl. 260. do 262. ZBPO kada su iznos uzdržavanja odredili za svako dijete po din. 2.500 mjesečno. Tuženik u reviziji neosnovano navodi da nema mogućnosti ostvarivanja izvanredne zarade, jer je u svom iskazu saslušan kao stranka (list 14) naveo da dodatno zarađuje prekovremenim radom.

Na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, ovaj revizijski sud pazio je po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) i utvrdio je da ove povrede u postupku nema.

Iz ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti.

U Zagrebu, 3. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.