I Kž-Us-83/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 83/14-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. P. D. zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2014. broj K-Us-49/13, u sjednici održanoj dana 24. rujna 2014.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu je na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08) oslobodio od optužbe opt. R. P. D. da bi počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11, pobliže opisano u izreci te presude.

Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 ošt. Republika Hrvatska upućena je da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 i nužni izdaci optuženice, te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati

I Kž-Us 83/14-4

prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se pobijana presuda preinači i opt. R. P. D. proglasi krivom za počinjeno djelo i osudi po zakonu.

Odgovor na žalbu podnijela je opt. R. P. D. po branitelju Z. K., odvjetniku iz B., s prijedlogom da se pobijana presuda potvrdi.

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Opravdano državni odvjetnik pobija ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda da nema dovoljno dokaza da je opt. R. P. D. počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11.

Kao prvo, treba naglasiti da ni prvostupanjski sud ne dovodi u pitanje podatak da je optuženica tempore criminis imala na korištenje stan u B. za službene potrebe, koji joj je pritom na njezin zahtjev dodijeljen još 1998. Nadalje, nije sporno niti da optuženica navedeni stan u B. nije vratila, iako je, kako sama naglašava, zaključila da je isti postao premalen za njezine potrebe, budući da se njezina obitelj povećala, pa je odlučila u tom stanu ne boraviti, već ostati stanovati u N. i svakodnevno putovati na posao u B.. Upravo to, odnosno tvrdnju optuženice da je zbog svakodnevnog putovanja na posao i s posla imala stvarne troškove prvostupanjski sud drži odlučujućim za zaključak da time što si je odobravala isplatu takvih troškova optuženica nije faktički pribavila protupravnu imovinsku korist. Osim izloženog, prvostupanjski sud posebnu pažnju posvećuje i iznošenju činjenica vezanih uz kupnju i prodaju nekretnina koje su optuženica i njezin suprug obavljali u tom razdoblju, naglašavajući da je prvotnom optužnicom navedeno i da je optuženica u inkriminiranom razdoblju zapravo stanovala i boravila u tim nekretninama, koje se sve nalaze u B.. Ovi potonji podaci, međutim, nisu ni od kakve važnosti. Naime, prvostupanjski je sud obvezan razmotriti tek one činjenice koje se navode u opisu inkriminacije sadržanom u optužnici, a nije potrebno referirati se na ono što je prije bilo uneseno u taj opis.

Dakle, ne ulazeći u analizu i ocjenu navoda o faktičnom stanovanju optuženice u nekoj od nekretnina koje su ona i njezin suprug kupovali i prodavali u inkriminiranom razdoblju, ovdje treba naglasiti da ispravno državni odvjetnik ukazuje da prava koja pravosudni dužnosnici, kao i ostali državni dužnosnici imaju, treba sagledavati s obzirom na njihovu svrhu i cilj. Prema važećim propisima (Zakonu o sudovima i Zakonu o plaćama sudaca i drugih državnih dužnosnika), pravosudni dužnosnici imaju pravo na materijalne troškove, koji, između ostalog, predstavljaju naknadu troškova prijevoza na posao i s posla ako dužnosnik ne prebiva u mjestu sjedišta pravosudnog tijela, odnosno moguće im je, s druge strane (na temelju Zakona o Vladi Republike Hrvatske, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakona o najmu stanova i Odluke Vlade Republike Hrvatske o zadovoljavanju stambenih potreba dužnosnika i službenika u tijelima državne vlasti), dodijeliti na korištenje stan za službene potrebe, pod pretpostavkom da imaju prebivalište izvan mjesta rada. Radi se, kako to proizlazi iz uvjeta pod kojima dužnosnici imaju ta prava, o međusobno konkurentnim pravima, što znači da korištenje jednog isključuje i istodobno korištenje drugog prava. Naime, ne samo što je to razvidno iz već spomenutog dodatnog uvjeta (odnosno „ako imaju prebivalište izvan mjesta rada“), nego i cilja i svrhe zbog kojih su

I Kž-Us 83/14-4

dužnosnicima ta prava dodijeljena, a to je očito financijsko i političko olakšanje dolaska i odlaska na posao. Stoga je na svakom dužnosniku da odluči koje će od tih, međusobno konkurirajućih prava koristiti.

U skladu s iznesenim, kada je optuženica zatražila i dobila na korištenje stan za službene potrebe u B. ona je automatizmom izgubila pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, osim pravo na naknadu troškova puta za odlazak kući u dane vikenda i blagdane jer su joj time stvoreni uvjeti da prebiva u mjestu rada. Je li optuženica realizirala takvo prebivalište, odnosno stvarno stanovala u stanu u B. ili se pak odlučila na to da živi u N. i svakodnevno putuje u B. predstavlja njezinu odluku čije je financijske posljedice ona sama dužna snositi, ne odluči li ujedno i vratiti stan koji ne koristi. Dakle, svaki dužnosnik u identičnoj situaciji, pa onda i optuženica, slobodan je odlučiti gdje će živjeti, no pritom mora biti svjestan da ne može po dva osnova tražiti naknadu za istu svrhu, kako to ispravno naglašava državni odvjetnik.

Zbog izloženih razloga za sada nije prihvatljivo rezoniranje prvostupanjskog suda, pa je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osnovana, te ju je valjalo prihvatiti.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud ponovno će izvesti sve potrebne dokaze, koje će potom pažljivo i savjesno analizirati i kritički ocijeniti, kako ponaosob, tako i u međusobnoj ovisnosti, imajući na umu sve što je u ovoj odluci navedeno, respektirajući cilj i svrhu prava koje pravosudni dužnosnici imaju i njihov međusobni odnos. Tek nakon toga prvostupanjski će sud donijeti novu presudu, koju će valjano i adekvatno obrazložiti, sukladno odredbama čl. 459. ZKP/08.

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 24. rujna 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.