I Kž-1279/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1279/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. S. zbog kaznenog djela iz članka 188. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 26. rujna 2007. broj K-5/05-128, u sjednici održanoj 29. travnja 2009., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. R. S. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi R. S. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela silovanja iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01.), na temelju kojeg propisa mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, te kaznenog djela podvođenja iz članka 195. stavka 3. Kaznenog zakona, na temelju kojeg propisa mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, pa je optuženik, na temelju članka 60. stavka 1. i stavka 2. točke c) Kaznenog zakona, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine.

U izrečenu jedinstvenu kaznu optuženom R. S. uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru 7. prosinca 2004. godine.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženi R. S. u cijelosti je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

I Kž 1279/07-3

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi R. S. po branitelju, odvjetniku M. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači na način da se optuženiku izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi optuženika na način da istu smatra neosnovanom te je predložilo njeno odbijanje, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalba nije osnovana.

Optuženi R. S. u žalbi tvrdi da je „presuda proturječna sama sebi,“ da „nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno isti su nejasni s obzirom na stanje u spisu“. Međutim, iz obrazloženja ovog dijela žalbe proizlazi da optuženik zapravo nudi svoju ocjenu nekih od provedenih dokaza i pokušava osporiti ocjenu tih dokaza koju je dao prvostupanjski sud, pa time optuženik ne ukazuje na neka proturječja u izreci presude ili njenim razlozima, niti na nejasnoće u obrazloženju presude, već u suštini osporava pravilnost utvrđenih činjenica, koje žalbene tvrdnje su stoga analizirane u odgovarajućem dijelu ove drugostupanjske odluke, a ovdje valja samo navesti da izreka pobijane presude nije proturječna, niti sama sebi, niti razlozima o odlučnim činjenicama, koji su jasni i potpuni.

Optuženik smatra da je počinjena relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka (ne navodeći koja odredba Zakona o kaznenom postupku bi bila povrijeđena), jer je sud prvog stupnja „odbio prijedlog obrane da se izvrši uvid u putovnicu okrivljenika, a sve vezano uz obranu okrivljenika koji je tvrdio da se sporno vrijeme nalazio u Austriji“, a „obrazloženje suda da se radi o nevažnom dokazu smatra pogrešnim“. Dakle, i ovim navodima osporava se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne ukazuje se na neku postupovnu povredu.

Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku koju u žalbi ističe optuženik, niti neku drugu takvu povredu na koju drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Povredu kaznenog zakona (naznačenu kao „pogrešna primjena materijalnog prava“) optuženi R. S. ističe kao tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, dakle, da smatra da je sud na ono činjenično stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza - a ne na one činjenice koje je sud utvrdio - trebao primijeniti drugu pravnu normu. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza.

Stoga ovdje valja odgovoriti da je na one činjenice koje je sud prvog stupnja utvrdio pravilno primijenio kazneni zakon, dakle, da pobijanom presudom, ispitanom sukladno

I Kž 1279/07-3

odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženi R. S. obrazlaže tvrdeći da se cijela presuda temelji na iskazu oštećene M. Š. ispitane kao svjedokinje, a žalitelj njen iskaz ocjenjuje kontradiktornim i nedosljednim, ukazujući na različitosti u njenim iskazima koje se odnosi na okolnost dobrovoljnosti njihovog spolnog odnosa i na iznose koje je navodno dobivala pružanjem seksualnih usluga te zaključuje da je ona predmetne događaje izmislila, sve u cilju da se optuženiku osveti zbog neuzvraćene ljubavi te da bi roditeljima, posebno ocu kojega se bojala jer ju je ranije tukao, objasnila višednevni boravak u gradu, koji je trajao puno kraće nego što to ona tvrdi. Ističe i da o navodnim ozljedama oštećenice i silovanju ne postoji nikakva medicinska dokumentacija te da njegovu obranu potvrđuju svjedokinje B. A. i Ž. M., čije iskaze smatra uvjerljivima, a da petoro svjedoka, koji iskazuju istovjetno, suprotno od oštećene M. Š., osporavaju njen iskaz.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja pravilno je analizirao sve provedene dokaze, a posebno i obranu optuženog R. S., te je, nakon njihove pomne usporedbe i ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalima, dao jasne i valjane razloge zbog kojih neke od tih dokaza prihvaća kao istinite, a druge otklanja. Te razloge, koje ocjenjuje logičnima i ispravnima, u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, jer žalbenim navodima oni nisu dovedeni u sumnju.

Tako sud prvog stupnja ispravno zaključuje da određene nedosljednosti u iskazu oštećene M. Š., a koje se ne odnose na bilo koju od važnih okolnosti predmetnih događaja, ne dovode u sumnju istinitost njenog iskaza u cjelini odnosno ne upućuju na zaključak da je ona o bitnim elementima tih zbivanja, koje je prilikom više ispitivanja opisivala identično, iskazivala neistinito. Naime, kada se imaju u vidu sve okolnosti kako događaja opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude, tako i trajanje te traumatičnost zbivanja opisanih pod točkom 2. te izreke, a posebno i činjenica da je oštećenica nakon tih događaja zatražila i psihijatrijsku pomoć, ukazuje se razumljivim njeno odstupanje od ranijeg iskaza u nekim detaljima spornih događaja koji se tada nisu činili značajnima i upravo te razlike pokazuju da se ne radi o izmišljenom i naučenom iskazu.

Iskaz oštećene M. Š., suprotno tvrdnjama žalitelja, potvrđuju njeni roditelji ispitani kao svjedoci, i to ne samo u odnosu na razdoblje njenog boravka izvan doma, dakle, u odnosu na vrijeme tijekom kojega je ona bila prisiljena prostituirati se, nego i u odnosu na okolnosti njenog povratka roditeljima, čime su opovrgnuti iskazi svjedokinja B. A. i Ž. M. na koje se optuženik u žalbi poziva. Naime, D. Š. i I. Š. suglasno su iskazali da su mjesec dana nakon njenog nestanka oštećenicu dovele dvije žene čije osobne podatke je I. Š. iz njihovih dokumenata zapisao te ih prezentirao sudu, pa je nedvojbeno utvrđeno da se radilo upravo o B. A. i Ž. M., a uvjerljivo je opisao i traženje jedne od njih da optuženika ne prijavljuje policiji, jer se bojala za svoj život. Ne samo očigledan njihov strah od optuženika, nego i činjenicu da je B. A. sasvim sigurno znala da optuženi R. S. iskorištava oštećenicu prisiljavajući je na pružanje seksualnih usluga u njenom stanu, na što je očigledno i pristala, zbog čega je ona izravno zainteresirana za negiranje svoje uloge u tim radnjama, predstavljaju motive neistinitog svjedočenja imenovanih koje sud prvog stupnja ispravno uočava, zbog čega opravdano otklanja i vjerodostojnost njihovih iskaza.

I Kž 1279/07-3

S pravom je sud otklonio i iskaze svjedokinja K. T.-G. i J. T. koje su pokušale potvrditi obranu optuženika o njegovoj vezi s oštećenicom i njenoj zaljubljenosti, kao i sklonosti oštećene M. Š. ljubavnim avanturama, jer se radi o osobama koje su, kako su same iskazale, u dobrim odnosima s optuženim R. S. i očigledno žele olakšati njegov položaj u ovom kaznenom postupku.

Osim toga, niti optuženikov odlazak u Austriju ne dovodi u sumnju zaključke prvostupanjskog suda o počinjenju predmetnih kaznenih djela. Naime, oštećena M. Š. detaljno je opisala prijetnje koje joj je optuženi R. S. upućivao tijekom njenog boravka u stanu B. A. kao i njegove izlaske iz stana tijekom kojih je bila uvjerena da je on „negdje u blizini“, što uvjerljivo objašnjava i činjenicom da bi ga tada povremeno viđala kroz prozor u okolici zgrade, uslijed čega je mogla vjerovati da joj je bijeg iz stana nemoguć. Konačno, kada se ima u vidu da je optuženi R. S. mogao u više navrata otići u Austriju (koja je udaljena svega par sati vožnje od Z., dakle, da se mogao i vratiti isti dan), uz općepoznatu činjenicu da je granicu moguće prijeći i bez evidentiranja tog prelaska u putovnici, uistinu se ukazuje nepotrebnim uvidu u optuženikovu putovnicu, na kojem dokaznom prijedlogu on ustraje i u žalbi, jer se istim ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice.

Konačno, netočan je i navod o nepostojanju medicinske dokumentacije oštećenice koja bi potvrđivala njen iskaz o nasilju kojem je bila izložena, jer iz povijesti bolesti od 20. studenog 2003. proizlazi da je liječnik prilikom pregleda M. Š. utvrdio ozljede čiju starost je procijenio na 5 do 6 dana, što potvrđuje njen iskaz i o razdoblju u kojem je bila zatočena i prisiljena na pružanje seksualnih usluga i o tome da ju je optuženik tukao. S druge strane, imajući u vidu da je oštećenica bila silovana mjesec dana prije povratka kući i pregleda od strane liječnika, kao i okolnost da je optuženi R. S. prema oštećenici nije primijenio takav stupanj sile koji bi ostavio vidljive tragove, a daljnji njen otpor otklonio je ozbiljnim prijetnjama, jasno je da od tog događaja nisu ostale trajnije povrede.

Nije u pravu optuženi R. S. niti kada tvrdi da u psihijatrijskom vještačenju nije dovoljno cijenjen njegov posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Naime, o PTSP-u su se vještaci Centra za forenzičku psihijatriju Psihijatrijske bolnice V. očitovali već u prvom pisanom nalazu i mišljenju (2. odlomak na listu 23 nalaza i mišljenja od 16. lipnja 2005.), detaljnije su o tome iznijeli svoje mišljenje u dopuni vještačenja (4. odlomak na stranici 15 nalaza i mišljenja od 3. lipnja 2007.), a vještak te ustanove dr. M. B. je i prilikom ispitivanja na glavnoj raspravi (list 257 spisa) dao jasni odgovor na pitanje o utjecaju PTSP-a na optuženikovo psihičko funkcioniranje tijekom predmetnih zbivanja. Stoga citirana žalbena tvrdnja predstavlja ničim paušalni prigovor zaključcima vještaka koji ničim nije argumentira.

U odnosu na optuženikov žalbeni navod da vještak psihijatar nije uzeo u obzir trenutne smetnje i lijekove koje optuženik uzima valja odgovoriti da se vještak dr. M. B. očitovao i o raspravnoj sposobnosti optuženika, uzimajući u obzir i njegovo stanje u vrijeme glavne rasprave, kao i o vrsti terapije koju je optuženik primao u pritvorskim uvjetima te o posljedicama neuzimanja terapije na dan glavne rasprave (2. odlomak na 3. stranici zapisnika o glavnoj raspravi - list 257 spisa), pa nema razloga posumnjati u njegovo mišljenje o optuženikovoj sposobnosti da sudjeluje u kaznenom postupku, pri čemu se napominje da optuženikovo sadašnje psihičko stanje ne može biti od utjecaja na zaključak o njegovoj ubrojivosti tempore criminis, koji, s obzirom na sve izneseno, nije doveden u pitanje.

I Kž 1279/07-3

Optuženi R. S. žalbom ne ukazuje na neku odlučnu činjenicu koju bi prvostupanjski sud propustio utvrditi.

Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, a ta utvrđenja žalbom optuženika nisu dovedena u sumnju, zbog čega njegova žalba iz osnove navedene u članku 369. Zakona o kaznenom postupku nije osnovana.

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi R. S. navodi da nije osuđivan za istovrsna kaznena djela, da je otac dvoje maloljetne djece, da je sudionik Domovinskog rata, da ima posttraumatski stresni poremećaj te da je pod terapijom sedativima, zbog čega izrečenu kaznu smatra prestrogom.

Okolnosti istaknute u optuženikovoj žalbi (osim one koja se odnosi na medikamentnu terapiju, a koja se ne može smatrati značajnom za odluku o kazni) sud prvog stupnja izrijekom je kao olakotne prilikom odmjeravanja visine kazni utvrđenih mu za počinjena kaznena djela, a otegotnim je cijenio da je optuženi S. zlouporabio povjerenje oštećenice, da ju je višekratno fizički zlostavljao i prijetio joj te da ju je kroz dulje vremensko razdoblje prisiljavao na pružanje seksualnih usluga većem broju muškaraca, što ukazuje na njegovu naročitu upornost i beskrupuloznost i viši stupanj povrede ovim kaznenim djelom zaštićenog dobra.

I Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, kazne zatvora u trajanju dvije godine za kazneno djelo iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona te dvije godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz članka 195. stavka 3. Kaznenog zakona, kao i jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine smatra primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja, te pogodnima da ostvare i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Zbog toga se i žalba optuženika zbog odluke o kazni (članak 370. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) ukazuje neosnovanom.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženog R. S. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. travnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

ć, v.r.

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbeti