Rev-2454/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2454/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Borisa Guttmanna, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja Z.S. iz K., koga zastupa M.H., odvjetnik u K., protiv tuženice "INA Industrija nafte" s.p.o. Z., Unutarnja trgovina, koju zastupa I.C., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 24. veljače 1994. br. Gž 308/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 20. srpnja 1993. br. P 1136/92- 9, u sjednici održanoj dana 14. veljače 1996.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 24. veljače 1994. br. Gž 308/94-2 i presuda Općinskog suda u Koprivnici od 20. srpnja 1993. br. P 1136/92-9 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja poništena je odluka direktora tuženika pobliže označena u izreci te presude.

Tužena je obvezana naknaditi tužitelju parnični trošak.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije.

Tužitelj je odgovorio na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Spornim rješenjem prestao je radni odnos tužitelja temeljem odredbe čl. 75. st. 2. toč. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - dalje ZOPRO, jer je utvrđeno da tužitelj nema sposobnosti za izvršavanje poslova radnog mjesta prodavača na benzinskoj crpki, odnosno

da

ne

ostvaruje očekivane rezultate rada, a tuženik nema drugo radno mjesto koje odgovara njegovu znanju i sposobnostima.

Sudovi nižega stupnja su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim je ovaj tražio poništenje navedenog rješenja kao nezakonitog.

Tako su ti sudovi odlučili iz razloga što u spomenutom rješenju kao ni u priloženim ispravama nisu obrazloženi kriteriji koji su primijenjeni kod donošenja osporene odluke, odnosno ne vidi se na koji su način praćeni rezultati tužiteljeva rada tako da se ne može utvrditi na temelju čega je utvrđeno da on nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje konkretnih poslova, na koji način je utvrđeno da radne zadatke obavlja s kašnjenjem i narušava racionalno korištenje radnog vremena, te da ne radi u interesu Republike Hrvatske kako proizlazi iz priloženih podataka o rezultatima rada.

Pravno stajalište sudova nižega stupnja ovaj sud ne može prihvatiti kao pravilno. Okolnost, što u odluci o prestanku radnog odnosa temeljem odredbe čl. 25. st. 2. toč. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - dalje ZOPRO, radnik nema potrebna znanja i sposobnosti za izvršavanje poslova svog radnog mjesta, nije navedeno konkretno u čemu se taj nedostatak sastoji i samo po sebi ne čini tu odluku nezakonitom ako je iz provedenog postupka u radnoj organizaciji vidljivo na temelju kojih činjenica je nadležno tijelo radne organizacije utvrdilo da radnik nema potrebne kvalitete za uspješno obavljanje poslova koji su mu povjereni.

U konkretnom sporu sud prvog stupnja je utvrdio da su kod tuženika prikupljeni relevantni podaci za razdoblje od 1. lipnja do 1. rujna 1992. godine kada se pojavila osnovana sumnja da tužitelj nema potrebnog znanja i sposobnosti za obavljanje poslova konkretnog radnog mjesta, te da ne ostvaruje predviđene rezultate rada, da je tuženik protiv tužitelja pokrenuo postupak za ocjenu znanja i sposobnosti i ocjenu rezultata rada, te da je prije spomenute relevantne podatke pribavio neposredni rukovoditelj tužitelja. Također je taj sud utvrdio da je u postupku ocjene znanja i sposobnosti te rezultata rada tužitelja ovaj dao izjavu u kojoj se očitovao na konkretne okolnosti za koje je tuženik smatrao da upućuju na zaključak da on nema potrebna znanja i spobnosti za obavljanje konkretnih poslova, odnosno da ne ostvaruje predviđene rezultate rada.

Spisu su priloženi i podaci o rezultatima rada, znanju i sposobnosti radnika za obavljanje poslova njegovog radnog mjesta koje je dao neposredni rukovoditelj tužitelja od 28. kolovoza 1992. godine, koji je dao opću ocjenu rezultata rada tužitelja da ovaj na poslu ne zadovoljava.

Kako je u postupku bilo sporna činjenica po kojim kriterijima su organi tuženika dali negativnu ocjenu o tužiteljevu radu i njegovom znanju i sposobnostima za obavljanje konkretnog posla, to je sud bio dužan upravo te kriterije utvrditi, a kako to nije učinio zbog pogrešnog pravnog stava, ne primjenjujući prije navedeno stajalište prihvaćene sudske prakse, to je materijalno pravo pogrešno primijenio. Stoga nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je zato reviziju tuženika kao osnovanu trebalo prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP).

U ponovljenom postupku taj sud će utvrditi sve odlučne činjenice u ovom sporu, pa će nakon toga o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

Činjenica što je tuženik protivno odredbama zakona povodom prigovora tužitelja protiv rješenja o prestanku radnog odnosa obustavio postupak, iako je trebao meritorno odlučiti, nije od odlučne važnosti za ovaj spor, jer sud treba postupiti kao u situaciji kada je radnik uložio prigovor na rješenje prvostupanjskog organa u radnoj organizaciji, a organ drugoga stupnja povodom tog prigovora nije odlučio.

U Zagrebu, 14. veljače 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.