Supreme Court dismisses appeal against conditional sentence for dangerous driving causing injury due to family circumstances.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for endangering public traffic safety resulting in severe injury. The defendant argued that the probation period should be shortened, claiming his monthly visits to his autistic son's care center made driving unsafe. The court rejected this, ruling that the first-instance judge properly considered the defendant's severe family hardships and moral culpability when applying a conditional sentence with a two-year probation period.
Legislator headnote
AI generatedZakon o krivičnom postupku; Zakon o kaznenim sankcijama: The Supreme Court held that a conditional sentence with a specific probation period is not excessive when the first-instance court has duly weighed significant mitigating circumstances, including the defendant's severe family burdens and moral repentance, thereby validating the lower court's discretionary sentencing decision.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 769/1994-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka i Mikor Milivoja kao članova vijeća i sudske savjetnice Klarić-Baranović Senke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B. K. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 1. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH (pročišćeni tekst), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 6. srpnja 1994. godine br. K-1361/92, u sjednici održanoj 25. listopada 1994. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Oskar Poju,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba optuženika B. K. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom, Vojni sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. B. K. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa - teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 1. u svezi čl. 157. st. 1. KZRH (pročišćeni tekst), pa mu je na temelju čl. 161. st. 1. KZRH uz primjenu čl. 47. OKZRH izrekao uvjetnu osudu, te utvrdio kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, odredivši rok kušnje za vrijeme od dvije godine.
Po čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP optuženik je obvezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu naznačenom u izreci.
Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju K. L. odvjetniku iz P., i to samo zbog odluke o kazni, a zapravo odluke o krivičnoj sankciji, jer mu kazna nije ni izrečena, s prijedlogom da mu se izrekne još blaža krivična sankcija, odnosno, da se makar rok kušnje utvrdi u kraćem trajanju.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spis, stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP pismeni prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
I Kž 769/1994-3
Optuženik je oglašen krivim zbog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa - teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa, uzrokovanog njegovom visokom alkoholiziranošću (l,70‰ apsolutnog alkohola u krvi), pri čemu je jedna osoba zadobila tešku tjelesnu ozljedu.
Iako je dakle, u pitanju krivično djelo s povećanom društvenom opasnošću zbog njegove učestalosti i posljedica koje mogu izvršenjem takovih ili sličnih krivičnih djela nastupiti, optuženiku je za počinjeno djelo sud prvog stupnja izrekao uvjetnu osudu, upravo zato što je taj sud na strani optuženika našao niz olakotnih okolnosti, pa je prema svojoj slobodnoj prosudbi tih okolnosti našao opravdanim izreći mu ovu posebnu vrstu krivičnih sankcija, koja po svom sadržaju nije represivna.
Tako je sud prvog stupnja, od olakotnih okolnosti (izraženo kajanje, uvjerenje da je kriv i za smrt oštećenice, dobrovoljac domovinskog rata od samog početka i nosilac spomenice domovinskog rata), obrazlažući odluku o kazni u razlozima svoje presude, posebice istaknuo značaj upravo one olakotne okolnosti koja se odnosi na optuženikove teške obiteljske prilike, uzrokovane ozbiljnom bolešću njegovog maloljetnog sina (autistički poremećaj, mentalna retardacija) i koja je očito presudno utjecala na ovakav izbor krivične sankcije, a iz tog razloga mu nije izrekao ni sigurnosnu mjeru iz čl. 63. OKZRH, iako je izricanje takve mjere zahtijevao državni odvjetnik.
Prema tomu, nije žalitelj u pravu kada tvrdi, da spomenuta olakotna okolnost od strane suda prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenjena, i da bi pobijanu presudu trebalo preinačiti na način, da se makar rok kušnje izrekne u kraćem trajanju od onoga koji mu je izrekao sud prvog stupnja, jer da je on jedanput mjesečno upućen na vožnju automobilom radi posjete djetetu koje je smješteno u Centar za autizam u Z., "pa nikad ne zna što mu se u vožnji može dogoditi", budući da je optuženik o poštivanju prometnih propisa dužan voditi računa i neovisno o tomu, da li mu je za počinjeno djelo izrečena uvjetna osuda ili nije.
Stoga, uvjetna osuda koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku, time da mu je za počinjeno kriv. djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, čije je izvršenje odgodio za vrijeme od dvije godine, nikako nije prestroga, ni kada je u pitanju visina zapriječene kazne, ni kada je u pitanju vrijeme trajanja kušnje.
Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 374. ZKP.
U Zagrebu, 25. listopada 1994.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Klarić-Baranović Senka v.r.
Gudelj Milan v.r.