Rev-1220/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1220/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Radomire Felicijan Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B.M. iz Z., zastupane po B.J., odvjetnici iz Z., protiv tuženika "Lj. b. " d.d. Lj., Glavna filijala Z., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od dana 14. prosinca 1993. godine pod poslovnim brojem Gž-1754/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 2. travnja 1993. godine pod poslovnim brojem Pr-1934/92, u sjednici održanoj dana 8. rujna 1994. godine

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužiteljice se prihvaća pa se preinačuje presuda Okružnog suda u Zagrebu od dana 14. prosinca 1993. godine pod poslovnim brojem Gž-1764/93 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 2. travnja 1993. godine broj P-1934/92 i sudi:

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Poništavaju se odluke tužene broj 8/82-1886 od 3.7.1992. godine i broj 560/92 od 3.8.1992. godine te je tužena dužna tužiteljicu vratiti i ponovno rasporediti na radno mjesto kontrole obrade podataka."

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja tužiteljici na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplatiti iznos od 294 kn.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom se odbija zahtjev tužiteljice kojom traži da se poništi odluka tužene od dana 3.7.1992. godine pod poslovnim brojem 8/82-1886 i odluka od dana 3.8.1992. godine pod poslovnim brojem 560/92 uz obavezu tužene da tužiteljicu vrati i ponovno rasporedi na radno mjesto kontrola i obrada podataka. Protiv ove pravomoćne presude reviziju izjavljuje tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj revizijski sud reviziju prihvati te da preinači presudu suda u Zagrebu od dana 14.12.1993. godine uvaži tužbu tužiteljice.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je reviziju tužiteljice dostavio tuženoj i nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženi u svom odgovoru na reviziju tužiteljice osporava revizijske navode uz prijedlog da revizija tužiteljice bude odbijena kao neosnovana, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji tužiteljice nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava je ostvaren.

Nije sporno da je tužiteljica bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika gdje je bila raspoređena na radno mjesto kontrole obrade podataka.

Predmet spora u ovoj građansko-pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za poništenje odluka tuženika od dana 3.7. i 3.8.1992. godine, o prestanku radnog odnosa tužiteljice zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga.

U smislu odredbe iz čl. 20. Zakona o radnim odnosima (pročišćeni tekst "Narodne novine", broj 25/92, u daljnjem tekstu ZRO) i to st. 1., organizacija odnosno poslodavac može utvrditi prestanak potrebe za radom radnika zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga. Prema odredbi iz čl. 23. istog zakona organizacija može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vremenu dužem od 6 mjeseci.

Međutim, prije donošenja odluke o trajnom prestanku potrebe za radnom radnika nadležni organ organizacije dužan je izraditi program rješavanja viška radnika (čl. 24. st. 1. ZRO).

Što sve treba da sadrži bitno program odnosno kome se sve mora omogućiti sudjelovanje u reguliranju odredaba programa, regulirano odredbama iz čl. 24. i 25. ZRO. Tužena je, a zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga u drugom mjesecu 1992. godine donijela Pravilnik o utvrđivanju viška radnika u glavnoj filijali Zagreb, a nakon toga iste godine donijela je Program rješavanja trajnog viška radnika.

Pravilnikom o utvrđivanju viška radnika regulira se postupak za utvrđivanje prestanka potrebe za radom radnika i rješavanje njihovih prava, obveza i odgovornosti. Tužiteljica je, suglasno Programu i Pravilniku, a nakon ocjene o radnoj uspješnosti, utvrđena viškom radnika iz kojeg razloga joj prestaje radni odnos kod tužene.

Sudovi su nadalje ocijenili da su pobijane odluke suglasne zakonu u dijelu u kojem je odlučeno da tužiteljici zbog trajnog prestanka potrebe za radom radnika, kao samohranom roditelju s djetetom do 7 godina života (čl. 78. st. 1. ZRO) prestaje radni odnos po isteku roka od 4 mjeseca nakon prestanka okolnosti iz čl. 78. ZRO.

Ovaj sud smatra da pobijane odluke nisu donesene suglasno zakonskim odredbama i odredbama općih akata tužene, zbog čega se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje osnovanim.

U smislu odredbe iz čl. 78. st. 1. ZRO zbog trajnog prestanka porebe za radom radnika radni odnos ne može prestati samohranom roditelju odnosno usvojitelju s djetetom do 7 godina života.

Stoga nije moguće da ovoj zaštićenoj kategoriji radnika, samohranom roditelju odnosno usvojitelju s djetetom do 7 godina života, a zbog trajnog prestanka potrebe za radom (tog) radnika, prestane radni odnos pa i pod odgodnim uvjetom kao što to čini tužena.

Naime, dok je tužiteljica samohrana majka odnosno samohrani roditelj djeteta mlađeg od 7 godina života, ista je uključena u kategoriju zaštićenih radnika kojima ne može prestati radni odnos zbog trajnog prestanka potrebe za njihovim radom.

Iz tog razloga pobijane odluke su u suprotnosti sa navedenom zakonskom normom.

Kako su činjenice relevantne za primjenu materijalnog prava utvrđene, a u ovoj fazi postupka one više nisu ni sporne, to je reviziju tužiteljice valjalo prihvatiti te pozivom na odredbu iz čl. 385. st. 1. ZPP preinačiti odluku suda prvog i drugog stupnja, usvojiti zahtjev tužiteljice i odlučiti kao pod I dispozitiva ove presude.

Ovu odluku je bilo moguće donijeti (i) iz razloga što sud prilikom ispitivanja presude koja se revizijom pobija nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu inače ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP a u vezi s odredbom iz čl. 154. st. 1. i 155. ZPP.

U Zagrebu, 8. rujna 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.