Rev-x-81/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 81/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja R. J. iz E., kojeg zastupa punomoćnica D. T. K., odvjetnica u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sinju, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-391/11 od 15. studenog 2012. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Sinju poslovni broj P- 403/09 od 17. prosinca 2010., u sjednici održanoj 21. srpnja 2015.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja i revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Sinju poslovni broj P-403/09 od 17. prosinca 2010. u st. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime nematerijalne štete iznos 418.500,00 kn, od čega se za pretrpljene fizičke boli iznos 25.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos 375.000,00 kn, za duševne boli zbog naruženosti iznos 11.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos 7.500,00 kn, sve sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja 17. prosinca 2010. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena. U st. II. izreke naloženo je tuženici po osnovi rente plaćati tužitelju iznos 4.100,00 kn mjesečno počevši od 1. travnja 2010. pa nadalje do isplate, te s osnova tuđe pomoći i njege iznos 3.780,00 kn sa zateznom kamatom od 17. prosinca 2010. do isplate, kao i naknaditi mu parnične troškove u iznosu 19.466,60 kn. Ujedno je u st. III. izreke tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 422.280,00 kn.

Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-391/11 od 15. studenog 2012. djelomično je odbijena a djelomično prihvaćena žalba tuženice i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o tuženikovoj obvezi naknade nematerijalne štete te naknadi materijalne štete iz osnove tuđe pomoći i njege tako da je naloženo tuženiku tuženici isplatiti tužitelju iznos 253.368,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2010. do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjev, pored već pravomoćno odbijenog iznosa 422.280,00 kn, za daljnji iznos 168.912,00 kn. Rješenjem istog suda ukinuta je pobijana prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za obvezivanje tuženice na isplatu rente tužitelju u iznosu 4.100,00 kn mjesečno počevši od 1. travnja 2010. do isplate te u dijelu odluke o parničnim troškovima, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i potvrdi presudu prvostupanjskom sudu uz naknadu parničnih troškova i troškova revizijskog postupka.

Revizije stranaka nisu osnovane.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Time što je drugostupanjski sud prihvatio postojanje objektivne odgovornosti tuženice za nastalu štetu, (zbog toga što se radilo o visokim pomičnim ljestvama dakle, opasnoj stvari) nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer presuda drugostupanjskog suda o tome sadrži valjane razloge te se ista može ispitati. Stoga suprotni navodi revizije nisu osnovani.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju trpi u vezi sa svojim stradavanjem ... godine, za vrijeme služenja vojnog roka u Vojnoj pošti … u S.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj stradao za vrijeme služenja vojnog roka u Vojnoj pošti … u S.,

- da je šteta nastala kada je tužitelj, u pripitom stanju, pao sa vatrogasnih ljestvi na koje se penjao dok ih je podizao drugi vojnik (R. R.) koji je također bio alkoholiziran,

- da je tužitelj padom sa ljestava zadobio prijelom baze lubanje, oštećenje trećeg i sedmog moždanog živca, traumatski prodor zraka u prostor ploplućnice i porebrice te trombozu velike arterije, da se radilo o brojnim teškim i po život opasnim povredama radi kojih je tužitelj neko vrijeme bio u komi a nakon toga je nastavio sa dugotrajnim liječenjem koji nije rezultirali rezultiralo potpunim saniranjem njegovog zdravstvenog stanja,

- da je na temelju provedenog vještačenja utvrđeno je da je tužitelj trpio dugotrajne fizičke bolove koji su prvih sedam dana bili jaki, nakon toga tri tjedna srednjeg, i još šest mjeseci lakog intenziteta, da je trpio strah koji se (s obzirom na to da je neko vrijeme bio u komi) manifestirao kao sekundarni i trajao je u jakom intenzitetu desetak dana, zatim u srednjem sedam do osam tjedana i još deset dana u lakom intenzitetu, da je nakon završenog liječenja kod tužitelja da su nakon završenog liječenja kod tužitelja zaostale trajne posljedice zadobivenih povreda koje se manifestiraju kao slabost lijevih udova i hemi pareza zbog čega je kod njega konstatiran invaliditet od 100%, da je kao posljedica povrjeđivanja ostala vidljiva naruženost koja se ogleda o u otežanom kretanju i da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega kroz razdoblje od dva mjeseca, po četiri sata dnevno, dva mjeseca po tri sata i još dva mjeseca po dva sata.

Na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi su pozivajući se na odredbu o objektivnoj odgovornosti iz čl. 173. i čl. 174. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) prihvatili dio tužbenog zahtjeva.

Naime, prema odredbi čl. 173. ZOO određeno je da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari i opasnom djelatnošću smatra da se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Ocjenjujući odgovornost tuženice za nastalu štetu sudovi su pravilno i prema shvaćanju ovog suda utvrdili da su visoke pomične ljestve na koje se penjao tužitelj opasna stvar i da je tuženica vlasnik te opasne stvari.

Činjenica da tuženica nije poduzela ništa da spriječi uživanje alkohola u krugu vojarne, pa tako i opijanje tužitelja i vojnika R. R., te da nije onemogućila pristup tužitelju vatrogasnim pomičnim ljestvama koje su se nalazile u blizini kantine, dokazuje da tuženica nije učinila sve da izbjegne posljedice štetnog događaja i da do štete uopće ne dođe, sve kraj činjenice da su visoke pomične vatrogasne ljestve zbog svoje visine i ostalih svojstava opasna stvar koje je tuženica vlasnica. Time je pravilno utvrđena odgovornost za štetu.

Utvrđujući odgovornost za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 177. st. 3. i čl. 192. ZOO, nižestupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj doprinio nastanku štete i to sa 70% budući se isti krajnje lakomisleno ponašao i doveo u situaciju da bez ikakve potrebe, ugrozi svoj život i zdravlje, čime je pristao na sve posljedice koje su mogle nastati zbog pada s ljestvi što se u konačnici i dogodilo.

Stoga je pravilno drugostupanjski sud ocijenio doprinos tužitelja u omjeru 70% odnosno doprinos tuženice nastaloj šteti u omjeru 30%. Stoga nije prihvatljiva tvrdnja niti tuženice niti tužitelja da su manje odgovorni za prouzročeni predmetni štetni događaj.

Polazeći od svih okolnosti slučaja te imajući na umu sve utvrđene odlučne činjenice i okolnosti od kojih zavisi visina navedenih naknada i to kako vrstu i težinu ozljeda koje je tužitelj zadobio u nezgodi, dužni trajanja i intenzitet fizičkih bolova i straha, stupanj naruženosti, a postotna intenzitet duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, vodeći pri tome računa o životnoj dobi tužitelja, posljedicama koje će osjećati dugi niz godina, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 200. ZOO), ocijenivši da tužitelju za pretrpljene fizičke bolove pripada naknada u iznosu 50.000,00 kn, za pretrpljeni strah 15.000,00 kn za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 750.00,00 kn i za naruženost 22.000,00 kn, a koji iznosi su pravilno umanjeni sukladno doprinosu tužitelja nastanku štetnog događaja za 30% (čl. 192. st. 1. ZOO).

U ovoj parnici radi naknada materijalne štete s naslova troškova tuđe pomoći i njege sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva odlučili primjenom odredbe čl. 195. st. 2. ZOO i tu su odredbu, kao i odredbu čl. 277. ZOO (koja uređuje obvezno plaćanje obvezu plaćanja zateznih kamata) pravilno primijenili kada su tužbeni zahtjev u tom dijelu prihvatili.

U skladu s odredbom čl. 195. st. 2. ZOO pravo na naknadu materijalne štete s naslova tuđe pomoći i njege zbog djelomične nesposobnosti za rad povrijeđenom pripada i kad tu pomoć pružaju ukućani besplatno odnosno članovi domaćinstva povrijeđene osobe. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 195. st. 2. i čl. 192. ZOO obvezali tuženicu platiti tužitelju naknadu u iznosu 7.560,00 kn, umanjenu za doprinos tužitelja nastaloj šteti, pri čemu je nespornom utvrđenom cijena sata od 14,00 kn/h.

Prema tome, neosnovano stranke ističu revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 21. srpnja 2015.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.