I Kž-792/2002-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-792/02-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec, Erike Kocijančić, Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv A. B. i dr. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama opt. A. B. i I. R., te državnog odvjetnika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. K-52/01 od 15. travnja 2002. godine, u javnoj sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2002. godine, u nazočnosti branitelja okr. I. R., odvjetnika D. G.. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, a djelomično i žalba opt. I.R., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznama

- za opt. A.B. tako da mu se za kazneno djelo ubojstva, iz čl. 90. Kaznenog zakona, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 12 godine, a uzima kao utvrđena iz te presude kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci za kazneno djelo teške krađe u pokušaju, iz čl. 217. st. 3. u svezi s čl. 33. st. 2. Kaznenog zakona, pa se temeljem čl. 60. st. 2. c) osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godine i šest mjeseci, u koju mu se, temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 11. svibnja 2001. godine, pa nadalje,

- za opt. I.R. tako da mu se za kazneno djelo pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela, iz čl. 301. st. 1. Kaznenog zakona, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a uzima kao utvrđena iz te presude kazna zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo teške krađe u pokušaju, iz čl. 217. st. 1. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, pa se temeljem čl. 60. st. 2.c) Kaznenog zakona osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci, u koju mu se, temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. siječnja 2001. godine do 15. travnja 2002. godine.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. A.B., a u preostalom dijelu i žalba opt. I.R., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim A.B. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona (KZ) i pokušaja kaznenog djela teške krađe, iz čl. 217. st. 1. toč. 1. i st. 3. KZ, a opt. R.I. za kazneno djelo teške krađe u pokušaju, iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ, i pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela iz čl. 301. st. 1. KZ i nakon što im je utvrdio kazne za svako pojedino djela opt. B.A. osudio je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, a R.I. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

U izrečene kazne, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, optuženicima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to B.A. od 11. svibnja 2001. godine pa nadalje, a I.R. od 8. siječnja 2001. godine do 15. travnja 2002. godine.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ opt. B.A. izrečena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to jednog pištolja kalibra 7,65 mm, "Browing" sa pripadajućim prigušivačem.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (ZKP) sud je obojicu optuženika oslobodio dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. tog Zakona.

Protiv te presude uložili su žalbe obojica optuženika i državni odvjetnik. Opt. A.B. podnio je žalbu osobno, u kojoj nije naveo žalbene osnove, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i putem svoga branitelja D.M., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenim sankcijama, predloživši da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. I.R. podnio je žalbu putem svoga branitelja D.G., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, predloživši da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, koja je izrečena opt. A.B., s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači tako da se tom optuženiku utvrde strože kazne za oba kaznena djela i izreče stroža jedinstvena kazna.

Odgovori na žalbe stranaka nisu podneseni.

Postupajući po zahtjevu opt. I.R. iznesenom u žalbi o sjednici vijeća obaviješten je on i njegov branitelj.

Obavijest o sjednici vijeća koja je dostavljena optuženiku vraćena je sa naznakom da se ne nalazi na adresi koja je navedena u spisu predmeta, pa je temeljem čl. 374. st. 4. ZKP sjednica održana u njegovoj odsutnosti, a u nazočnosti njegovog branitelja D.G., koji je u cijelosti ostao kod žalbe i žalbenog prijedloga da se pobijana presuda ukine i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je predložio da se prihvati žalba državnog odvjetnika i preinači pobijana presuda u odluci o kazni opt. A.B., a odbiju kao neosnovane žalbe obojice optuženika.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a djelomično je osnovana i žalba opt. I.R., dok je neosnovana žalba opt. A.B.

Na žalbe optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Opt. B. nalazi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP time što je pretraga njegovog stana izvršena protivno odredbi čl. 216. st. 3. ZKP, te da se "presuda temelji na potvrdama o oduzetim predmetima sastavljenim nakon uhićenja optuženika, koji predstavljaju dokaze iz čl. 9. st. 2. ZKP.".

O bitnoj povredi na koju se optuženik poziva radi se samo onda ako se pobijana presuda temelji na dokazu iz čl. 9. st. 2. ZKP.

Iz spisa predmeta, u kojemu je donijeta pobijana presuda, vidljivo je da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 12. travnja 2002. godine razdvojen kazneni postupak protiv B.A. zbog kaznenog djela iz čl. 91. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 33. KZ, prema optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu br. DOK-275/99 i da je, u svezi s tim rješenjem, iz spisa predmeta izdvojen dio u kojemu se očigledno nalazi zapisnik o pretrazi stana na koji se poziva žalitelj.

Međutim, iz spisa je vidljivo da je sud u dva navrata ocjenjivao da li taj zapisnik predstavlja nezakonit dokaz u smislu čl. 9. ZKP ili ne.

Prvi puta tu tvrdnju žalitelj je iznio u prigovoru protiv optužnice i predložio da se zapisnik izdvoji, ali je njegov prijedlog odbijen rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. Kv-I-216/00 od 21. svibnja 2001. godine, što se nalazi na listu 292 spisa, a to je rješenje potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. I Kž-499/01 od 12. srpnja 2001. godine. Na glavnoj raspravi 11. listopada 2002. godine žalitelj je ponovno predložio da se iz spisa izdvoji zapisnik o pretrazi stana i dokumentacija o oduzimanju predmeta, ali je prijedlog ponovno odbijen rješenjem K-183/00 (list 418 spisa), koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž-899/01-3 od 17. prosinca 2001. godine.

Teza je žalbe da je i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, kojom je tom optuženiku oduzet pištolj marke "Browing" cal 7,65 sa sva spremnika i prigušivačem, koja se nalazi na listu 129 spisa, povezana sa zapisnikom o pretrazi stana, pa je stoga nezakoniti dokaz, jer su ti predmeti pronađeni prilikom pretrage stana i tada oduzeti. Međutim valja reći da je o zakonitosti te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta sud odlučivao naprijed spomenutim rješenjem br. K-183/00 u kojemu se obrazlaže iz kojih razloga je odbijen prijedlog za izdvajanje "dokumentacije o oduzimanju predmeta", a ta je odluka potvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Činjenica je da sud svoju odluku ne temelji na zapisniku o pretrazi stana optuženika, jer se on uopće i ne nalazi u spisu predmeta, a što se tiče potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, na kojem se temelji odluka suda, pravomoćno je utvrđeno da se radi o zakonito pribavljenom dokazu, pa ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda na koju se žalitelj poziva.

Ne može se prihvatiti tvrdnja tog žalitelja da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer sud nije obrazložio zbog čega je pročitao potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta čiju zakonitost obrana osporava i jer u presudi nigdje ne spominje, niti ocjenjuje, iskaze svjedoka M.H. i I.P.

Iz zapisnika o glavnoj raspravi od 12. travnja 2002. godine vidljivo je da je po suglasnom prijedlogu stranaka, pa dakle i žalitelja, pročitana, između ostalog i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta što se nalazi na listu 127 spisa, pa nije bilo razloga da su u obrazloženju presude navodi zašto ju je pročitao.

Što se pak tiče iskaza naprijed spomenutih svjedoka optuženik sam u žalbi navodi da su oni saslušani na okolnosti koje se odnose na kazneno djelo za koje je razdvojen postupka, a na glavnoj raspravi od 12. travnja 2002. godine, koja je, zbog izmijene raspravnog vijeća, počela iznova, obrana uopće nije predlagala njihovo saslušanje, pa taj dokaz nije niti proveden. Stoga nije postojala ni obaveza suda da ocjenjuje iskaze M.H. i I.P.

Nije u pravu ni opt. I.R. kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP time što u presudi nije naveo razloge o tome zbog čega ga smatra supočiniteljem kaznenog djela teške krađe koje je ostalo u pokušaju, a ne pomagačem, kao što tvrdi u njegovoj obrani.

Sud je na str. 18 presude izričito naveo zbog čega ne prihvaća tezu obrane da je taj optuženik u izvršenju djela postupao samo kao pomagatelj i zaključuje da sve radnje koje je on poduzeo, a koje su nesporne, ukazuju da se radi o supočinitelju, a ne pomagaču.

Ne može se prihvatiti niti tvrdnja tog žalitelja da je sud propustio navesti u presudi razloge o tome zbog čega ne prihvaća njegovu obranu da je djelo iz čl. 301. KZ počinio u krajnjoj nuždi, odnosno pod djelovanjem sile ili prijetnje, dakle pod uvjetima iz čl. 30. st. 1. ili 31. st. 1., koji isključuju protupravnost u njegovom postupanju. Žalitelj upada u proturječnost, jer odmah nakon gornje tvrdnje navodi da je sud u presudi naveo samo šture razloge o tome.

Ovaj sud, međutim, smatra da je o svim ovim okolnostima, koje predstavljaju odlučne činjenice, sud prvog stupnja naveo jasne i logične razloge, te ocjenjuje da nije počinjena bitna povreda na koju se žalitelj poziva.

Na žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj B., pobijajući presudu iz te žalbene osnove, prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja, koji je olako prihvatio istinitom obranu R.I. i na njoj temeljio odluku o žaliteljevoj krivnji, iako se radi o osobi kriminalne prošlosti, koja je već do sada lažno prijavljivala druge, koji je nesumnjivo učesnik u izvršenju djela, ali si je želio izboriti povlašteni položaj u postupku time što je policiji, koja nije uspjela otkriti tko je lišio života ošt. V.F., lažnim terećenjem žalitelja pomogao, koji je tijekom postupka mijenjao iskaz, što sve ukazuje na zaključak da se na takvom iskazu ne može temeljiti sudska odluka.

Osim toga, ponavlja obranu da je pištolj, koji mu je oduzet s potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, kupio tek krajem trećeg mjeseca 1999. godine, dakle nakon izvršenja inkriminiranog djela.

Ovo vijeće smatra da je sud prvog stupnja temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao, naročito obranu R.I. samu za sebe, ali i u usporedbi s ostalim provedenim dokazima, naročito zapisnikom o očevidu, nalazu i mišljenjem balističkog i sudsko medicinskog vještaka i osnovano zaključio da je I-opt. počinio kaznena djela za koja ga je proglasio krivim, o čemu je u presudi naveo jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Žalitelj ne osporava nalaz i mišljenje balističkog vještaka Č.D. da je upravo iz pištolja, koji je pronađen kod njega i oduzet potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, što se nalazi na listu 129 spisa, usmrćen ošt. F., niti nalaz sudsko medicinskog vještaka prof.dr. D.Z. o tome na koji je način oštećenik usmrćen.

Iz obrane žalitelja proizlazi da je kod opt. R. stanovao prije inkriminiranog događaja, u 8. i 9. mjesecu 1998. godine, a zatim se odselio i više s njim nije bio u kontaktu.

Činjenica je da je R., doduše znatno iza inkriminiranog događaja, 9. siječnja 2001. godine, pred istražnim sucem priznao da je sa žaliteljem, 24. veljače 1999. godine oko 21 sat, bio u prostoru poduzeća C., opisao što se tamo desilo vrlo detaljno, a njegov opis događaja uklapa se u dodatke opisane u zapisniku o očevidu i tada je tvrdio da je optuženik B. uza se imao pištolj s prigušivačem, kakav je stvarno kod njega i pronađen. S obzirom da optuženici nisu bili u kontaktu nakon inkriminiranog događaja, osim putem telefona, kao što tvrdi R., a žalitelj negira bilo kakve kontakte, okolnost da je R. opisao pištolj koji je stvarno kasnije i pronađen kod žalitelja ukazuje na siguran zaključak da ga je vidio u njegovim rukama u vrijeme izvršenja kaznenih djela koja su predmetom ovog postupka.

Činjenica je, nadalje, da policiji do trenutka dok opt. R. nije opisao što se desilo 24. veljače 1999. godine, nisu bili poznati počinitelji djela, pa je optuženik tada otkrio i sebe kao učesnika u tom djelu, a ne samo žalitelja B., radi čega se ne može prihvatiti teza žalbe da je opt. B. to učinio da bi sebe stavio u povoljniji procesni položaj.

Žalitelj neuspješno pokušava opt. R. prikazati kao osobu koja je sklona lažnom terećenju drugih. Nakon što je tijekom postupka ustvrdio da je lažno prijavio i Đ.Z. i T.B., sud je prvog stupnja uvidom u presude Općinskog suda u Zagrebu br. Ko-1348/91 i Županijskog suda u Zagrebu br. Kž-508/01-1 utvrdio da su Đ.Z. i B., ali ne T.1 već T.2, zajedno s opt. R. pravomoćno proglašeni krivim zbog počinjenja više kaznenih djela teških krađa, od kojih su neka počinili sami, a neka s R. Dakle, nije se radilo o lažnom prijavljivanju tih osoba kao što tvrdi žalitelj nastojeći dovesti u sumnju vjerodostojnost obrane opt. R.

U žalbi, koju je osobno podnio opt. A.B., tvrdi se da je sud ignorirao dokazne prijedloge obrane i tijekom istrage i tijekom prvostupanjskog postupka, a iz tih dokaza vidjelo bi se da je obrana opt. R., u dijelu u kojemu tvrdi da ga je, nakon inkriminiranog događaja, žalitelj nazivao i prijetio mu, nije istinita, čime žalitelj ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Po ocjeni ovog suda sud je prvog stupnja potpuno osnovano odbio saslušati kao svjedoke bivše stanodavce optuženika M. i I.M., pribaviti ispise telefonskih poziva sa telefona žalitelja i saslušati kao svjedoke T.B. i Đ.Z..

Svjedoci M. i I.M. predloženi su kao svjedoci na okolnost uhićenja optuženika, što stvarno nije od bilo kakvog značaja za ocjenu odgovornosti optuženika za ova kaznena djela, a preostala dva svjedoka na okolnost da je opt. R. sklon neosnovano teretiti druge, što je također bilo nepotrebno utvrđivati saslušanjem svjedoka nakon što je sud pribavio naprijed spomenute presude Općinskog suda u Zagrebu i Županijskog suda u Zagrebu.

Što se pak tiče pribavljanja podataka od HT-a s obzirom da se oni odnose na okolnosti koje su se zbile nakon izvršenja djela opravdano je sud ocijenio da je provođenje tog dokaza nevažno za donošenje meritorne odluke.

Prema tome po ocjeni ovoga suda osnovano je sud prvog stupnja odbio provesti ove dokaze.

Opt. R.I. ne prigovara činjenicama koje je utvrdio sud prvog stupnja, već zaključcima koje je iz njih izveo o tome da je kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ počinio kao supočinitelj, a ne kao pomagač i da je kazneno odgovoran za kazneno djelo iz čl. 301. st. 1. KZ, jer se na izvršenje djela odlučio slobodnom voljom, a ne pod prisilom od strane opt. B., kao što tvrdi u svojoj obrani.

Ovaj sud, međutim, smatra da su oba ova zaključka suda prvog stupnja potpuno pravilna.

Točna je tvrdnja žalitelja da se, prema odredbi čl. 35. st. 3. KZ supočiniteljem smatra samo ona osoba koja direktno ne učestvuje u radnji izvršenja djela, ako konkretno poduzetim radnjama bitno pridonosi njegovom izvršenju, ali pogrešno smatra da radnje koje je on poduzeo nemaju karakter takvih radnji, bitnih za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela.

Nesporno je da je opt. R. pristao dovesti na periferiju grada Z., u industrijsku zonu opt. B. "da nešto ukradu", da su kamionom došli do skladišta C. koje je ograđeno žičanom ogradom visine 2 do 2,5 m i da je dogovor optuženika bio da će B. prijeći preko ograde, uzimati predmete i dodavati ih preko ograde R., koji će ih smjestiti u kamion, a zatim će se kamionom udaljiti.

U takvoj, konkretnoj situaciji u kojoj su namjeravali izvršiti tešku krađu, prisvajanje predmeta ne bi bilo moguće bez planirane podjele posla, dakle bez djelovanja opt. R., pa je osnovano sud prvog stupnja utvrdio da je on, takvim doprinosom izvršenju djela, postupao kao supočinitelj, a ne kao pomagač kao što tvrdi u svojoj obrani.

Pravilno je sud utvrdio da je optuženik ostvario sve elemente kaznenog djela pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela.

I po ocjeni ovoga suda nije prihvatljiva teza obrane da je prijetnja opt. B. bila takva da joj žalitelj nije mogao odoljeti, pa kada je u takvoj situaciji pomogao opt. B. odvesti leš ošt. F. u kontejner, da je sud bio dužan na njega primijeniti odredbu čl. 30. st. 1. u svezi s čl. 31. st. 2. KZ i osloboditi ga optužbe.

Iz njegove obrane proizlazi da se, u trenutku kada ga je B. pozvao da uđe u dvorište C. , nalazio s druge strane 2,5 m visoke ograde, da je na raspolaganju imao kamion i da se sve dešavalo u mraku kada ni on nije vidio što se točno zbilo u dvorištu i gdje se nalazio opt. B., a niti je B. mogao vidjeti gdje se on nalazi. Kada mu je u takvoj situaciji B. rekao da bi mogao dobiti metak, u pravu je sud prvog stupnja kada zaključuje da se ne radi o tako ozbiljnoj prijetnji kod koje žalitelju nije stajala na raspolaganju mogućnost izbora, već je bio prinuđen učiniti ono što se od njega zahtijeva. Žalitelj je i po ocjeni ovog vijeća bio prilici sjesti u kamion i napustiti mjesto događaja, pa je osnovano sud zaključio da je u tom dijelu njegova obrana neprihvatljiva i pravilno ga je proglasio krivim i zbog kaznenog djela iz čl. 301. KZ.

Ovaj sud, stoga, zaključuje da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti obojice žalitelja, pravilno i potpuno utvrđeno, te da je sud prvog stupnja na tako utvrđene činjenice pravilno primijenio kazneni zakon, te ocjenjuje da nisu osnovane žalbe žalitelja uložene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je opt. A.B. izrečena preblaga kazna, a i opt. I.R. kada ocjenjuje da je kazna, koja je njemu izrečena, prestroga, dok je neosnovana tvrdnja žalitelja B. da mu je izrečena prestroga kazna.

Državni odvjetnik tvrdi da su opt. B. oba kaznena djela, za koje je proglašen krivim, utvrđene preblage pojedinačne kazne, pa da je, stoga i jedinstvena kazna preblaga.

Međutim, ovaj sud ocjenjuje da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, koja je tom optuženiku utvrđena za kazneno djelo iz čl. 217. st. 3. u svezi s čl. 33. KZ, upravo radi toga što je djelo ostalo u pokušaju, primjerena, ali da se to ne može reći za utvrđenu kaznu za kazneno djelo iz čl. 90. KZ.

Sud prvog stupnja, po ocjeni ovoga suda, nije vodio računa o motivima zbog kojih je optuženik lišio života ošt. F. Utvrđeno je da je na njega, iz neposredne blizine, ispalio četiri hica kada je oštećenik, koji je bio čuvar, otkrio da se nalazi u krugu poduzeća. Iako postupak optuženika nije pravno označen kao kazneno djelo iz čl. 91. st. 5. motiv njegovog postupanja vrlo je blizak kvalifikatornoj okolnosti tog kaznenog djela.

Sud je prvog stupnja u presudi naveo da se u konkretnom slučaju radi o težem kaznenom djelu, od onoga koje je optuženiku stavljeno na teret, te konstatirao da ga teže kazneno djelo nije mogao proglasiti krivim, ali je naveo da je te činjenice uzeo kao otegotne okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.

Po ocjeni ovog suda te okolnosti nisu došle dovoljno do izražaja kroz kaznu utvrđenu za ovo kazneno djelo, i pored činjenice da je optuženik narušenog zdravlja, što je sud prvog stupnja uzeo kao olakšavajuću okolnost.

Ovaj sud smatra da je primjerena kazna stupnju optuženikove krivnje, okolnostima pod kojima je izvršio ovo djelo, a naročito motivima iz kojih ga je učinio, kazna zatvora u trajanju od 12 godina, pa mu je tu kaznu utvrdio ovom presudom.

Vodeći računa, nadalje, o činjenici da je optuženik višestruko osuđivana osoba i to zbog teških imovinskih delikata, što ukazuje na zaključak da do sada izdržane kazne nisu utjecale na njega da promijeni način ponašanja, već je ustrajao na istom modelu ponašanja i nastavio stjecati potrebna sredstva za život na nedozvoljen način, ovom mu je presudom izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina i šest mjesecu u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. svibnja 2001. godine, pa nadalje.

Nije u pravu opt. A.B. kada tvrdi da mu je sud neosnovano kao otežavajuću okolnost cijenio njegovu dosadašnju osuđivanost, pa da mu se stoga, iako je svoje kazne izdržao, ponašanje ponovno cijeni prilikom utvrđivanja ove kazne.

Točno je da je optuženik dosadašnje kazne izdržao, ali upravo okolnost koju je utvrdio sud prvog stupnja, da te kazne nisu na njega odgojno utjecale, da nisu postigle svrhu zbog koje su mu izrečene, predstavlja otegotnu okolnost prilikom donošenja odluke o kazneno pravnoj sankciji.

Iz razloga zbog kojih je osnovana žalba državnog odvjetnika nije osnovana žalba tog optuženika.

U pravu je, po ocjeni ovoga suda, opt. I.R. kada tvrdi da je njemu izrečena prestroga kazna.

Iako nije osnovana njegova žalba u kojoj je tvrdio da u odnosu na kazneno djelo iz čl. 301. KZ u njegovom postupanju nema protupravnosti, za ovo kazneno djelo njemu je, po ocjeni ovoga suda, utvrđena prestroga pojedinačna kazna.

Ovo je kazneno djelo opt. R. počinio pod utjecajem sklopa okolnosti koje su se desile mimo njegove volje. Našao se u izuzetnoj i nesvakodnevnoj situaciji, što svakako ukazuje da stupanj njegove krivnje nije tako visok, kao što uzima sud prvog stupnja, kada mu za kazneno djelo, za koje je zapriječena novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, utvrdio kaznu zatvora od jedne godine i 10 mjeseci.

Po ocjeni ovoga suda primjerena kazna stupnju njegove krivnje i opasnosti djela koje je počinio, vodeći pri tome računa da je prikrivao izvršenje kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ, po ocjeni ovoga je suda kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja mu je i utvrđena ovom presudom.

Uzevši kao utvrđenu za kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. u vezi s čl. 33. KZ kaznu zatvora iz pobijane presude u trajanju od jedne godine ovom mu je presudom izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. siječnja 2001. godine pa do 15. travnja 2002. godine.

Ovakvim pojedinačnim i jedinstvenom kaznom po ocjeni ovog suda u cijelosti će se postići opća svrha kažnjavanja određena u čl. 6. i 50. KZ.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a djelomično i žalbu opt. I.R. i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kaznama način kao što je to utvrđeno pod toč. I. izreke, a u preostalom dijelu odbiti žalbu I.R. i u cijelosti žalbu opt. A.B. (čl. 390. st. 1. i 387. ZKP).

U Zagrebu, 17. prosinca 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Milan Gudelj, v.r.