Revr-22/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 22/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, kao predsjednice vijeća, Ivke Zlokić, Nenada Perina, Željka Glušića i Đure Sesse, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. D. iz P., zastupana po punomoćniku I. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Z., Ispostava P., zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-902/07 od 18. kolovoza 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2028/05 od 20. veljače 2007., u sjednici održanoj 15. travnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se nalaže tuženici vratiti tužiteljicu na rad s pola radnog vremena i to na namješteničko radno mjesto, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe (toč. I. izreke prvostupanjske presude), kao i zahtjev tužiteljice po kojem joj je tuženik dužan isplatiti 118.178,17 kn za razdoblje od 1. studenoga 1991. do 30. travnja 2001., sve kako je to specificirano po godinama i mjesecima kako je to i navedeno u toč. II. izreke prvostupanjske presude, a sve s pripadajućim kamatama (dio toč. II. izreke prvostupanjske presude). Tužiteljica je odbijena u preostalom dijelu zahtjeva za iznos preko dosuđenog iznosa (dio toč. II. izreke prvostupanjske presude), tj. od 1. svibnja 2001. pa ubuduće do povratka na njezino radno mjesto u mjesečnom iznosu od po 5.060,40 kn mjesečno, sve s pripadajućom kamatom. Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (toč. III. izreke prvostupanjske presude).

Protiv navedene presude i to za dio za koji je odbijena s traženjem tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da njenom zahtjevu bude u cijelosti udovoljeno uz dosudu cjelokupnog parničnog troška.

Protivna stranka nije dostavila odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Odredbom čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 – dalje: ZPP) je propisano da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iako se revizija izjavljuje zbog bitne povrede odredaba ZPP-a u istoj nisu navedene bitne povrede ZPP-a koje bi bile počinjene pred nižestupanjskim sudovima. Ukazuje se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz tih razloga se po odredbi čl. 385. ZPP-a revizija ne može izjaviti.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice da se utvrdi da su nezakonite i da se poništavaju rješenje Općine Pag od 18. listopada 1991. i Rješenje skupštine Općine Pag – drugostepene disciplinske Komisije organa uprave od 22. studenoga 1991. uz nalog tuženici da tužiteljicu vrati na ranije radno mjesto prije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa uz isplatu neisplaćene ½ plaće na ime naknade za vrijeme od 27. studenoga 1991. do svibnja 2001. i ½ naknade štete koju bi tužiteljica primala od Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje da joj nezakonitom odlukom tuženice nije prestao radni odnos.

U ovom stadiju postupka je prijeporno da li tužiteljici pristoji pravo na izgubljenu zaradu za razdoblje od 1. svibnja 2001. pa nadalje, tj. do njenih navršenih 65 godina života, te da li je tuženik dužan vratiti tužiteljicu za ½ radnog vremena, a na radno mjesto službenika.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa radila s pola radnog vremena i to još od 19. siječnja 1985. i to na radnom mjestu službenika – NSS – referenta razreza poreza tadašnje Općinske uprave društvenih prihoda Općine Pag. Rješenje o prestanku radnog odnosa je donijeto 18. listopada 1991. S danom 1. svibnja 2001. je izvršen raspored na radna mjesta službenika i namještenika Porezne uprave temeljem novih propisa, tj. temeljem Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj: 27/01) i Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi („Narodne novine“, broj: 37/01), kao i u skladu s označenim propisima ministra financija od 25. travnja 2001., Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva financija čiji sastavni dio je i sistematizacija službeničkih mjesta i radnih mjesta službenika Porezne uprave. U tim propisima tj. s danom 1. svibnja 2001. službenici Porezne uprave koji nisu imali odgovarajuću stručnu spremu raspoređeni su na namještenička radna mjesta spremačice i domara. Kako tužiteljica ima nižu stručnu spremu to nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da bi tužiteljica s obzirom da nema odgovarajuću stručnu spremu, a primjenom navedenih odredbi posebno Zakona o državnim službenicima i namještenicima bila raspoređena na namješteničko radno mjesto.

Navedeno znači da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je neosnovano traženje tužiteljice u dijelu kojim zahtijeva nalaganje tuženici vraćanja na njezino ranije radno mjesto – službeničko radno mjesto na kojemu je obavljala poslove i radne zadatke prije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa. Iznijeto znači da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su naložili tuženici da vrati tužiteljicu na rad s pola radnog vremena i to na namješteničko radno mjesto, a ne na službeničko radno mjesto. S obzirom na naprijed iznijeto pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljici za period od 1. svibnja 2001. pa do 31. siječnja 2006. ne pripada plaća srednje stručne spreme već niže stručne spreme kako je u postupku utvrđeno da je iznos potencijalne neto plaće za ½ radnog vremena i potencijalne mirovine za drugu polovinu radnog vremena manji od ostvarene prijevremene starosne mirovine tužiteljice, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su zahtjev tužiteljici za isplatu, a za razdoblje od 1. svibnja 2001. pa ubuduće do povratka na njezino radno mjesto odbili kao neosnovan. Odluka o parničnom trošku je donijeta uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, a po navedenoj zakonskoj odredbi sud može, s obzirom na uspjeh u parnici, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove, pa je i u tom dijelu revizija neosnovana.

Iz iznijetih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. travnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.