Pž-7112/2011-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

62. Pž-7112/11-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Gorane Aralice Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Alice Pelicarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o., R., kojeg zastupa punomoćnik F. D., odvjetnik u R., protiv tuženika I. d.o.o., K., kojeg zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u K., radi isplate iznosa od 204.113,05 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-264/11-8 od 29. lipnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2014.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-264/11-8 od 29. lipnja 2011. u pobijanoj točki 1. i pobijanoj točki 3. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 4.270,50 kn.

Obrazloženje

Pobijanom presudom prvostupanjski je sud održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika V. Ć. u R. poslovni broj Ovrv-2121/10 od 19. srpnja 2010. u dijelu kojim je naloženo tuženiku namiriti tužitelju iznos od 204.113,05 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.072,99 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka 1. izreke), djelomično ukinuo platni nalog iz navedenog javnobilježničkog rješenja za iznos dijela troška ovršnog postupka od 964,00 kn te u tom dijelu odbio tužiteljev zahtjev (točka 2. izreke), te naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.318,75 kn u roku od osam dana, dok je tužiteljev zahtjev za naknadu dijela troška parničnog postupka u iznosu od 2.406,25 kn odbijen (točka 3. izreke).

Prvostupanjski sud je tako odlučio jer je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, a posebno isprava u spisu (računa s otpremnicama, narudžbenicama i dostavnicama) utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji (čl. 376. ZOO-a), da je tužitelj kao prodavatelj isporučio tuženiku robu (tehničku i tehničko-klimatizacijsku), dok tuženik, koji je potpisom u računima-otpremnicama potvrdio primitak robe, navedene činjenice tijekom postupka nije osporio, nego je tvrdio da je dogovoren drugačiji način plaćanja, tj. uz to da se dio plati novcem i kompenzaciju umjesto plaćanja, no tuženik nije tijekom postupka dokazao da je to zaista dogovoreno (utvrđeno je samo da su se o tome vodili bezuspješni pregovori), a da bi se njegova izjava eventualno ocijenila kao izjava o prijeboju, morao je sudu dostaviti dokaz o tome da ima prema tužitelju istovrsno i dospjelo potraživanje, što nije učinio, tj. njegove su tvrdnje ocijenjene paušalnima. Dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka na okolnost postojanja usmenog dogovora o načinu ispunjenja obveze prvostupanjski je sud odbio ocijenivši da je iz svih provedenih dokaza u spisu činjenično stanje dovoljno razjašnjeno za odlučivanje o meritumu. Stoga je sud primjenom odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO) ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za iznos glavnice, dok je odluka o zateznoj kamati donesena na temelju odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a odluka o troškovima postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

Protiv te presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu, pobijajući je sadržajno u točki 1. i dijelu točke 3. kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka, tvrdeći da nije ni sporno da je roba isporučena, ali da je sporan ugovoreni način podmirenja predmetne tražbine, tj. tvrdi da je dogovoreno da će tuženik tražbinu tužitelju podmiriti isporukom građevinskog stroja – bagera, te da će potom stranke izvršiti kompenzaciju. Drži da je prvostupanjski sud odbijanjem izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka na okolnost postojanja usmenog dogovora o načinu ispunjenja obveze počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Tvrdi da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo, jer je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o zamjeni, a ne o ugovoru o kupoprodaji.

Odgovor na žalbu podnio je tužitelj, osporavajući tuženikove navode kao paušalne i usmjerene na odugovlačenje postupka, te napominjući da bi prihvaćanjem žalbenih navoda tužitelj bio doveden u situaciju da zbog same činjenice vođenja bezuspješnih pregovora o eventualnoj nagodbi gubi pravo zahtijevati svoje novčano potraživanje. Potražuje naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od ukupno 4.270,50 kn.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj je sud ocijenio da je ona pravilna i zakonita u pobijanom dijelu.

U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je isplata cijene u iznosu od 204.113,05 kn za isporučenu robu, pri čemu nije sporno postojanje poslovnog odnosa među strankama, kao ni isporuka robe, već je sporan ugovoreni način plaćanja, dok iz žalbenih navoda proizlazi da je sporna i pravna narav samog ugovora.

Neosnovan je žalbeni navod da bi se u ovom predmetu radilo o ugovoru o zamjeni, a ne o ugovoru o kupoprodaji, jer iz dokumentacije u spisu (otpremnice potpisane od strane tuženika koje se nalaze na listovima 27. do 86. spisa, u kojima je naznačeno da je svrha transporta „prodaja“), proizlazi da je riječ upravo o kupoprodaji, a tuženik tijekom postupka nije ukazivao na pogrešnu ocjenu samog ugovornog odnosa, nego je samo tvrdio da je postojao drugačiji dogovor o načinu plaćanja. Također valja napomenuti da je tuženikova tvrdnja (istaknuta u žalbi) da bi bila riječ o ugovoru o zamjeni u djelomičnoj kontradikciji s onim što je sam tuženik navodio tijekom postupka (već u prigovoru – list 9. spisa) – da je dogovoreno da će se „dio za isporučenu robu platiti, a dio međusobno kompenzirati“, a kod takvih navoda tuženik je ostao i na ročištu 15. lipnja 2011. (list 21. spisa, str. 2.).

Neosnovan je žalbeni navod kojim tuženik ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, vezano uz odbijanje prvostupanjskog suda da sasluša stranke na okolnost provođenja kompenzacije, jer iz spisa i iz obrazloženja proizlazi da iz materijalnih dokaza u spisu proizlaze i osnova i visina potraživanja, a iz očitovanja tužitelja (list 12. spisa, str. 2.) proizlazi da je oko kompenzacije bilo samo pregovora (i to nakon pokretanja parničnog postupka), ali nikakav dogovor nije postignut. Iz saslušanja svjedoka – tadašnjeg zastupnika po zakonu tužitelja A. B. (list 21. spisa, str. 2) proizlazi da je bilo nekih načelnih dogovora o davanju građevinskog stroja čija bi vrijednost otprilike iznosila koliko i dugovanja, no to nije realizirano jer je tuženik odustao. Tužitelj je tijekom postupka (list 21. spisa) naveo da je inicijalno potraživanje iznosilo oko 250.000,00 kn, dio je podmiren iz zadužnice, a utuženi iznos od 204.113,05 kn predstavlja dio koji nije bio osiguran zadužnicom. Iz saslušanja svjedoka - zaposlenika tužitelja D. K. koji je bio voditelj poslovnice (list 22. spisa) proizlazi da je posao bio dogovaran s odgodom plaćanja od 60 dana, da su ugovori o isporuci robi sklapani bez pisanog ugovora, po principu narudžbenice, te da prilikom tih ugovaranja nije bilo nikakvih posebnih dogovora o plaćanju putem kompenzacije, te da je tek po utuženju bilo samo bezuspješnih pregovora da se za dug umjesto plaćanja u novcu dade nekakav bager, što nije realizirano. S obzirom na navedeno prvostupanjski je sud pravilno ocijenio nepotrebnim izvođenje daljnjih dokaza (koje je predložio tuženik), jer je to u skladu s načelima ekonomičnosti i svrhovitosti. Naime, izvođenjem takvog dokaza eventualno bi nastala situacija u kojoj bi postojale oprečne tvrdnje stranaka, tj. u kojoj bi postojala tužiteljeva tvrdnja da drugačijeg usmenog dogovora nije bilo, a tuženik bi tvrdio da je takav usmeni dogovor postojao, pri čemu ne bi bila nesporno utvrđena nikakva nova činjenica.

U konkretnom slučaju sadržaj tuženikove obveze iz ugovora je isplata cijene isporučene robe, a sadržaj tužiteljeve obveze isporuka robe (koja nije sporna), pa je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokaza pravilno ocijenio da su među strankama nastali obvezni odnosi iz ugovora o kupoprodaji (čl. 376. ZOO-a). Obveza je kupca (tuženika) platiti cijenu upravo u onom iznosu koji se potražuje tužbom.

Ne radi se o međusobnoj razmjeni različitih vrsta roba, jer tuženikova je obveza izražena u novcu, a tuženik tijekom postupka nije tvrdio da je ugovorom određeno koju bi robu točno tuženik kao kupac tužitelju kao prodavatelju trebao predati kao protuvrijednost isporučene robe, odnosno, tijekom postupka je tuženik samo tvrdio da je dogovarano da se isporuči bager (nije detaljnije opisao navedeni stroj), ali tužitelj je tvrdio da pregovori o takvoj mogućnosti ispunjenja obveze, koji su vođeni tek nakon pokretanja parničnog postupka (pa ne utječu na pravnu narav sklopljenog ugovora), nisu rezultirali dogovorom.

U odnosu na tumačenje pojma „kompenzacije“ kakvo navodi tuženik, valja napomenuti da sporazumjeti se naknadno o podmirenju obveze kompenzacijom samo po sebi ne znači podmirenje obveze uzajamnom isporukom roba ili razmjenom roba za usluge. Podmirenje obveze kompenzacijom znači podmirenje obveze u smislu čl. 195. ZOO-a. Pretpostavke za ispunjenje obveze kompenzacijom u smislu čl. 195. ZOO-a su uzajamnost tražbina, odnosno da je svaka stranka ujedno dužnik i vjerovnik, pri čemu te tražbine moraju biti istovrsne, moraju biti dospjele i jedna stranka drugoj mora dati izjavu da vrši kompenzaciju, odnosno prijeboj. Spomenute pretpostavke za kompenzaciju između parničnih stranaka nisu bile ostvarene, jer nisu postojale istovrsne, uzajamne i dospjele tražbine, što je prvostupanjski sud izričito i naveo u obrazloženju.

U ovom slučaju tek bi eventualnim naknadnim sporazumijevanjem o vrsti robe koju će tuženik predati tužitelju u vrijednosti dugovanog novčanog iznosa novčana obveza tuženika bila zamijenjena obvezom na predaju određene vrste i količine robe, no iz tužiteljevih tvrdnji tijekom postupka ne proizlazi da je takav sporazum postignut, tj. proizlazi samo da su o tome nakon pokretanja postupka vođeni bezuspješni pregovori. To znači da nije bilo naknadnog sporazuma stranaka o tome da se obveza ispuni na neki drugi način (isporukom stroja), tj. da tuženik, na kojemu je teret dokaza postojanja takve činjenice, to nije dokazao.

Na činjenično stanje, koje ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je utvrđeno u skladu s odredbama čl. 8. ZPP-a o slobodnoj ocjeni dokaza i čl. 221.a ZPP-a o teretu dokaza, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo.

Odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je, kako po osnovi u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu čl. 155. ZPP-a.

Slijedom navedenoga valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao u točki I. izreke presude ovog suda. Budući da je trošak odgovora na žalbu ocijenjen kao nepotreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, na temelju odredbe čl. 166. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 10. prosinca 2014.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

KAMELIJA PARAĆ, v.r.