Rev-3109/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3109/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. G. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku N. J., odvjetniku iz S., protiv tuženika S. G. S. b. d.d., S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku N. M., odvjetniku iz S., radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžnaj-20/14-2 od 23. siječnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pst-1296/11 od 4. kolovoza 2014., u sjednici vijeća održanoj 27. studenoga 2018.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom:

a) pod točkom I. izreke, „djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je donesena presuda kojom je nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao zaštićenog najmoprimca i tuženika kao najmodavca, a u pogledu stana u S. anagrafske oznake …, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, dnevnog boravka i sanitarnog čvora, na III. katu, površine 92,89 m², sagrađen u zgradi označenoj kao čest. zem. 5383 k.o. S., uz zaštićenu najamninu od 427,70 kuna, time da je određeno da će stan, pored tužitelja kao najmoprimca, koristiti i njegov brat V. G.,“

b) pod točkom II. izreke, odbijen je „dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženiku naloži da s tužiteljem zaključi ugovor o najmu stana“,

c) pod točkom III. izreke, odbijen je „tužbeni zahtjev u dijelu kojim je zatraženo da stan, pored najmoprimca, koristi i njegova maloljetna kći L. G.“,

d) pod točkom IV. izreke, tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 3.600,00 kuna s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 4. kolovoza 2014. do isplate.

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

„Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-1296/11 od 4. kolovoza 2014. u pobijanom dijelu tj. točkama I., III. i IV. izreke“.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanrednu reviziju). Predlaže da revizijski sud tužbeni zahtjev odbije ili podredno da ukine nižestupanjske presude „i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje“.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stavak I.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.“, (stavak II.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stavak III.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona“.

U ovom slučaju drugostupanjski sud je odlučujući po žalbama tužitelja i tuženika (potvrđivanjem prvostupanjske presude, ali primjenom odredaba čl. 373.a ZPP-a) zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim, sve nakon što je zaključio „da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer su razlozi pobijane presude u jednom dijelu u suprotnosti sa sadržajem isprava danim u postupku“.

Stoga, a obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredaba čl. 373.a ZPP-a, tako da je protiv takve (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a) dopuštena redovna revizija, revizija tuženika ne može se razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a (iako se revident na nju pozvao) - kao izvanredna revizija.

Predmetom spora (u revizijskom stupnju) zahtjev je tužitelja za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u smislu odredaba čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, dalje: ZNS-a).

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji - zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nije ostvaren (taj) jedini u reviziji određeno istaknut revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da „je tužitelj na dan stupanja na snagu ZNS-a (5. studenoga 1996.) stekao prava i obveze najmoprimca na stanu u S. anagrafske oznake …, na III. katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, dnevnog boravka i sanitarnog čvora, površine 92,89 m² i sagrađen u zgradi z.k. oznake čest. zem. 5383 k.o. S.“,

- da „je njegov status proizašao iz statusa nositelja stanarskog prava kojega je do tada imao na ovom stanu na temelju rješenja Sekretarijata prostornog uređenja, graditeljstva i komunalnih djelatnosti u S. klasa: UP-I-371-03/92-02/159, Urbroj: 2181-08-06-03-93-16 od 24. kolovoza 1993.“,

- da „tužitelj T. G. ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana … od 16. ožujka 1987.“,

- da je (ovdje bitno) „tužitelj u predmetu prvostupanjskog suda broj P2-5196/09 zatražio donošenje presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, ali je njegov zahtjev pravomoćno odbijen presudom prvostupanjskog suda od 14. srpnja 2009. nakon čega je tužitelj pokrenuo ovaj postupak radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o najmu stana“,

- da je „majka tužitelja (S. G.) tijekom davanja iskaza prikazala zahtjev za kupnju stana od 30. studenoga 1995., te zahtjev za sklapanje ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, datiran sa 30. studenoga 1995.“ (list. 32., 34. i 35. spisa).

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja (da se „nadomjesti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao zaštićenog najmoprimca i tuženika kao najmodavca“) ocijenio osnovanim (potvrđivanjem u tom dijelu prvostupanjske presude uz primjenu navedenih odredaba čl. 373.a ZPP-a) i prihvatio (prije svega) uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da „rok iz čl. 33. st. 2. ZNS-a nije prekluzivan, već je instruktivan“, pa da „u svakom pojedinom slučaju prekoračenja toga roka valja utvrditi ima li to prekoračenje razumne razloge i je li posljedica pasivnosti u odnosu prema stanu u kojem slučaju prekoračenje roka ne bi bilo prihvatljivo“,

- da „okolnost da tužitelj još od 1996. do danas (do podnošenja tužbe u ovom postupku 2011.) nije zatražio donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom ne znači da je tužitelj nerazumno dugo pokazivao pasivnost za rješavanje pravnih pitanja u vezi s korištenjem predmetnog stana“, i „to stoga što je tužitelj tražio donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana, a tek kada u tome nije uspio, odmah tada je zatražio donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana“,

- da „u tom smislu njegovo prekoračenje roka valja tolerirati jer je ono bilo vezano uz rješavanje pravnih pitanja u vezi sa stanom zbog čega žalbeni sud uzima da tužitelj iz opravdanih razloga u razumnom roku nije zaključio s tuženikom ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom“,

- da „zato tužitelj nije izgubio status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu jer je njegov odnos prema rješavanju pravnih pitanja u vezi s predmetnim stanom od stupanja na snagu ZNS-a sve vrijeme zapravo bio aktivan“,

- da zbog toga „tužitelj nije prekludiran u zahtjevu za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana“, pa da je valjalo primijeniti odredbe „čl. 33. st. 3. u vezi sa 5., 8. alineja 3. ZNS-a“.

U revizijskom stupnju sporno je (s obzirom na navode revizije): je li u konkretnom slučaju „vremenski period od jedanaest godina razumno trajanje instruktivnog roka za podnošenje zahtjeva za sklapanje ugovora sa zaštićenom najamninom“.

Revident ne smatra spornim da je rok od 6 (šest) mjeseci iz odredaba čl. 33. ZNS-a - instruktivan (koje shvaćanje je i izraženo u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao npr. u odluci posl. br. Rev 2156/10-2 od 28. svibnja 2013.), već smatra da se „nameće potreba sadržajnijeg određenja pojma razumnog trajanja instruktivnog roka s jedne strane, te procesnopravno definiranje pitanja da li je tužbeni zahtjev vezan za jednu vrstu pravnog odnosa (najam) sadržan, odnosno supsumiran u tužbenom zahtjevu drugog pravnog odnosa (kupoprodaja)“, smatrajući u konkretnom slučaju tumačenje suda „krajnje ekstenzivnim“.

Odluka drugostupanjskog suda (u odnosu na u reviziji sporno pitanje) je pravilna.

Naime, prema shvaćanju i revizijskog suda - tužitelj je svojom aktivnošću, podnošenjem 1995. zahtjeva za sklapanje ugovora o prodaji stana, a potom i podnošenjem 9. listopada 1998. tužbe radi sklapanja ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (prvostupanjska presuda na listu 72. do 77. spisa), nedvosmisleno i snažno iskazao svoju volju za rješavanje pravnog statusa predmetnog stana - za njegovo zadržanje i zaštitu svoga prava na njemu.

U takvim se prilikama tužitelju ne može imputirati da je nerazumno i time neprihvatljivo dugo pokazivao pasivnost prema tuženiku - glede njegova stana, toliko da bi se moglo zaključiti da je stan napustio ili da je zanemario ili zlorabio neko pravo na taj stan, da je ignorirao tuženika i njegovu volju i legitimno očekivanje da i pravno u pisanoj formi uredi ono što mu pripada.

S prethodnim u svezi, ovdje je jedino pravilnim za zaključiti da tužiteljevo samo „formalno“ prekoračenje prijepornog roka ne valja tretirati strogo formalistički: tuženik je ipak svo vrijeme bio upoznat s aktivnom ulogom tužitelja u rješavanju i (ovdje bitno) pravnog pitanja zakonite uporabe predmetnog stana - i u okolnostima konkretnog slučaja ne može ostvariti povoljniju poziciju pozivom na nepoštivanje navedenog (ipak) instruktivnog roka.

Konkretno, u utvrđenim okolnostima prekoračenje roka za zahtijevanje sklapanja ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom nije nerazborito i ne može utjecati na gubitak prava tužitelja za traženje („naknadno“) one pravne zaštite koja (za njega) obuhvaća sadržajno ipak manja prava od prvotno zatražene („za sklapanje Ugovora o prodaji“).

Uostalom, položaj najmoprimca stječe se po samom Zakonu, pa za postojanje prava i obveza koja proizlaze iz najma stana nije neophodno sklopiti i ugovor o najmu stana: jednostavno, u odnosu na prava tužitelja i status stana tuženik nije bio u nekoj neizvjesnosti - pa to što najmoprimac nije "brže" zatražio sklapanje ugovora o najmu nema za posljedicu prestanak na temelju zakona nastalog najamnog odnosa (tako i revizijski sud u nizu odluka, kao npr.: posl. br. Rev 889/10-2 od 20. travnja 2011. i Rev-x 1309/15-2 od 3. studenoga 2016.).

Stoga, a jer je drugostupanjski sud na sporni odnos pravilno primijenio odredbe čl. 33. ZNS-a i nisu ostvareni revizijski razlozi, valjalo je odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 27. studenoga 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.