Rev-1479/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1479/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.R. iz T., … , koju zastupa K.M., odvjetnik iz T., protiv tuženika Republičkog fonda socijalne zaštite, Podružnica Trogir, radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 18. prosinca 1992. br. Gž- 3570/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru od 31. kolovoza 1992. br. P-2/92, u sjednici vijeća održanoj dana 3. studenog 1993.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Splitu od 18. prosinca 1992. br. Gž-3570/92 odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana u cijelosti i potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru br. P-2/92 od 31. kolovoza 1992. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Poništavaju se rješenja - Odluke tužene broj 2184-16-3 od 18. XII. 1991. godine i odluka tužene broj 2184-16-91-4 od 24. XII. 1991. godine. Dužna je tužena vratiti tužiteljicu na posao kao i isplatiti joj osobne dohotke koji istoj nisu isplaćeni kao i isplatiti istoj parnični trošak sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Protiv citirane pravomoćne presude drugog stupnja pravodobno je izjavila reviziju tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predložila da se revizija usvoji, da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Na reviziju tužiteljice nije odgovoreno, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o reviziji. Revizija tužiteljice nije osnovana.

Sud prvog stupnja je nakon iscrpno provedenog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice za rješenje ovog spora:

- da je Disciplinska komisija tuženog 18. prosinca 1991. donijela odluku kojom je tužiteljici izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa što je izvršila težu povredu radne dužnosti iz čl. 6. toč. 1. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika i to što nije izvršavala ili je nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavala radne i druge obveze;

- da je navedena odluka potvrđena odlukom zbora radnika Republičkog fonda socijalne zaštite Podružnica Trogir, Centra za socijalni rad od 24. prosinca 1991. godine;

- da je disciplinski postupak protiv tužiteljice pokrenut temeljem zahtjeva rukovodioca B.M. u kojem zahtjevu je tužiteljici stavljeno na teret da kao socijalni radnik nije izlazila na teren prilikom rješavanja zahtjeva stranaka, što nije dolazila redovito na radne sastanke, što je u mjesecu kolovozu 1991. godine kasnila na posao i napuštala ga bez odobrenja, što je ignorirala upute i naloge direktora podružnice u svezi sa obavljanjem redovnih radnih zadataka, a što da je sve rezultiralo neizvršavanjem nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza;

- da je tijekom disciplinskog postupka komisija još utvrdila da tužiteljica nije prekinula smještaj u domu za štićenicu O.N., te da nije prisustvovala ročištu pred okružnim sudom u predmetu malodobnog R.D. ;

- da tužiteljica doista nije kao socijalni radnik uopće izlazila na teren u predmetima u kojima se rješavalo pravo na naknadu za zaštitu životnog standarda i to u predmetima podnosilaca zahtjeva V.B., B.S., B.B., B.A., M.L., Č.M., M.J., K.R., K.V., M.M., B.I., K.S., B.M. i R.N. ;

- da u ostalim predmetima koji se tužiteljici stavljaju na teret u 22 slučaja nije izlazila na teren i nije poduzimala nikakvu radnju tijekom 1992. godine i da je to umjesto nje učinio drugi socijalni radnik;

- da je u svim navedenim slučajevima postojala obaveza tužiteljice da obavi očevid na licu mjesta, što proizlazi iz naloga direktora Centra za socijalni rad sa radnog sastanka direktora i socijalnih radnika održanog 18. listopada 1991. godine.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je zaključio da je tuženi proveo protiv tužiteljice disciplinski postupak u skladu sa zakonskim propisima i da je tužiteljica doista počinila teže povrede radne dužnosti koje joj se stavljaju na teret, pa je stoga ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

Sud drugog stupnja u pobijanoj presudi u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, te je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Tužiteljica je u reviziji navela da izjavljuje reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali iz sadržaja revizije proizlazi da se tužiteljica poziva i na bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer smatra da su presude sudova nižeg stupnja nelogične i kontradiktorne, da su obrazloženja istih neutemeljena i da je data proizvoljna ocjena, a štoviše da je presuda drugog stupnja bez obrazloženja, već da se u cijelosti poziva na navode iz presude prvog stupnja koja je također nelogična i nema uporišta u rezultatima dokaznog postupka.

Pregledom spisa ovaj revizijski sud ne nalazi da su sudovi nižeg stupnja počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tužiteljica. Postupak je u svemu proveden u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske, "Narodne novine" br. 53/91), a za utvrđeno činjenično stanje navedeni su logični i razumljivi razlozi te na postoje nikakve kontradikcije na koje ukazuje tužiteljica.

Nema niti bitnih povreda na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Na utvrđeno činjenično stanje sudovi nižeg stupnja su pravilno primijenili materijalno pravo, budući da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja tužiteljici izrečena disciplinska mjera u skladu sa zakonom i općim aktom tužene.

Za ovaj radni spor nije od značaja činjenica na koju ukazuje tužiteljica da je čitav disciplinski postupak protiv nje vođen iz političkih razloga.

Naime, za odluku u ovom sporu nije odlučno zbog čega je dana inicijativa za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužiteljice, već je odlučno da li je disciplinski postupak proveden u skladu sa zakonom i općim aktom i je li tužiteljica doista počinila teže povrede radne dužnosti koje joj se stavljaju na teret.

Budući da je u toku sudskog postupka utvrđeno da je disciplinski postupak u svemu proveden u skladu sa zakonom i pravilnikom tužene, čemu tužiteljica niti ne prigovara, te da je tužiteljica i doista počinila teže povrede radne dužnosti koje joj se stavljaju na teret, sudovi nižeg stupnja su pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenili da su pobijana rješenja tuženoga na zakonu osnovana.

Dakle, nisu ostvareni revizijski razlozi na koje upućuje tužiteljica, a ovaj revizijski sud ne nalazi bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je temeljem čl. 393. Zakona o parničnom postupku valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 3. studenog 1993.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.