Revr-1426/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1426/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz V., kojeg zastupa punomoćnica A.-M. L. odvjetnica u odvjetničkom društvu D. i partneri d.o.o. iz Z., protiv tuženika Osnovne škole „V. V.“ iz K., koju zastupa punomoćnica A. Đ. B. odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti točke 4. Odluke o otkazu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1465/13 od 13. rujna 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-480/11 od 28. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2014.

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Utvrđuje se da nije dopuštena toč. 4. izreke Odluke o otkazu ugovora o radu tuženika Osnovne škole V. V. K., Klasa: 112-02/11-02/6, Urbroj: 2176-38-01-11/01 od 24.03.2011.g. koja glasi: „Obzirom da na raskid Ugovora o radu ravnateljima školskih ustanova po isteku mandata nije moguće primijeniti Zakon o radu (Narodne novine br. 149/09), te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine br. 92/10), a ni Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine br. 115/10), radnik ne može ostvariti pravo na povlaštenu otpremninu.

II. Utvrđuje se pravo tužitelja I. L. iz V. na povlaštenu otpremninu propisanu čl. 47. st. 3. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama osnovanim, te se tužitelju priznaje pravo na povlaštenu otpremninu u visini od najmanje 65% prosječne mjesečne bruto plaće isplaćen mu u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada, odnosno za ukupno 39 godina radnog staža.

III. Nalaže se Osnovnoj školi V. V., K., da tužitelju I. L. iz V. s naslova otpremnine isplati bruto iznos od 369.360,00 kn (tristo šezdeset devet tisuća i tristo šezdeset kuna), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.07.2011. g. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 29.105,00 kn, sve u roku 8 dana.“

Presudom suda drugog stupnja uvažena je žalba tuženika i preinačena je presuda suda prvog stupnja te je suđeno:

»I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da nije dopuštena toč. 4. izreke Odluke o otkazu ugovora o radu tuženika Osnovne škole V. V., K., Klasa: 112-02/11-02/6, Urbroj: 2176-38-01-11/01 od 24.03.2011.g. koja glasi: „Obzirom da na raskid Ugovora o radu ravnateljima školskih ustanova po isteku mandata nije moguće primijeniti Zakon o radu (Narodne novine br. 149/09), te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine br. 92/10), a ni Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine br. 115/10), radnik ne može ostvariti pravo na povlaštenu otpremninu.“

II. Utvrđuje se pravo tužitelja I. L. iz V. na povlaštenu otpremninu propisanu čl. 47. st. 3. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama osnovanim, te se tužitelju priznaje pravo na povlaštenu otpremninu u visini od najmanje 65% prosječne mjesečne bruto plaće isplaćen mu u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada, odnosno za ukupno 39 godina radnog staža.

III. Nalaže se Osnovnoj školi V. V., K., da tužitelju I. L. iz V. s naslova otpremnine isplati bruto iznos od 369.360,00 kn (tristo šezdeset devet tisuća i tristo šezdeset kuna), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.07.2011. g. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 29.105,00 kn, sve u roku 8 dana.“

Drugostupanjskom presudom naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 20.112,50 kuna u roku od 8 dana.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu preinači i potvrdi prvostupanjsku presudu uz zahtjev za naknadu parničnog troška.

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode iz revizije i predložio odbiti reviziju uz zahtjev za naknadu parničnog troška.

Revizija nije osnovana.

Ovaj revizijski sud ispitao je sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, tijekom postupka pred sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su u pobijanoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni, kako to navodi revident u reviziji pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost.

Navodi revizije u kojima tužitelj drukčije ocjenjuju provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju svoje odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predmet spora je utvrđenje da nije dopuštena točka 4. Odluke o otkazu ugovora o radu kojom je određeno da na ravnatelje školskih ustanova po isteku mandata nije moguće primijeniti Zakon o radu, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi niti Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama pa tužitelj ne može ostvariti pravo na povlaštenu otpremninu, utvrđenje da tužitelju pripada pravo na povlaštenu otpremninu propisanu čl. 47. st. 3. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i isplata iznosa od 369.360,00 kuna na ime povlaštene otpremnine.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu od 23. ožujka 1996. za radno mjesto ravnatelja u školi tuženika,

- da je 5. travnja 2009. na natječaju za ravnateljicu izabrana druga osoba, tj. S. C.,

- da je rješenjem tuženika od 4. lipnja 2009. tužitelj proglašen organizacijskim viškom te da mu je škola dužna posredovati pri novom zapošljavanju u vremenskom trajanju od 12 mjeseci,

- da tužitelju nije pronađeno novo radno mjesto te mu je nakon otkaznog roka od četiri mjeseca 24. ožujka 2011. otkazan ugovor o radu, sklopljen 23. ožujka 1996.

Na temelju navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je zaključio da je tužitelju otkazan ugovor o radu za radno mjesto ravnatelja te da tužitelj sukladno odredbi čl. 48. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj: 141/12) nema pravo na povlaštenu otpremninu, jer je navedenom odredbom isključena primjena odredbe čl. 47. st. 3 TKU kojim je propisano pravo na povlaštenu otpremninu.

Po shvaćanju ovog suda, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti točke 4. izreke Odluke o otkazu prema kojoj radnik ne može ostvariti pravo na povlaštenu otpremninu, odnosno utvrđenje da tužitelj nema pravo na povlaštenu otpremninu i zahtjev za isplatu iznosa od 369.360,00 kuna, jer iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj nije izabran na novi mandat ravnatelja, a ugovor o radu od 29. ožujka 1996. je bio sklopljen samo za radno mjesto ravnatelja. Pravo na povlaštenu otpremninu propisano je odredbom čl. 47. st. 3. TKU, dok je odredbom čl. 48. navedenog TKU propisano da se odredbe čl. 47. navedenog TKU ne odnose na ravnatelje ustanova. Budući da je tužitelj bio ravnatelj škole te mu je i ugovor o radu otkazan kao ravnatelju i budući da je odredbom čl. 48. TKU isključena primjena čl. 47. st. 3. TKU, to tužitelju ne pripada pravo na povlaštenu otpremninu.

Nadalje, s obzirom da je tužitelj u tužbi postavio eventualno kumulirani zahtjev sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP te budući da su nižestupanjski sudovi pravomoćno odlučili samo o pravu na povlaštenu otpremninu i o zahtjevu tužitelja za isplatu povlaštene otpremnine, dok o zahtjevu za isplatu otpremnine sukladno odredbi čl. 119. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, u daljnjem tekstu: ZR) još nije pravomoćno odlučeno, prvostupanjski sud će u daljnjem tijeku postupka odlučiti i o zahtjevu tužitelja za isplatu otpremnine sukladno odredbi čl. 119. ZR

S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 15. listopada 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.