Rev-1186/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1186/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja „O. H.“ d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici T. Š., T. M. i N. Š. Š., odvjetnici u S., protiv tuženika „O. “ d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u S., radi nedopustivosti ovrhe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž - 3085/14-2 od 30. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P - 586/14 od 1. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 18. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru broj Ovr – 298/2013 od 26. veljače 2013. nedopuštena (izreka pod t. I. prvostupanjske presude), tuženik obvezan isplatiti tužitelju 517.787,15 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 4. veljače 2014. do isplate (izreka pod t. II. prvostupanjske presude), te odlukom o troškovima postupka tuženik obvezan naknaditi tužitelju 35.000,00 kuna (izreka pod t. III. prvostupanjske presude).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud istu preinači shodno razlozima iznesenim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a kako to nalaže odredba čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP).

Revizija nije osnovana.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. U odnosu na daljnje revizijske navode tuženika po osnovu počinjene bitne povrede parničnog postupka valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Isto tako, nižestupanjske presude u relevantnom su utemeljene na razlozima u kojima je tužitelj shodno odredbama čl. 49. st. 3. i 54. st. 6. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 139/10, 125/11, 150/11, 154/11, 12/12, 70/12, 80/12, 112/12 i 25/13) upućen u parnicu, a nije došlo niti do povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 9., kako to neosnovano tuženik ističe u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru broj Ovr – 298/2013 od 26. veljače 2013., kao i zahtjev na isplatu kojeg tužitelj temelji na obveznom odnosu stjecanja bez osnove.

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su: - da je pravomoćnom odlukom (prema presudi i rješenju Trgovačkog suda u Splitu br. IP – 47/03 od 9. srpnja 2003. i rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž – 7580/03 od 11. siječnja 2006.) „O. H.“ d.d. Z. (u ovom postupku tužitelj) obvezan po osnovu troškova parničnog postupka naknaditi „O. “ d.o.o. S. (u ovom postupku tuženiku) 667.713,00 kuna, - da je u navedenom predmetu „O. “ d.o.o. S. zastupao punomoćnik I. M., odvjetnik u S., - da je 28. veljače 2006. tuženik kojeg je zastupao I. M., odvjetnik u S. s tužiteljem sklopio Sporazum kojim su razriješili svoje međusobne odnose proizašle iz prethodno navedenog parničnog postupka na način da će „O. H.“ d.d. Z. isplatiti „O. “ d.o.o. S. 700.000,00 kuna na ime naknade parničnog troška iz tog postupka, a nakon koje isplate, prema navedenom Sporazumu, „O. “ d.o.o. S. više nema nikakvih tražbina koje bi se temeljile na navedenoj sudskoj odluci prema „O. H.“ d.d. Z., - da je u iznos od 700.000,00 kuna iz sklopljenog Sporazuma uračunata i pripadajuća kamata na iznos dosuđenog parničnog troška s trenutkom sklapanja Sporazuma, - da tuženik I. M., odvjetnik u S., nije izdao posebnu punomoć za zastupanje u ovršnom postupku, te tako niti posebnu punomoć za zastupanje pri sklapanju navedenog Sporazuma, - da je tužitelj 8. ožujka 2006. temeljem navedenog Sporazuma isplatio 700.000,00 kuna izravno tuženiku, koji novac je tuženik primio i zadržao, te tako odobrio pravni posao temeljem kojeg je isplata izvršena, - da je temeljem rješenja Općinskog suda u Zadru br. Ovr – 298/13 od 26. veljače 2013. (osnovom presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu br. IP – 47/03 od 9. srpnja 2003. i rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž – 7580/03 od 11. siječnja 2006. kao ovršne isprave) iznos od 517.787,15 kuna 11. listopada 2013. prenesen s računa tužitelja na račun tuženika.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojim iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

Iz prethodno navedenog utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tražbina tuženika prema tužitelju na isplatu 667.713,00 kuna proizlazila iz pravomoćne odluke suda kojom su tuženiku u ovom iznosu dosuđeni troškovi parničnog postupka, a u kojem postupku je tuženika zastupao punomoćnik I. M., odvjetnik u S.. Riječ je o punomoći koju je tuženik izdao odvjetniku za sve radnje u tom postupku (parnična punomoć – čl. 94. st. 2. ZPP-a).

U smislu odredbi čl. 91. st. 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO) kojeg je u ovom pravnom odnosu primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje ZOO/05), opunomoćenik može poduzimati samo one pravne poslove za čije je poduzimanje ovlašten i ne može bez posebnog ovlaštenja za svaki pojedini slučaj sklapati ugovor o nagodbi, a ni odreći se nekog prava bez naknade. Prema odredbi čl. 95. st. 1. t. 1., 2. i 3. ZPP-a, ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice (parnična punomoć), a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći: - obavljati sve radnje u postupku, a osobito podnijeti tužbu, povući je, priznati tužbeni zahtjev ili se odreći tužbenog zahtjeva, zaključiti nagodbu, podnijeti pravni lijek i odreći se ili odustati od njega te zahtijevati izdavanje privremenih mjera osiguranja, - stavljati zahtjev za ovrhu ili osiguranje i poduzimati potrebne radnje u postupku u povodu takva zahtjeva, te – od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Tako je sadržaj ovlaštenja punomoćnika koji je odvjetnik utvrđen zakonom, a stranke su ovlaštene u tim okvirima shodno odredbi čl. 94. ZPP-a utvrditi opseg konkretne punomoći (opseg punomoćnikovih ovlaštenja), pa i ograničiti ovlaštenja na određeni stadij postupka. Opseg punomoći koju je tuženik izdao I. M. odvjetnik u S. u parničnom postupku nije bio ograničen, pa je ovaj punomoćnik temeljem odredbe čl. 95. st. 1. t. 1., 2. i 3. ZPP-a bio ovlašten kako na stavljanje zahtjev za ovrhu i poduzimanje potrebnih radnji u postupku u povodu takva zahtjeva, tako i od protivne stranke primiti dosuđene troškove.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, u pravnom odnosu između stranaka u ovom postupku u iznos od 700.000,00 kuna iz sklopljenog Sporazuma uračunata je i pripadajuća kamata na iznos dosuđenog parničnog troška s trenutkom sklapanja nagodbe, pa prema navedenom osnovu sadržaj sklopljenog sporazuma koji je sklopio odvjetnik u ime i za račun tuženika ne prelazi okvire ovlaštenja da od protivne stranke primi dosuđene troškove iz odredbi čl. 95. st. 1. t. 1., 2. i 3. ZPP-a. S druge strane, a kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, u okolnostima prekoračenog naloga (u smislu odredbi čl. 752. st. 2. ZOO-a) nalogodavac je ovlašten naknadno odobriti ono što je punomoćnik uradio, a koje odobrenje se može izraziti izričito, ali i konkludentnom radnjom. U konkretnom slučaju tužitelj je 8. ožujka 2006. temeljem navedenog Sporazuma isplatio 700.000,00 kuna izravno tuženiku, koji novac je tuženik primio i zadržao, te tako prema ocjeni nižestupanjskih sudova odobrio pravni posao temeljem kojeg je isplata izvršena. Tako je i obveza tužitelja na isplatu parničnog troška na koju je obvezan pravomoćnom sudskom ovrhom ispunjena, pa su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom prethodno navedenih odredbi prihvatili zahtjev tužitelja za nedopuštenost ovrhe.

Iako je tražbina ispunjena prije pokretanja ovršnog postupka, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, temeljem rješenja Općinskog suda u Zadru br. Ovr – 298/13 od 26. veljače 2013. (osnovom presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu br. IP – 47/03 od 9. srpnja 2003. i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž – 7580/03 od 11. siječnja 2006. kao ovršne isprave) iznos od 517.787,15 kuna 11. listopada 2013. prenesen je s računa tužitelja na račun tuženika. Utoliko je tužitelj ovlašten tužbom zbog stjecanja bez osnove tražiti od tuženika da mu vrati stečeno bez pravne osnove, a koji zahtjev su nižestupanjski sudovi prihvatili pravilnom primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO/05, koji se primjenjuje u ovom pravnom odnosu.

Slijedom izloženog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 18. siječnja 2017.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.