Rev-2381/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2381/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. K. iz O., SR Mađarska, kojeg zastupa N. R., odvjetnik iz O., protiv tuženika B. N. iz D.. M., kojeg zastupa M. P., odvjetnik iz O., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 29. travnja 1999. broj Gž-816/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u D. Miholjcu, od 25. siječnja 1999. broj P-218/95, u sjednici održanoj dana 12. veljače 2003.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-816/99 od 29. travnja 1999. odbija se.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 816/99 od 29. travnja 1999. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u D. Miholjcu broj P-218/95 od 25. siječnja 1999., kojom je usvojen tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 66.823,51 kn spp iz naslova naknade za izvršene radove po ugovoru o djelu.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, te predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP i utvrđeno je da je ista donesena u postupku u kojem nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev izvođača za isplatu naknade za izvršene zanatske radove (oblaganje vanjskih i unutrašnjih fasada, podova i stubišta mramorom i granitom) po ugovoru o djelu. U reviziji je sporno je li pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženiku kao naručitelju naloženo da tužitelju plati iznos od 66.823,51 kn na ime naknade za izvršene radove.

U postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom bilo je sporno činjenično stanje: je li ugovorena naknada za radove od 20 DEM/m²; je li tuženik preuzeo izvedene radove bez prigovora na nedostatke, te je li tuženik tužitelju platio naknadu, odnosno vrijednost izvedenih radova.

Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili (saslušanjem svjedoka i vještačenjem) da je između stranaka zaključen usmeni ugovor o djelu, kojim se tužitelj obvezao izvesti radove za koje traži isplatu naknade u ovoj parnici; da naknada nije ugovorena, a da vrijednost izvedenih radova iznosi 17.775,52 DEM, što ujedno predstavlja tržišnu cijenu; da izvedeni radovi nisu imali nedostataka, odnosno da su manji nedostaci otklonjeni prije preuzimanja radova od strane tuženika, te da tuženik tužitelju nije platio naknadu u iznosu od 66.823,51 kn.

Na takvo utvrđeno činjenično stanje sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo – odredbe čl. 262. st. 1. u vezi čl. 600. i 623. st. 2. i 3. ZOO – kada su tužbeni zahtjev kao osnovan usvojili.

Neosnovano tuženik u reviziji ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 352. st. 1. ZPP.

Prema navodima revizije, u žalbi predloženi novi dokazi bili bi svjedoci I.G. iz S., J.B. iz V. i D.K. iz Č.. Iz žalbenih i revizijskih navoda proizlazilo bi da je iste ove osobe tuženik

iti njihova imena

predlagao kao svjedoke i u prvostupanjskom postupku, ali da je odbio priopć i adrese do zaključenja glavne rasprave (zapisnik od 29. prosinca 1998. i od 25. siječnja 1999.), iz čega slijedi da je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 241. ZPP i da ovi dokazi nisu izvedeni njegovom krivnjom.

Budući je tuženik za ove svjedoke znao i u tijeku prvostupanjskog postupka, to se njihovo predlaganje u žalbi (navođenjem imena i adresa) ne može smatrati novim dokazom.

Stoga je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je taj žalbeni prijedlog ocijenio neosnovanim.

Iz navoda prvostupanjske presude o procesnopravnom postupanju tuženika, a koji su suglasni sa stanjem u spisu predmeta, očito je da se tuženik nije savjesno koristio svojim procesnopravnim ovlaštenjima, kako to nalaže odredba čl. 9. ZPP, pa je odlukom drugostupanjskog suda o odbijanju žalbenih dokaznih prijedloga za saslušanje navedenih svjedoka, onemogućena zlouporaba prava koja su tuženiku pripadala u postupku (čl. 10. ZPP).

Ocjenjujući iz ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti.

U Zagrebu, 12. veljače 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.