Rev-298/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 298/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, te Nenada Perina, Željka Glušića, Renate Šantek i Gordane Jalšovečki, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik E. H., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1838/08 od 16. rujna 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-13949/01 od 25. srpnja 2007., u sjednici održanoj 24. veljače 2011.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja protiv dijela presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 355.500,00 kn kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

U ostalom dijelu revizija tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

„ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da tužitelju R. M. iz Z. isplati iznos od 719.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18% godišnje, odnosno propisanom zakonskom zateznom kamatom, počam od utuženja do isplate, kao i nadoknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.''“

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači ili da se obje nižestupanjske presude ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

Na dio revizije koji je dopušten

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident u reviziji navodi da je drugostupanjski sud, time što nije odgovorio na žalbene navode koji su odlučni za suđenje, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - dalje: ZPP) i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

Suprotno navodima revidenta, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene prigovore koji se odnose na odlučne činjenice u ovom sporu, pa se pravilnost i zakonitost pobijane presude mogu sa sigurnošću ispitati.

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je tužitelj oročio kod Štedno-kreditne službe „Pučka štedionica“ Poljoprivredne zadruge „S.“ PO Š. po ugovorima o oročenom depozitu od 1996. pa do 1998. ukupni iznos od 719.400,00 kn (po jednom ugovoru iznos od 355.500,00 kn, a po više ugovora iznose manje od 100.000,00 kn). Također, utvrđeno je da su prije isteka roka oročenja početkom svibnja 1998. blokirani računi Pučke štedionice, a Poljoprivredna zadruga Š. je u stečaju, pa tužitelj nije mogao doći do svog novca.

Tužitelj smatra da je za štetu koju je pretrpio zbog toga što mu uplaćeni depozit nije vraćen odgovorna tuženica, jer je Trgovački sud u Zagrebu postupio nezakonito prilikom upisa promjene tvrtke i djelatnosti Štedno-kreditne službe Poljoprivredne zadruge „S.“ Š.. Osim toga, nadležna tijela (Hrvatska narodna banka, Služba društvenog knjigovodstva, odnosno kasnije Zavod za platni promet, Porezna uprava Ministarstva financija i financijska policija) nisu izvršile nadzor poslovanja Štedno-kreditne službe Poljoprivredne zadruge „S.“ Š. od njezinog nastanka 1990. pa do 1998., kada je došlo do blokade računa te pravne osobe. Tužitelj smatra da bi ova tijela sukladno svojim ovlaštenjima obustavila djelatnost službe, pa tužitelju ne bi nastala šteta.

Dakle, tužitelj u ovom predmetu smatra da mu pripada pravo na naknadu štete, pa da mu je za štetu odgovorna država po dvije osnove: zbog nezakonitog i nepravilnog rada suda i zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave.

Stajalište nižestupanjskih sudova, koji ocjenjuju predmetni tužbeni zahtjev neosnovanim, je pravilno, jer ne postoji odgovornost države za pretrpljenu štetu tužitelju.

Prije svega, ugovori o depozitu su sklopljeni prije 9. svibnja 1998., kad je blokiran račun Štedno-kreditne službe i Poljoprivredne zadruge „S.“ Š., pa je tužitelju šteta i nastala kad mu na njegov zahtjev nije vraćen novac kojeg je deponirao. Zbog toga se na predmetni sporni odnos primjenjuju propisi o odgovornosti tuženice koji su bili na snazi u to vrijeme.

Prema odredbi čl. 67. tada važećeg Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 3/94., 100., 96. i 131/97) Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Štedno- kreditna služba Poljoprivredne zadruge S. Š. osnovana je sukladno Zakonu o štedno- kreditnim organizacijama („Narodne novine“ broj 57/89), koji je uređivao osnivanje, upravljanje i poslovanje štedno-kreditnih zadruga i štedno-kreditnih službi pri poljoprivrednim, zanatskim i drugim zadrugama, osnovnim zadružnim organizacijama i osnovnim organizacijama kooperanata (čl. 1.). Štedno-kreditna služba je prema odredbi čl. 5. toga Zakona imala svojstvo pravne osobe. Taj Zakon je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o štedno-kreditnim zadrugama („Narodne novine“ broj 47/98). Postojeće štedno- kreditne zadruge i štedno-kreditne službe su se bile dužne organizirati i uskladiti svoje poslovanje s odredbama Zakona o štedno-kreditnim zadrugama do 31. prosinca 1998.

Ne može se, dakle, govoriti o nezakonitom ili nepravilnom radu Trgovačkog suda u Zagrebu (ranije: Okružnog privrednog suda) zbog toga što je u sudski registar temeljem rješenja broj: Fi-2639/90-2 od 3. listopada 1990. upisao pravnu osobu Štedno-kreditna služba Poljoprivredne zadruge S. Š., a u osnovi ni zbog toga što je nakon toga vršio promjene podataka temeljem podnesenih prijava.

U pravu je tužitelj kada navodi da je temeljem rješenja istog suda broj: Fi-5485/95 od 2. lipnja 1995. izvršen upis promjene tvrtke od „Pučka štedionica“ štedno-kreditna služba Poljoprivredne zadruge S. u Štedno-kreditna služba „Pučka štedionica“ Poljoprivredne zadruge S., kada je bio na snazi Zakon o bankama i štedionicama („Narodne novine“ broj 94/93., 12/95., 24/96., 46/97. – pročišćeni tekst, 89/98), a koji je odredbom čl. 54. st. 1. propisivao da se u registar nadležnog suda ne smije upisati naziv koji u sebi sadrži naziv „banka“ ili „štedionica“ ili izvedenicu iz tih riječi, ako pravna osoba nije registrirana u skladu s tim Zakonom. Trgovački sud u Zagrebu je dopustio upis tvrtke pravne osobe koja suprotno toj zakonskoj odredbi u sebi sadrži naziv „štedionica“ iako ta pravna osoba nije bila registrirana u skladu sa Zakonom o bankama i štedionicama.

Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da taj propust registarskog suda u konkretnom slučaju nije u uzročnoj vezi s nastankom štete. Treba imati na umu da u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99. i 88/01 – dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05) za štetu odgovara ona osoba koja ju je uzrokovala. Tužitelju je šteta nastala zbog toga što pravna osoba s kojom je sklopio ugovor nije ispunila preuzetu ugovornu obvezu i nije mu vratila deponirani novac. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio (čl. 262. st. 2. ZOO). Utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor sa Poljoprivrednom zadrugom S., Š., koja je kao dužnik i odgovorna za štetu. U tom ugovoru označena je i Štedno-kreditna služba „Pučka štedionica“, ali uz oznaku „U ime i za račun S. PZ Š., …“.

Činjenica da je u tvrtki zastupnika Poljoprivredne zadruge S., Š., (ugovorne strane iz ugovora o depozitu) bila sadržana riječ „štedionica“ i da ju je Trgovački sud u Zagrebu (prilikom upisa promjene podataka) s tom riječju upisao u sudski registar nije relevantna za ishod spora, neovisno o tome što tužitelj tijekom postupka ponavlja da je bio u zabludi u osobi s kojom sklapa ugovor. Pravilno sudovi nižeg stupnja zaključuju da tužitelj nije propustom tuženice (Trgovačkog suda u Zagrebu) doveden u bitnu zabludu s obzirom na osobu s kojom je sklopio ugovor u smislu odredbe čl. 61. ZOO, jer je u ugovoru navedeno da je ugovorna strana Poljoprivredna zadruga S. (što je vidljivo iz uvoda i potpisa ugovora na kraju teksta ugovora).

Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete. Činjenica da je Trgovački sud u Zagrebu prilikom upisa promjene tvrtke pravne osobe ( koja je pri sklapanju ugovora o oročavanju depozita s tužiteljem nastupala kao zastupnik druge ugovorne strane) dopustio da se u nazivu tvrtke te pravne osobe upiše riječ „štedionica“ može biti samo u vrlo udaljenoj vezi s nastalom štetnom posljedicom pa se ne može se smatrati uzrokom štete koja je nastala tužitelju (nije uzrok uz koji bi se mogle vezati štetne posljedice koje su nastale).

Drugi dio prigovora revidentice odnosi se na odgovornost tuženice za štetu zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave. Prema odredbi čl.

13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93 i 92/96) za štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska. Pozivanje tužitelja na opću odredbu iz čl. 172. st.

1. ZOO, po kojoj pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija ne može dovesti do drugačijeg ishoda spora. Zakon o sustavu državne uprave kao posebni zakon ima prednost. Propisi koji uređuju pitanje nadzora od strane pojedinih tijela državne uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave ne upućuju na zaključak da bi država odgovarala za štetu učinjenu radom osoba koje je trebalo nadzirati, a što bi se svelo na odgovornost države za obveze tih osoba Prema odredbi čl. 50.st.

1. Zakona o Narodnoj banci Hrvatske („Narodne novine“ broj 35/95 – pročišćeni tekst) Narodna banka Hrvatske kontrolira da li su ispunjeni propisani uvjeti za poslovanje banke, kontrolira poslovanje banke de donosi mjere za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti. Poljoprivredna zadruga S. s kojom je tužitelj sklopio ugovor ne spada u krug pravnih osoba čiji rad kontrolira Narodna banka Hrvatske. Iz odredbi Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/93) kojima su određeni poslovi koje obavlja porezna uprava (čl. 3., 5., 6. i 7.), posebno iz odredbe čl.

9. o poreznom nadzoru prema kojoj redovni nadzor obračunavanja i plaćanja poreza, pristojbi i drugih proračunskih prihoda kod poreznih obveznika (pravnih i fizičkih) obavljaju ovlašteni djelatnici Porezne uprave, ne može se izvoditi zaključak o odgovornosti tuženice za štetu. Zadatak je Porezne uprave poduzimati radnje u svrhu naplate poreza, pristojbi i drugih proračunskih pristojbi, pa je zbog eventualnih njezinih propusta šteta mogla nastati tuženoj državi. Prema odredbi čl.

5. Zakona o financijskoj policiji („Narodne novine“ broj 89/92, 16/93, 94/93 i 28/94) Financijska policija obavlja kontrolu pravilnosti primjene zakona u pogledu načina plaćanja roba i usluga i dostavljanja podataka o tome.

Može se, dakle, reći da država putem svojih tijela uprave i pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave kontrolira i nadzire postupaju li njezini građani i pravne osobe sukladno zakonu; konkretno kada su u pitanju pravne osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost nadzire pravilnost primjene propisa kojima se uređuje ta djelatnost, ali ne odgovara za štetu koju svojim poslovanjem, odnosno neizvršavanjem preuzetih ugovornih obveza nanesu svojim ugovornim partnerima. Odgovornost države nije tako široko postavljena. Država odgovara za štetu koju u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave svojim nezakonitim ili nepravilnim radom nanesu tijela državne uprave „stranci“, dakle osobi koja je u određenom konkretnom postupku stranka, a ne općenito svakoj osobi kojoj bi mogla nastati šteta zbog toga što tijela državne uprave nisu možda dovoljno aktivna u nadziranju građana i pravnih osoba u tome pridržavaju li se propisa. Ako bi se prihvatilo kao pravilno pravno shvaćanje tužitelja, država bi odgovarala gotovo za svaku štetnu radnju svojih građana i pravnih osoba, jer država je općenito dužna nadzirati i sprječavati njihove nezakonite radnje. Dakle, uzrok štete nije neprovođenje nadzora od strane tijela državne uprave, već je uzrok štete kršenje ugovorne obveze.

Iz tih razloga na temelju čl. 393. ZPP je odlučeno kao u izreci presude.

Na ostali dio revizije

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz različitih osnova, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Tužitelj svoj zahtjev u odnosu na iznos preko iznosa od 355.500,00 kn temelji na 16 različitih ugovora o oročenju depozita sklopljenih u 1997. i 1998., a prema svakom je oročeni iznos manji od 100.000,00 kn.

Kako pobijani dio presude u odnosu na svaki od tih ugovora ne prelazi iznos od 100.000,00 kn, revizija u smislu čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.

Zbog toga je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 24. veljače 2011.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v. r.