I Kž-571/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-571/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. I. G., zbog krivičnog iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika protiv presude Županijskog suda u Zadru od 6. lipnja 1996. godine, br. K-29/96., u sjednici održanoj dana 3. lipnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela, tako da se djelo zbog kojeg je optuženik tom presudom oglašen krivim, pravno označava kao kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 2. Kaznenog zakona.

II. Uslijed odluke pod I. kao i djelomičnim uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda i u odluci o kazni, te se opt. I.G. po čl. 217. st. 1. toč. 2. Kaznenog zakona osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, u koju mu se temeljem čl. 45. OKZRH/93. uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 18. travnja 1996. godine do 6. lipnja 1996. godine.

III. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru oglasio je krivim opt. I.G., zbog krivičnog djela teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 2. u svezi čl. 125. st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisano u izreci te presude, pa mu je na temelju tog propisa, a uz primjenu čl. 38. toč. 2., čl. 39. st. 1. toč. 3., čl. 47. st. 1. OKZRH izrekao uvjetnu osudu i utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, koja kazna se neće izvršiti, ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.

Po čl. 45. OKZRH u slučaju opozivanja uvjetne osude, optuženiku će u izrečenu kaznu biti uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. travnja 1996. godine do 6. lipnja 1996. godine, dok je po čl. 90. st. 4. ZKP optuženik oslobođen od dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o izrečenoj uvjetnoj osudi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da se preinači u odluci o izrečenoj kaznenoj sankciji i optuženiku izrekne primjerena kazna zatvora.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP u svom podnesku od 31. srpnja 1996. godine, br. Ktž-954/96. predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži u pravcu žalbenih navoda.

Žalba je djelomično osnovana.

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93. ispitao i da li postoje povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP/93. i je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takove povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93).

Žalitelj pobija činjenično stanje, odnosno navodi da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kada sud nije prihvatio optužnicu državnog odvjetnika, koja tereti optuženika za kazneno djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, a sud nije pravilno ocijenio iskaz oštećenice M.S., kada je izveo činjenični zaključak da je optuženik krađu televizora i tepiha počinio na naročito drzak način, a ne prinudom, te onda tako njegovo ponašanje označio kao kvalificirani oblik teške krađe, međutim, da je pravilno interpretirao iskaz oštećenice, optuženik je cijelokupnim svojim ponašanjem kritične prigode manifestirao prijetnju prema njoj, te kod oštećenice koja u kući živi sama i stoga je bespomoćna, izazvao strah, a sasvim sigurno bi manifestirao i silu prema njoj ukoliko bi se protivila otimanju njezinih stvari. Suprotno takvim tvrdnjama žalitelja, sud drugog stupnja nalazi da je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice valjano i pouzdano utvrdio. Opravdano se navodi da je optuženik svojim ponašanjem ostvario sve elemente kaznenog djela drske krađe, a ne razbojništva kako mu se optužnicom stavlja na teret. Kazneno djelo razbojništva, naime, čini onaj tko uporabom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo, oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njezinim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist, a optuženik prema oštećenici nikakvu silu nije primijenio. Naime, iz iskaza oštećenice M.S. proizlazi da joj optuženik nije prijetio, niti ju je udario, osim što joj je rekao da je prasica i krmača, a činjenica da je optuženik zaključao vrata sobe u kojoj se nalazila oštećenica, a nakon toga napustio njezinu kuću, zatim se ponovno vratio za pola sata, te iz kuće odnio u svoj automobil predmetne vrijedne oko 4.000,00 kn, ne predstavlja prijetnju neposrednog napada na život ili tijelo oštećenice jer takve prijetnje nije bilo, pa je opravdano sud prvog stupnja ovakovo ponašanje optuženika označio kao kazneno djelo drske krađe.

Državni odvjetnik nadalje u žalbi navodi da nije prihvatljivo stanovište prvostupanjskog suda da u ponašanju optuženika nedostaje prijetnja a ni upotreba sile prema oštećenici, jer da prijetnja da će se neposredno napasti na život, odnosno tijelo ne mora biti samo verbalna, već može biti izražena i na drugi način, međutim, državni odvjetnik u svojoj žalbi ne navodi o kojem bi se to drugom načinu radilo. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj vidi u tome što prvostupanjski sud nije neposredno saslušao oštećenicu M.S., međutim iskaz oštećenice je pročitan na glavnoj raspravi 6. lipnja 1996. godine uz suglasnost istog državnog odvjetnika, na pročitani iskaz niti državni odvjetnik, a niti druge stranke nisu imale nikakvih primijedbi, a što se tiče iskaza svjedokinje O.Š. državni odvjetnik je izjavio da on ne inzistira na saslušanje ove svjedokinje, da bi kasnije u žalbi naveo da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno upravo radi toga što ova svjedokinja koja je bila očevidac nije saslušana, a zatim potpuno nedopušteno citirano dio iskaza ove svjedokinje koju je ona navela pred radnicima policije u službenoj zabilješci.

Kako iskaz oštećenice M.S. koju je na glavnoj raspravi pročita, potpuno jasan, i kako na takav iskaz nije bilo nikakvih primijedbi, ne može se prihvatiti tvrdnja žalbe da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno samo iz toga razloga što svjedokinja nije ponovno pozvana na glavnu raspravu i saslušan, jer su se sve stranke složile da se njezin iskaz pročita, a kako je činjenično stanje u potpunosti pravilno utvrđeno pozivanje svjedokinje O.Š., kako to predlaže žalitelj, ukazuje se nepotrebnim.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, te iskaza opt. I.G., da je došao u kuću oštećenice te uočio jedan televizor, oštećenica mu je rekla da televizor ne dira i ne uzima, uputio se na kat kuće da pogleda ima li tamo televizora, a ako ima da će uzeti jedan i drugi, oštećenica se popela na kat za njim, ušao je u desnu sobu i vidio dva televizora, misli da je soba bila crno bijela, a nakon toga je ušao u lijevu sobu, a kad je oštećenica ušla za njim tražio je da otvori ormar, a odmah zatim zaključao vrata te sobe. Oštećenica je kroz prozor terase počela zapomagati, a on je u svoj automobil najprije odnio jedan televizor i tepih, a zatim se vratio po drugi televizor. Oštećenici nije prijetio niti je udario, kod sebe nije imao nikakvo oružje, izvrijeđao ju je, pa je prvostupanjski sud opravdano zaključio da je na opisani način optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela drske krađe, za što je i oglašen krivim.

Kako je u međuvremenu došlo do izmjene kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženik oglašen krivim, tako da je to djelo sada blaže, jer je za istom prema čl. 217. st. 1. KZ/97. zapriječena kazna od šest mjeseci do pet godina, to je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 3. KZ/97. primijenio taj blaži zakon, te prvostupanjsku presudu preinačio u pravnoj oznaci djela kao pod toč. I. izreke ove presude.

Opravdana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o krivičnoj sankciji. Iako u ovom slučaju postoje olakotne okolnosti, one ipak nisu takve prirode da opravdavaju izricanje uvjetne osude kako navodi državni odvjetnik u svojoj žalbi. Stupanj optuženikove krivnje je veći nego što je uzeo sud prvog stupnja, pa se u žalbi opravdano navodi da je optuženik već ranije osuđivan zbog istovrsnog kazenog djela, djelo je počinjeno na oslobođenom području gdje su takva djela učestala, a sama težina djela i način počinjenja neopravdaju izricanje uvjetne osude, koja se izriče isključivo za manje društvena opasna djela. Iz tih razloga valjalo je optuženiku umjesto uvjetne osude izreči krivičnu sankciju, pa mu je ovaj Vrhovni sud, izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci koju kaznu samtra primjerenom težini počinjenog djela i stupnju optuženikove krivnje.

U izrečenu kaznu optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. travnja 1996. godine do 6. lipnja 1996. godine.

S obzirom na navedeno trebalo je presuditi kao u izreci ove presude, a temeljem čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 3. lipnja 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.