Rev-2158/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2158/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Milošević kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Jakoba Miletića, Radomire Felicijan-Maoduš i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.B. iz Z., protiv tuženika Lj. banka d.d. Glavna filijala Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 14. travnja 1992. godine br. Gž-2645/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. prosinca 1991. godine br. P-3687/91, u sjednici održanoj dana 4. svibnja 1994. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 11. prosinca 1991. godine br. P-3687/91 suđeno je:

"Tužena Lj. banka d.d. Glavna filijala Z., dužna je tužitelju M.B. iz Z., isplatiti iznos od 959,80 DEM i 16,96 USZ sa pripadajućim zateznim kamatama na obje svote po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u DEM i USD po viđenju, tekuće od 15. svibnja 1991. godine pa do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.200 CRD, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 14. travnja 1992. godine br. Gž-2645/92-2 odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. P-3687/91 od 11. prosinca 1991. godine.

Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se pobijana presuda preinači u pravcu razloga revizije ili da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Tužitelj je u tužbi naveo da je 15. svibnja 1991. godine otvorio kod tužene devizni štedni ulog po viđenju sa stanjem 959,80 DEM i 16,96 USZ i da je odmah nakon toga zatražio od tužene isplatu navedenog iznosa deviza smatrajući da ne postoje ograničenja za takvu isplatu, ali mu tužena nije predala uloženi devizni iznos.

Niži sudovi su udovoljili zahtjevu tužitelja izražavajući pravni stav da je tužena zaključila s tužiteljem ugovor o novčanom depozitu u smislu odredbe čl. 1035. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91 - dalje ZOO), pa da je dužna na zahtjev komitenta u svako doba isplatiti položeni iznos deviza u smislu čl. 1046. ZOO, jer da se radi o ulogu po viđenju.

Premda je pogrešan materijalnopravni pristup sudova kada nisu primijenili propis kojim su regulirana određena prava i obveze stranaka iz ugovora o bankovnom depozitu, odluka nižih sudova je zakonita.

U vrijeme presuđenja (prvostupanjska presuda 11.XII. 1991.) valjalo je odlučiti na temelju propisa koji su u to vrijeme bili na snazi, s obzirom da se radilo o deviznim novčanim iznosima položenim kod tužene.

Odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima su regulirani bankovni novčani depoziti opće su odredbe o ugovornom odnosu banke i deponenta.

Naime, 27.IV. 1991. godine stupila je na snagu Odluka o načinu na koje ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga ("Narodne novine", br. 53/91) donijeta na temelju Zakona o privremenim mjerama o zajedničkoj deviznoj politici i projekciji platne bilance Jugoslavije za 1991. godinu ("Narodne novine", broj 53/91) Tom Odlukom su propisana određena ograničenja deponenata - domaćih fizičkih osoba u pravu na podizanje deviza s njihovih deviznih štednih uloga i deviznih računa, a kojim kogentnim posebnim propisima je i bankama koje vode devizne račune i devizne štedne uloge takvih osoba zabranjeno, kada je riječ o podizanju deviznih uloga, da postupaju po nalogu deponenta preko ograničenog deviznog iznosa do kojeg je deponentu ostavljeno pravo raspolaganja deviznim pologom.

Tom odlukom je uspostavljena u određenim granicama razlika između domaćih fizičkih osoba koje su u času stupanja na snagu Odluke već imale na svojim štednim ulozima devizni ulog i onih domaćih fizičkih osoba koje su nakon stupanja na snagu ove Odluke položile devize u bankovni devizni polog. Za tužitelja koji je sa tuženikom ugovorio polaganje svojih deviza na devizni račun kod tuženice nakon stupanja na snagu Odluke odlučne su odredbe toč. 2. Odluke koje ograničavaju tužitelja u nalogu za podizanje deviza do iznosa "što ga mogu građani iznositi u inozemstvu prema Odluci o prijavljivanju efektivnog stranog novca što ga jugoslavenski građani iznose iz Jugoslavije pri putovanju u inozemstvo" odnosno što ga strane fizičke osobe unose pri ulasku u Jugoslaviju koja je važila do 2.XI. 1991. godine kada je stupila na snagu Odluka o prijavljivanju efektivnog stranog novca što ga građani Republike Hrvatske iznose iz Republike Hrvatske pri putovanju u inozemstvo odnosno što ga strane fizičke osobe unose pri ulasku u Republiku Hrvatsku ("Narodne novine", br. 55/91), kojom je propisana ista svota ograničenja za podizanje deviza s takvih deviznih pologa, a to je devizni iznos u visini do 1.000 DEM ili odgovarajuće valute do tog iznosa.

Budući da tužbeni zahtjev tužitelja ne prelazi navedeni iznos proizlazi da je zakonito odlučeno kada je naloženo tuženoj da tužitelju izvrši isplatu zatraženog deviznog iznosa.

Tužena nije u pravu kada se u reviziji poziva na Uredbu o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 71/91), koja je stupila na snagu 23.XII. 1991. godine budući da taj propis nije bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke zbog čega se nije mogao niti primijeniti na ovaj spor.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92).

U Zagrebu, 4. svibnja 1994.

Predsjednik vijeća:

Vesna Milošević, v.r.