Revr-729/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 729/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević i Đure Sesse, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Ž. iz S., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Samoboru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-78/09-2 od 4. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P- 1138/08-10 od 4. veljače 2009., u sjednici održanoj 15. lipnja 2010.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja M. Ž. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. Ž. koji glasi:

„Nalaže se Republici Hrvatskoj da tužitelju izvrši uplatu iznosa od 915,00 kuna, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 04. svibnja 2007. godine, do isplate, po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 01.01.2008. po stopi određenoj po čl. 29. st. 2. Zakona o obaveznim odnosima (NN 35/05), kao i naknaditi mu troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužitelju M. Ž. da tuženoj Republici Hrvatskoj plati trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 kn (slovima: sedastopedeset kuna), u roku od 8 dana.“

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj temeljem čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08 i 84/08 – dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana i to stoga što glede pitanja osnovanosti tužbenog zahtjeva postoji različita praksa sudova drugog stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Naime, zahtjev tužitelja temelji se na tvrdnji, a time i materijalnopravno pitanje koje se ističe u ovom postupku pripada li tužitelju pravo na troškove zastupanja po odvjetniku u postupku mirnog rješenja spora u smislu čl. 186. a. ZPP-a kada je protivna strana nakon podnošenja prijedloga dobrovoljno ispunila obvezu i nije došlo do pokretanja parničnog postupka.

U konkretnom postupku, za koje je ovo pitanje vezano, postupak mirenja pokrenut je glede potraživanja naplate poreza i obveznih doprinosa iz plaće (razlika između neto i bruto plaće) te se radi o zahtjevu koji ne ulazi u sudsku nadležnost.

O ovom pitanju ovaj sud je izrazio svoje shvaćanje u odluci Revr-223/09 od 11. studenoga 2009., na način da je u toj presudi rečeno:

„Ovaj revizijski sud smatra da stranka koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora sukladno čl. 186. a. ZPP ima pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku samo u slučaju da se radi o zahtjevu koji se može ostvarivati u sudskom parničnom postupku i gdje je postupanje u smislu odredbe čl. 186. a. ZPP bila procesna pretpostavka za podnošenje tužbe. Naime, već je navedeno da je odredbom čl. 186. st. 6. ZPP takav zahtjev procesna pretpostavka za podnošenje tužbe te u slučaju da se ne radi o zahtjevu koji se može ostvarivati pred sudom, tada podnošenje istog nije bilo potrebno i stranci ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku.

U konkretnoj pravnoj stvari se radi o potraživanju naknade za sastav prijedloga za mirno rješenje spora po odvjetniku, a u odnosu na zahtjev za mirno rješenje spora od 15. svibnja 2007. radi naplate poreza, prireza i obveznih doprinosa na odgovarajuće račune predviđene u tu namjenu. Također je nesporno da je tužitelj prije toga 20. rujna 2005. sklopio sudsku nagodbu s tuženom u postupku pod brojem P-114/05 kod Općinskog suda u Samoboru, a radi isplate netto razlike plaće za sporno razdoblje.

Prema pravnom stajalištu ovog suda u slučaju kada tužitelj potražuje naknadno razliku između brutto i netto plaće i to na način da u zahtjevu za mirno rješenje spora traži uplatu iznosa poreza, prireza i obveznih doprinosa na račune nadležnih tijela, ne radi se o potraživanju i sporu koji bi u smislu čl. 1. i čl. 16. ZPP bio u sudskoj nadležnosti.

Naime, sukladno čl. 86. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja ("Narodne novine", broj 147/02, 175/03 i 177/04 – dalje: Zakon o doprinosima) naplata u slučaju neplaćanja doprinosa u propisanim rokovima, postupak povrata iznosa doprinosa plaćenih bez pravne osnove, jamstva, nadzor zakonitosti obračunavanja i plaćanja, žalbeni postupak, otpis nenaplaćenih doprinosa i odgoda plaćanja provodi se na način propisan Općim poreznim zakonom („Narodne novine“, broj 127/00, 86/01i 150/02 – dalje: OPZ). Prema čl. 83. st. 1. Zakona o doprinosima rješenje o mjesečnom iznosu osnovice i doprinosa donosi porezna uprava na temelju podataka o stjecanju svojstva osiguranika što ga utvrđuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). OPZ u čl. 1. regulira da se tim zakonom uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i javnim davanjima, a u čl. 2. st. 1. OPZ određuje se da su javna davanja između ostalih, porezi i doprinosi.

Dakle, porezna uprava je nadležna u upravnom postupku za naplatu doprinosa iz plaće i poreza na dohodak uključujući doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, porez i prirez.

Dakle, nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 114/03 – dalje: ZIDZR) kada je u čl. 22. izmijenjena odredba čl. 83. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR) je određeno da je plaća u smislu ZR plaća u brutto iznosu. Navedenom izmjenom kao i kasnije čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 85/05) koji je dopunio ZPP čl. 433. a. propisana je mogućnost da radnik potražuje u sudskom postupku brutto plaću, ali ne i da nakon što je radnik ostvario potraživanje netto plaće (kao što je slučaj u ovom postupku) da traži uplatu poreza i doprinosa od poslodavca na račune nadležnih tijela. Takva potraživanja su po pravnom shvaćanju ovoga suda, a obzirom na odredbe Zakona o doprinosima i OPZ u nadležnosti upravnih tijela i koji su nadležni za njihovo utvrđivanje, naplatu te na taj način i zaštitu prava radnika.“

Dakle, kako se radi o pravnom pitanju na koje je ovaj sud dao odgovor i odluka suda drugog stupnja sukladna je pravnom stavu ovog suda, radi se o materijalnopravnom pitanju koje nije važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana.

Stoga, valjalo je reviziju tužitelja kao nedopuštenu odbaciti, sukladno odredbi čl. 392. st. 2. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 15. lipnja 2010.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.