Rev-740/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 740/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.H. iz O. … , kojega zastupa punomoćnik V.M., odvjetnik u Z., protiv tuženih M.Đ., O. … , A.M. iz S.N., … , B.V. iz O. … i B.V. iz O. … , radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 22. rujna 1992. godine posl. br. Gž-7090/92, kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru od 27. travnja 1992. godine posl. br. P-70/88, u sjednici održanoj dana 25. siječnja 1995.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja se prihvaća, te se ukida presuda Okružnog suda u Zagrebu od 22. rujna 1992. godine posl. br. Gž-7090/92 i presuda Općinskog suda u Samoboru od 27. travnja 1992. godine posl. br. P- 70/88 i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odluka o parničnom trošku revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Samoboru od 27. travnja 1992. godine posl. br. P-70/88 suđeno je: "Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

Tuženi su dužni naknaditi solidarno tužitelju štetu u iznosu od 650.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate time da iste teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i naknaditi mu parnični trošak u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 22. rujna 1992. godine posl. br. Gž-7090/92 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude nižih sudova preinači u smislu navoda revizije time da zahtijeva i naknadu parničnog troška uključujući i parnični trošak revizijskog postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP) na odgovor tuženicima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka propisan čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da je u obrazloženju pobijanih presuda izostalo obrazloženje o bitnoj okolnosti - odnosu kroničnog i akutnog alkoholizma u odnosu na sposobnost za rasuđivanje J.V. u vrijeme nastanka štetnog događaja te da u tom smislu postoji suprotnost između vještakovog mišljenja i obrazloženja tog mišljenja u nalazu vještaka jer da nalaz predstavlja nesposobnost za rasuđivanje kao kumulativnu posljedicu kronične i akutne alkoholiziranosti. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude zapravo citirao mišljenje vještaka dr. I.K. od 7. travnja 1992. godine (list 76) pa pobijane presude sadrže razloge iz kojih su niži sudovi ocjenjivali postojanje odnosno nepostojanje sposobnosti J.V. (štetnika) za rasuđivanje u momentu nastanka štetnog događaja, dakle, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Revident ne može s uspjehom u ovoj revizijskoj fazi postupka (kada u postupku pred sudom prvog stupnja nije imao prigovora na nalaz i mišljenje) osporavati pravilnost mišljenja vještaka o uzrocima koji su doveli do nesposobnosti štetnika za rasuđivanje. To iz razloga što utvrđenja sudova o uzrocima koji su doveli do nesposobnosti štetnika za rasuđivanje a koja su zasnovana na mišljenju vještaka (kraj činjenice da nije sporna nesposobnost štetnika za rasuđivanje) predstavljaju činjenično utvrđenje nižih sudova čiju pravilnost ne može pobijati revident u reviziji kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. st. 3. ZPP.

Međutim, revident osnovano tvrdi da se u postupanju nižih sudova ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

U ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je J.V. rješenjem Okružnog suda u Zagrebu od 6. XI. 1985. godine posl. br. K-340/85 koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda Hrvatske od 26. III. 1986. godine posl. br. Kž-9/86 izrečena mjera obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa jer je 23. VI. 1985. godine u 21 sat u mjestu Otok nakon što je duže od godinu dana sumnjao da njegova žena održava intimne odnose s J.H. u cilju lišenja života istoga, došao u njegovu kuću O. … gdje mu je s nožem zadao ubodnu ranu u predjelu grudnog koša,

- da je kod V.J. postojao kronični alkoholizam koji je prouzročio organska oštećenja mozga i organizma uopće, a uz to se i javila slika psihoorganskog oštećenja mentalnih funkcija, kao i psihoza ljubomore što je svojstveno kroničnim alkoholičarima. Iz psihoze ljubomore kod V.J. proistekla je sumanuta motivacija paranoidne naravi prema H.J. koja ga je rukovodila u izvršenju agresivnog ispada dana 23. VI. 1985. godine kada je ušao u kuću H. kojega je odmah u prvom kontaktu povrijedio nožem a bez ikakvih racionalnih ili realnih pobuda. Uslijed postojanja ovih okolnosti V.J. bio je u vrijeme izvršenja krivičnog djela dana 23. VI. 1985. godine u potpunosti nesposoban za rasuđivanje. Njegova nesposobnost za rasuđivanje bila je u kritično vrijeme i u momentu samog delikta još dodatno potencirana teškom ili jakom alkoholnom intoksikacijom. Slijedom navedenog proizlazi, da su kronični alkoholizam s psihoorganskim sindromom i alkoholičarskom psihozom ljubomore dugotrajni procesi koji imaju karakter trajne duševne bolesti, dok je aktualna teška intoksikacija alkoholom bila prolazne naravi.

Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je, suprotno tvrdnjama revidenta, nesposobnost štetnika za rasuđivanje u momentu nastanka štetnog događaja postojala kao posljedica kroničnog alkoholizma sa psihoorganskim sindromom i alkoholičarskom psihozom ljubomore kao dugotrajnim procesima koji imaju karakter trajne duševne bolesti a ne da bi bila rezultat teške intoksikacije alkoholom. Pritom valja navesti da je za ocjenu postojanja odnosno nepostojanja odgovornosti štetnika za nastalu štetu oštećenom a prema odredbi čl. 159. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93 i 3/94 - dalje: ZOO) odlučno da je štetnik bio nesposoban za rasuđivanje zbog duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga. Kako iz utvrđenja nižih sudova proizlazi da je štetnik bio nesposoban za rasuđivanje zbog kroničnog alkoholizma sa psihoorganskim sindromom i alkoholičarskom psihozom ljubomore koji su dogotrajni procesi i imaju karakter trajne duševne bolesti to štetnik nije odgovoran za štetu u smislu odredbe čl. 159. st. 1. ZOO.

U situaciji kada postoji nesposobnost štetnika za rasuđivanje kao posljedice trajne duševne bolesti tada dodatno potenciranje postojeće nesposobnosti jakom alkoholnom intoksikacijom nema utjecaja po ocjeni ovoga suda na primjenu odredbe čl. 159. st. 1. spomenutog zakona.

Na navode revizije valja odgovoriti da odredba čl. 159. st. 2. ZOO ne dolazi do primjene u ovoj pravnoj stvari jer se ne radi o štetniku koji bi uzrokovao štetu u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje već se radi o trajnoj nesposobnosti štetnika za rasuđivanje.

Također ne postoji ni pravna mogućnost za primjenu čl. 164. st. 1. ZOO. Ovo zato što prema navedenoj odredbi, a po načelu odgovornosti za drugog, za štetu koju uzrokuje osoba koja zbog duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nije sposobna za rasuđivanje odgovara onaj koji je na temelju zakona ili odluke nadležnog organa ili ugovora dužan voditi nadzor nad njom.

U ovoj pravnoj stvari nije utvrđeno da bi tuženici bili dužni vršiti nadzor nad štetnikom temeljem preuzete obveze prilikom puštanja štetnika s liječenja, a prije štetnog događaja, pa kako nije dokazano da bi takva obveza tuženika postojala, to nema ni pretpostavki za primjenu navedene odredbe.

Međutim, revident osnovano tvrdi da niži sudovi nisu za postojanje odgovornosti štetnika utvrdili da li su se ispunili uvjeti propisani odredbom čl. 169. spomenutog zakona. Navedenom odredbom je propisano:

1. U slučaju štete što ju je uzrokovala osoba koja za nju nije odgovorna, a naknada se ne može dobiti od osobe koja je bila dužna voditi nadzor nad njom, sud može, kada to pravičnost zahtijeva, a naročito s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenika, osuditi štetnika da naknadi štetu, potpuno ili djelomično. Primjeni ove odredbe, po ocjeni ovoga suda, ima mjesta kako u situaciji kada se naknada ne može dobiti od osobe koja bi bila dužna voditi nadzor nad štetnikom koji je uzrokovao štetu za koju nije odgovoran tako i u situaciji kada takva osoba ne postoji.

To znači da bi oštećenik u takvoj situaciji mogao i od štetnika koji zbog nesposobnosti za rasuđivanje ne odgovara za štetu prema čl. 159. st. 1. ZOO zahtijevati da mu naknadi štetu potpuno ili djelomično u slučaju kada to pravičnost zahtijeva, a naročito s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenika.

Kako niži sudovi nisu utvrdili odlučne činjenice za ocjenu odgovornosti štetnika primjenom čl. 169. st. 1. ZOO to je revizija tužitelja primjenom čl. 395. st. 2. ZPP prihvaćena i pobijane presude nižih sudova ukinute te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će utvrditi okolnosti propisane odredbom čl. 169. st. 1. ZOO a zatim ocijeniti da li postoji obveza štetnika da naknadi štetu tužitelju kao oštećenom. Ako sud prvog stupnja ocijeni da postoji obveza štetnika da naknadi štetu tužitelju primjenom čl. 169. st. 1. ZOO tada će, obzirom da je štetnik umro, a da su tuženi njegovi nasljednici, utvrditi okolnosti iz čl. 145. st. 1. i 3. Zakona o nasljeđivanju.

Tek nakon što postupi po navedenom moći će sud prvog stupnja zakonito odlučiti o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja na naknadu štete od tuženika kao nasljednika štetnika.

Odluka o parničnom trošku zasnovana je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 25. siječnja 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.