I Kž-401/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-401/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Katice Jelić i Neve Šibl, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. svibnja 1998. godine broj K-43/98, u sjednici održanoj 20. listopada 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

1. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se optuženik M.B. za kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 34. st. 1. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. prosinca 1997. godine pa nadalje.

2. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika M.B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja alkoholičara iz čl. 60. OKZRH, time da ta mjera na temelju čl. 75. st. 3. u svezi čl. 76. st. 2. Kaznenog zakona kao sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti ne može trajati dulje od 3 (tri) godine.

3. Žalba optuženika M.B. odbija se kao neosnovana i u nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 21. svibnja 1998. godine broj K-43/98 proglasio je krivim optuženika M.B. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju mu je na temelju čl. 45. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. prosinca 1997. godine pa nadalje.

Na temelju čl. 60. st. 1. i 2. OKZRH optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja alkoholičara koja će se provoditi u ustanovi za izvršenje kazne zatvora.

Na temelju čl. 64. st. 1. OKZRH optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, i to jedne lovačke puške marke "CZ" call 12 mm, tvornički broj 89590 i puške domaće ručne izrade "Jedinak" call 16 mm koji će se po pravomoćnosti presude dostaviti Kriminalističkom muzeju MUP-a Republike Hrvatske.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP/93 optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 1. i 2. toč. 1.-6. ZKP, te troškova branitelja po službenoj dužnosti.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni žali se optuženik po branitelju S.R. odvjetnici iz Z. i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ili podredno preinači.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 5. listopada 1998. godine broj DOKŽ-975/98 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a žalba državnog odvjetnika prihvati.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana dok je žalba optuženika neosnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 (čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97) optuženik neosnovano nalazi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, jer da iz iste nije razvidno da li se optuženiku na teret stavlja još koje kazneno djelo i koje. Naime, u izreci pobijane presude opisani su i radnja i posljedica djela, iz iste jasno i izričito proizlaze svi elementi bića kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, a dodatni opis događaja koji je prethodio počinjenju samog djela i koji se zapravo događao u kontinuitetu, ne daje, nasuprot tvrdnji žalbe, izreci karakter nerazumljivosti.

Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz istog zakonskog osnova optuženik nalazi u proturječju razloga o odlučnim činjenicama, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se u tom dijelu žali zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da se vještak toksikolog nije decidirano izjasnio da li je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio u pijanom ili teško pijanom stanju, s čime je u neposrednoj vezi i nalaz psihijatra, o čemu će biti riječi u razmatranju žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik u žalbi navodi i da se pobijana presuda zasniva na obrani optuženika iz istražnog postupka, kada je obranu dao u apstinencijskoj krizi bez nazočnosti branitelja.

Nasuprot stavu iz žalbe, vijeće ovog suda ne nalazi da bi optuženik u vrijeme prvog ispitivanja kod istražnog suca bio značajno ili uopće ograničenih sposobnosti da se samostalno uspješno brani. Naime, optuženik je prvi puta ispitan kod istražnog suca 10. prosinca 1997. godine dakle, dva dana nakon počinjenja djela. Nakon uzimanja osobnih podataka upozoren je da može uzeti branitelja, kojeg prava se izričito odrekao, nakon čega je dao opširnu obranu koju je zaključio izjavom koga treba obavijestiti ukoliko bude zadržan u pritvoru. Iz zapisnika nije vidljivo da bi optuženik imao bilo kakve zdravstvene probleme bilo fizičke ili psihičke naravi, niti se on osobno žalio da bi bio u bilo kakvoj krizi. Istovjetnu obranu je dao i dana 16. prosinca 1997. godine kada je ponovno ispitan kod istražnog suca i kada se ponovno izričito odrekao prava na branitelja.

Stoga se ne može prihvatiti stav iz žalbe da se radi o nevaljanom dokazu na kojem se ne može temeljiti odluka suda i sud prvog stupnja ga je opravdano ocijenjivao samog za sebe i u korelaciji sa ostalim dokazima.

Iz svega navedenog za zaključiti je da nije ostvarena niti jedna od bitnih povreda postupaka na koje ukazuje optuženik u žalbi, kao niti koja od onih na koju je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik niti glede žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Iako se ne radi o odlučnoj činjenici sud prvog stupnja je protivno navodu iz žalbe utvrdio poremećenost međusobnih odnosa u obitelji, o čemu su suglasno navodili sam optuženik kao i njegova supruga, te svjedok K.. Stoga nije bilo potrebe za saslušavanjem majke optuženika na kojem prijedlogu optuženik ustrajava i u žalbi budući to ne bi dovelo do drugačijeg utvrđenja činjeničnog stanja. Neosnovano se u žalbi optuženika ustrajava i na prijedlogu za provođenje novog toksikološkog vještačenja na toleranciju na alkohol, radi nove ocjene njegove ubrojivosti što je ipak nadležnost vještaka psihijatrijske struke.

Naime, alkoholiziranost optuženika u vrijeme izvršenja djela nije objektivno utvrđena budući je isti uhićen drugi dan, kada mu je izvađena krv i uzet urin radi utvrđivanja koncentracije alkohola i tada je bio trijezan. Na osnovu obrane optuženika o vremenu, vrsti i količini konzumiranog alkohola, prije događaja, vještak toksikolog je mogao samo orijentacijski odrediti približnu koncentraciju alkohola u krvi optuženika u vrijeme događaja i vještak ju nalazi između 1,77 g/kg i 2,98 g/kg apsolutnog alkohola, kada se većina ljudi nalazi u pijanom odnosno teško pijanom stanju. Ta činjenica nije bila od bitnog značaja u procjeni optuženikove ubrojivosti tempore criminis, kako je to naveo vještak psihijatrijske struke. U procjeni ubrojivosti vodilo se računa o djelovanju alkohola na navedenu osobu u smislu izazivanja određenih psihičkih promjena. Alkoholizirano stanje u kojem se optuženik tada nalazio, a što su vještaci imali u vidu prilikom provođenja psihijatrijskog vještačenja, doprinjelo je lakšoj dezinhibiciji optuženikovih agresivnih poriva međutim, navedene sposobnosti samokontrole svog ponašanja i svoje volje bile su reducirane do stanja smanjenog, ali ne bitno. Ponašanje optuženika rezultat je dugotrajne konfliktne situacije u obitelji i nije bilo elemenata za procjenu da bi se optuženik nalazio u stanju privremene psihičke poremećenosti. S obzirom da je kod takve ocjene vještak ostao i kad je uzeo u obzir konzumiranje lijekova uz alkohol, iako optuženik nije pružio podatke o lijekovima koje je trošio, provođenje novog vještačenja se ne ukazuje potrebnim niti je žalitelj za to dao argumente, osim onih već iznesenih tijekom postupka, na što mu je odgovoreno i u presudi suda prvog stupnja.

Nije osnovan niti prijedlog za provođenje dopunskog balističkog vještačenja na okolnosti da je puška slučajno opalila. Naime, vještak balističar dipl.ing. R.T. je naveo da je puška kojom je ubijen oštećenik ručne izrade, koja ne podliježe kontroli kvalitete i potrebitim balističkim ispitivanjima pa stoga niti dopunsko vještačenje ne bi dalo drugi odgovor. Međutim, nasuprot tome, imajući u vidu koje sve radnje treba poduzeti da se iz navedene puške ispali metak, te na osnovu obrane optuženika iz istrage koju sud prihvaća, opravdano sud prvog stupnja zaključuje da je optuženik otišao po tu pušku nakon što mu je oduzeta prva, izašao na hodnik i kada je sin otvorio vrata opalio prema njemu. Optuženik tada u obrani nije navodio da bi puška bila neispravna, a irelevantno je što se s njom kasnije događalo do uhićenja i zbog čega nije opalila kada se optuženik htio ubiti, kako to sam navodi. Osim toga i prethodno pucanje iz druge puške optuženik je nastojao u obrani na glavnoj raspravi prikazati kao slučajno iako je to vještak za balistiku izričito isključio. Opravdano sud tu izmijenjenu obranu nije prihvatio budući optuženik nije dao uvjerljive i prihvatljive razloge za to, a u suprotnosti je s provedenim dokazima, prije svega iskazom supruge optuženika koja je bila izričita u navodu da je optuženik zvao sina van iz sobe, govoreći da ima još jednu pušku, da će ga ubiti, što je i učinio kada je sin izašao iz sobe, budući je pucanj uslijedio odmah iza toga. Stoga se ne može prihvatiti navod iz žalbe da svjedok M.B. nije očevidac događaja budući je ona prisutna cijelo vrijeme i o događaju ima neposredna saznanja. Činjenica da sam čin opaljenja hica u sina nije vidjela, ali je sve čula, ne umanjuje vjerodostojnost iskaza, niti mu daje manji značaj, a s obzirom na ostale provedene dokaze i obranu optuženika iz istrage, kako je to naprijed obrazloženo. Stoga činjenično stanje nije pogrešno niti nepotpuno utvrđeno.

Zbog odluke o kaznenoj sankciji žali se državni odvjetnik navodeći da je izrečena kazna preblaga s obzirom da je optuženik iskazao upornost u namjeri da usmrti sina koji mu za to nije dao povoda, da mu je uskratio pomoć nakon ranjavanja sprečavajući i udarajući pri tome svoju suprugu koja je priskočila u pomoć, nakon čega je i pobjegao. Pri tome treba uzeti u obzir dugotrajno zlostavljanje obitelji, te posljedice koje su istu zadesile nakon počinjenja djela.

Iz istog žalbenog osnova žali se i optuženik navodeći da kao otegotnu okolnost nije trebalo cijeniti raniju osuđivanost budući se ne odnosi na istovrsna djela.

Sud prvog stupnja je po mišljenju ovog suda utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne cijeneći optuženiku kao olakotno da je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno, što je posljedica alkoholizma, a kao otegotno raniju osuđivanost za druga djela, da mu oštećenik nije dao bilo kakvog povoda, kao i posljedice za njegovu obitelj. Međutim, kada se uzmu u obzir način i okolnosti počinjenja kaznenog djela, iskazanu upornost i ponašenje optuženika nakon njegova počinjenja na što upire žalba državnog odvjetnika, izrečena kazna se ukazuje preblagom i ovaj sud nalazi da će kazna zatvora u trajanju od 12 godina postići svrhu kažnjavanja predviđenu zakonom.

Iz razloga zbog kojih je prihvaćena žalba državnog odvjetnika optuženikova žalba zbog odluke o kazni nije osnovana.

Sud prvog stupnja je opravdano optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja alkoholičara iz čl. 60. OKZRH međutim, kako je u međuvremenu na snagu nastupio novi Kazneni zakon ("Narodne novine", broj: 110/97.) prema kojem je određeno vrijeme trajanja sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti pa je na temelju čl. 3. st. 2. KZ u svezi čl. 390. KZ presuda suda prvog stupnja preinačena na način kao pod toč. 2. izreke, a po službenoj dužnosti.

Ovaj sud je ispitao i odluku o izrečenoj sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta iz čl. 64. OKZRH i pri tome našao da je i ta odluka pravilna i zakonita.

S obzirom na sve navedeno, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. listopada 1998. godine.

Izvjestitelj:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Milan Gudelj, v.r.