Revr-1291/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1291/2012-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz S., kojeg zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u S., protiv tuženika B. B. d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnica S. B., diplomirana pravnica, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-149/09 od 10. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj I P-1587/05 od 3. studenog 2008., u sjednici održanoj 5. lipnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju s osnove razlike bruto plaće u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. listopada 2007. iznos od 109.186,19 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od 5-og dana u mjesecu za protekli mjesec (stavak I. izreke); kao i plaćati mu ubuduće od 1. studenog 2007. s iste osnove mjesečni iznos od 3.002,27 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od 5-og dana u mjesecu za protekli mjesec s time da dospjeli iznos plati odjednom (stavak II. izreke); a ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 28.950,00 kn, dok je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnih troškova u iznosu od 24.400,00 kn (stavak III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 109.186,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od 11-og dana u mjesecu za protekli mjesec, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku da počevši od 1. studenog 2007. pa ubuduće plaća tužitelju mjesečno iznos od 3.002,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od 11-og dana u mjesecu za protekli mjesec, time da dospjele iznose plati odjednom.

Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom I. i II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužbe da tuženik tužitelju na dosuđene pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće zatezne kamate plaća od 5-og do 10-og u mjesecu za protekli mjesec, kao i u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku, u kojem dijelu je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, a podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet da se vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu, uz nalaganje tuženiku da mu nadoknadi troškove revizijskog postupka.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između plaće elektrovarioca i plaće koju tužitelj ostvaruje na radnom mjestu portira, na koje radno mjesto je raspoređen nakon ozljede na radu kod tuženika, sve to za razdoblje od 1. listopada 2004. pa nadalje.

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

- da je tužitelj, tada raspoređen na radnom mjestu elektrovarioca, 26. lipnja 2000. doživio ozljedu na radu kod tuženika,

- da je zbog zadobivene ozljede koljena na bolovanju bio od 26. lipnja 2000. do 1. lipnja 2002.,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. listopada 2001. utvrđeno da postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti ako tužitelj nastavi raditi na poslovima elektrovarioca, pa da ga je, radi sprječavanja nastanka invalidnosti, potrebno premjestiti na poslove iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, bez čučanja, klečanja i dugotrajnog hodanja,

- da ga je tuženik, na temelju tog rješenja, 1. lipnja 2002. rasporedio na radno mjesto portira,

- da je tuženik u vrijeme štetnog događaja imao sklopljen ugovor o osiguranju od odgovornosti (prema djelatnicima) s C. o. d.d.,

- da je u postupku broj I P-1775/03, koji je tužitelj vodio pred Općinskim sudom u Splitu protiv C. o. d.d. utvrđena isključiva odgovornost tuženika, kao poslodavca, za nastanak predmetnog štetnog događaja,

- da je C. o. d.d. po pravomoćnoj presudi iz tog postupka tužitelju platila dio izgubljene zarade, sve do 1. rujna 2004., od kada mu više s te osnove ništa ne plaća budući da je dotadašnjim isplatama iscrpljen limit pokrića po polici osiguranja koji po štetnom događaju iznosi 120.000,00 kn,

- da je tužitelj u trenutku ozljeđivanja postupao na uobičajen način i da svojim postupanjem nije doprinio nastanku ozljede, pa da je za nastanak nezgode isključivo odgovoran tuženik,

- da postoji uzročno-posljedična veza između ozljeđivanja tužitelja u predmetnom štetnom događaju i premještaja tužitelja s radnog mjesta elektrovarioca na radno mjesto portira,

- da je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivana manja bruto plaća od one koju bi ostvarivao na radnom mjestu elektrovarioca,

- da je iznos mjesečne rente koju tužitelj potražuje manji od prosječene razlike plaće u posljednja tri mjeseca.

Polazeći od ovih utvrđenja, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik, kao poslodavac, dužan, na temelju odredbe članka 102. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR) te odredbe članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96 – dalje: ZZR), nadoknaditi tužitelju štetu koju je pretrpio na radu, budući da nije dokazano da bi šteta tužitelju nastala višom silom, njegovom krivnjom ili krivnjom treće osobe za koju tuženik kao poslodavac ne odgovara.

Neosnovano revident ističe da je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude propustio ocijeniti odlučne žalbene navode u odnosu na utvrđenje okolnosti načina nastanka štetnog događaja te s tim u vezi isključive odgovornosti tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio, budući da je taj sud prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava, te tuženika uputio na razloge prvostupanjske presude, koje je pritom ocijenio dostatnim, jasnim i neproturječnim.

Žalbeni navodi koje je, prema shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud propustio ocijeniti nisu, kako to pogrešno smatra revident, odlučni navodi, budući da se oni svode na ocjenu utvrđenih činjenica i okolnosti nastanka štetnog događaja koja je suprotna ocjeni suda da je tužitelj predmetne zgode, obavljajući svoje poslove i zadatke na uobičajen način, ozljedu zadobio nakon što je zbog ostatka pjeskarenja na palubi broda skliznuo nogom, nezgodno pao te se udario u metalnu konstrukciju broda.

Paušalni prigovori tuženika da ponašanje tužitelja kritične zgode ukazuje na njegovu isključivu odgovornost ili barem na njegov doprinos nastanku štete, te s tim u vezi prigovor da je sud propustio raspraviti je li postupanje tužitelja predmetne zgode bilo u skladu s pravilima struke odnosno je li tužitelj, obzirom na svoje profesionalno znanje i životno iskustvo, mogao ocijeniti kako treba postupati u danim okolnostima, u ovoj fazi postupka nisu odlučni, jer su nižestupanjski sudovi zaključak o odgovornosti tuženika donijeli na temelju činjeničnog stanja koje je utvrđeno na temelju onih dokaza koje su stranke predložile.

Naime, prema odredbi članka 15. ZZR poslodavac odgovara djelatniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) prema općim propisima obveznog prava.

Člankom 177. stavcima 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) je propisano oslobođenje od odgovornosti u slučaju kada šteta potječe od više sile, radnje oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Teret dokaza postojanja nekog od ekskulpacijskih razloga je na poslodavcu. Kada su sudovi, na temelju izvedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka B. Č., tužiteljevog poslovođe, utvrdili propust tuženika da s palube ukloni ostatke pjeskarenja koji su u konkretnim okolnostima česti i koji, ako se na njih nagazi, postaju skliski, zbog čega se ovakve i slične nezgode često događaju, a tuženik njihove uzroke teško otklanja, onda je na tuženiku bilo da dokaže da na njegovoj strani nije bilo propusta u organizaciji posla.

Prigovori tuženika koje je tijekom postupka iznosio mogli su bili raspravljeni isključivo dokazima koje je tuženik mogao i trebao predložiti radi utvrđenja da je tužitelj odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja ili da je njegovom nastanku doprinio. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju tuženik u reviziji ukazuje, uz obrazloženje da postoji proturječnost o odlučnoj činjenici – uzroku nezgode, imajući u vidu sadržaj zapisnika o iskazima tužitelja i svjedoka V. M. te B. Č., s jedne strane te sadržaj isprava u spisu, s druge strane.

To stoga, što određena odstupanja u iskazima svjedoka (koji nisu ni bili neposredni očevici predmetnog štetnog događaja) i samog tužitelja o mogućem uzroku sklizanja (ostaci masnoće ili ulja/ ostaci pjeskarenja) i načinu postupanja tužitelja prije samog pada (je li tužitelj, u situaciji kada je veći dio broda zbog radova zatrpan metalnim konstrukcijama, prilikom odlaska do svog radnog mjesta, koristio odbačeni sanduk za penjanje ili drugi put, je li prije pada prvo zakoračio lijevom ili desnom nogom i sl.), ostaju neodlučna pored toga što tuženik nije dokazao da bi sam tužitelj (i na koji način) bio odgovoran za nastanak nezgode. Naime, nije dokazano da postupanje tužitelja konkretne zgode nije bilo uobičajeno, kao što nije dokazano da tužitelj nije primijenio posebna pravila zaštite na radu. Upravo suprotno, nižestupanjski su sudovi nakon provedenog dokaznog postupka utvrdili da tužitelj nije mogao izbjeći nezgodu, jer je zbog ostatka pjeskarenja skliznuo nogom, nezgodno pao i udario u metalnu konstrukciju broda.

Neosnovano revident smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, koja je, prema shvaćanju tuženika, počinjena time što mu nije omogućeno da neposredno postavlja pitanja vještacima dr. M. V. B., ali i dr. Z. P., koju su svoj nalaz i mišljenje sačinili za potrebe parnice koja se u vezi istog štetnog događaja pred istim sudom vodila protiv C. o. d.d., a na koje nalaze je tuženik imao primjedbe.

Naime, iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tuženik tijekom postupka predlagao usmeno (dopunsko) očitovanje ovih vještaka, osim što je, osporavajući da je dr. M. V. B. izvršila uvid u zdravstveni karton tužitelja, predlagao obnovu vještačenja po drugom vještaku specijalisti medicine rada.

Ocijenivši da je vještak dr. M. V. B. dala jasan i potpun nalaz koji je sačinjen bez nedostataka i proturječnosti, a uz prethodan uvid u svu medicinsku dokumentaciju tužitelja, uključujući i njegov zdravstveni karton, sud prvog stupnja je, na temelju odredbe članka 220. stavka 2. u vezi članka 261. stavka 3. ZPP, dokazni prijedlog tuženika da se vještačenje obnovi po drugim vještacima odbio, naznačivši i razlog odbijanja, kako to nalaže odredba članka 292. stavka 4. ZPP.

Upravo su na temelju tog nalaza i mišljenja sudovi utvrdili da postoji neposredna uzročno-posljedična veza između ozljeđivanja tužitelja i rasporeda tužitelja na radno mjesto portira, jer mu je ostankom na radnom mjestu na kojem je bio raspoređen prije ozljeđivanja, prijetila neposredna opasnost od invalidnosti.

Kada su, uz suglasnost stranaka, za potrebe ove parnice pročitani zapisnici o dokazima koji su izvedeni u parnici istog suda broj I P-1775/03, nije bilo zapreke da se vještaci pozovu usmeno na raspravu radi obrazlaganja svog nalaza i mišljenja, odnosno radi eventualne nadopune neposrednim postavljanjem pitanja (članci 260. i 302. ZPP), ali samo onda ako je to neka od stranaka predložila. Kako su u tom pravcu izostali prijedlozi tuženika, neosnovano je pozivanje tuženika da mu je takvim postupanjem bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom.

Slijedom svega navedenoga, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 102. stavka 1. ZR te članka 15. ZZR, kada je tuženik obvezan isplatiti tužitelju razliku između plaće koju ostvaruje na radnom mjestu portira i koju bi ostvarivao da nesreće nije bilo, u iznosima koji među strankama nisu sporni.

Kako, dakle, nisu ostvareni razlozi koje ističe revident, a nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao pod stavkom I. izreke ove presude.

Odluka sadržana pod toč. II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP.

Zagreb, 5. lipnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.