Gžzp-87/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Gžzp 87/07-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, po sutkinji Davorki Lukanović- Ivanišević, u pravnoj stvari predlagatelja: J. G. iz S., 2. S. U. iz B. i 3. G. H. iz B., zastupani po punomoćnici M. M.-K.,odvjetnici u Š., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi protustranke protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gzp-34/07 od 18. prosinca 2006., dana 25. travnja 2007. ,

r i j e š i o j e :

Žalba protustranake odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Županijskog suda u Šibeniku broj Gzp-34/2006 od 18. prosinca 2006.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Gzp-34/2006 od 18. prosinca 2006. odlučeno je:

"1. Zahtjev se prihvaća.

2. Podnositeljima zahtjeva J. G., S. U. i G. H. određuje se primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnog roku u iznosu od po 6.000,00 (šest tisuća) kuna svakom podnositelju zahtjeva.

3. Nalaže se Republici Hrvatskoj da primjerenu naknadu iz točke 3. izreke ovog rješenja isplati podnositelju zahtjeva u roku od (3) tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za isplatu iste Ministarstvu financija Republike Hrvatske, računajući od dana pravomoćnosti ovog rješenja."

Protiv ove odluke, žalbu je podnijela protustranka zbog svih razloga određenih u čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP).

Predlaže da se u pobijano rješenje preinači.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP, na koje, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski sud je utvrdio,da je prekoračen razuman rok za odlučivanje u tom predmetu, jer je postupak trajao 16 (šestnaest) godina, 11 (jedanaest) mjeseci i 10 (deset) dana.

Sud je dopustio zastoje u postupanju u ukupnom trajanju od 4 godine 7 mjeseci ,3 dana i to počevši od 5. studenog 1997 do 8. srpnja 1998 (8 mjeseci, 3 dana),nadalje od 13. listopada 1998. do 2. ožujka 2000, (1 godina, 4 mjeseca, 19 dana), te od 24. ožujka 2004. do 5. listopada 2006. (2 godine 6 mjeseci i 11 dana).

Predlagatelji svojim ponašanjem nisu doprinijeli duljini trajanja postupka.

Pravno relevantno razdoblje razmatranja u postupku pružanja zaštite za suđenje u razumnom roku smatra se, u pravilu, razdoblje koje protekne od podnošenja tužbe sudu u predmetu za koji se tvrdi da predugo traje,do donošenja odluke u ovom postupku pružanja zaštite za suđenje u razumnom roku,u situaciji kada predmet u odnosu na čiju duljinu trajanja se zaštita traži nije pravomoćno okončan do dana odlučivanja o zahtjevima predlagatelja.

Međutim,za ocjenu osnovanosti zahtjeva predlagatelja,u konkretnom slučaju,a budući da je tužba podnesena 8. siječnja 1991., tj. prije nego je na snagu stupio Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine- Međunarodni ugovori“broj 18/97,6/99, - pročišćeni tekst,8/99., - ispravak 14/02.), razdoblje razmatranja uzima se ono nakon stupanja na snagu tog Zakona (stupio na snagu 05.studenog 1997.) i zato teče od 06. studenog 1997., pa do 6. studenog 2006., kada je donesena presuda i otpremljena strankama u predmetu u odnosu na čiju se duljinu trajanja zaštita traži. To razdoblje iznosi devet (9) godina, pa takva duljina postupka predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da taj postupak ima elemente složenosti,jer je kao prethodno pitanje trebalo utvrditi pravo stranaka na nekretninama,koje su od strane prednika tuženika 1. i 2.neovlašteno prodane, iako su bile dio suvlasničke zajednice stranaka. Sud nije postupao sukladno načelu ekonomičnosti, koncentracije postupka i jedinstva glavne rasprave, a imao je i razdoblja u kojima je bio posve neaktivan.

Pri tome na žalbene navode glede ponašanja predlagatelja i njihovog doprinosa trajanju postupka treba odgovoriti da sud nije koristio one procesne institute koji su propisani Zakonom o parničnom postupku u slučaju neurednosti tužbe (odredba čl. 109. u vezi čl. 106. i 186. ZPP-a).

Visinu naknade sud je utvrdio imajući u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja ,uz istodobno uvažavanje gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj,slijedom čega je temeljem odredbe čl. 28. st. 1. i 2.Zakona o sudovima („Narodne novine“broj 150/05, 16/07), valjalo i po mišljenju ovog suda prihvatiti zahtjev predlagatelja i dosuditi mu pravičnu naknadu.

Iz navedenih je razloga, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, u vezi sa pravnim pravilom iz paragrafa 21. bivšeg Zakona o sudskom izvanparničnom postupku iz 1934., koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 2. Zakona o načinu primjena pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91), valjalo odbiti žalbu protustranke te riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 25. travnja 2007.

SUTKINJA:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti ustavna tužba.