P-1060/2021-21 · Općinski građanski sud u Zagrebu
Legislator summary
AI generatedTužiteljica IĆ u tužbi protiv tuženika Unicredit Leasing Croatia d.o.o. navodi da je zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-454/2020 od 19. listopada 2020. upućena na pokretanje ovog parničnog postupka te postavlja tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude. - da je tužiteljica 15. svibnja 2007., na temelju Ugovora o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a br 16347/07 od 29. svibnja 2007., izdala bjanko zadužnicu na iznos 500.000,00 kn, na kojoj je njezin potpis ovjerila javna bilježnica Vlasta Zajec iz Zagreba, pod posl. br. OV-7046/07;
Legislator headnote
AI generatedP-1060/2021-21 · Općinski građanski sud u Zagrebu: -da je tuženik na temelju tražbine koja je zastarjela protupravno naplatio iznos od ukupno 5.262,80 kn, pa stoga tužiteljica na temelju odredbe čl. 1111. st.1. ZOO traži vraćanje toga iznosa po pravilima o vraćanju stečenoga bez osnove.
Keywords
AI generatedRelated Decisions
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1060/2021-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice IĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] , iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sandra Dragičević, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o. OIB 18736141210 sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knežević, Metelko i partneri d.o.o. Zagreb, radi proglašenja nedopuštenim zapljene i prijenosa na temelju zadužnice te radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 14. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:
''Proglašava se nedopuštenom zaplijena i prijenos na temelju zadužnice na iznos 500000 Kn od 15. svibnja 2007. godine izdane po Tužiteljici IĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za korist Tuženika Unicredit leasing Croatia d.o.o., [adresa], OIB: 18736141210 na kojoj je ovjeren potpis kod javnog bilježnika Vlaste Zajec pod posl br Ov-7046/07 dana 15. svibnja 2007. godine koju je Tuženika dana 16. studenog 2009. godine za iznos 26.512,11 tražio putem Financijske agencije.
Nalaže se Tuženiku Unicredit leasing Croatia d.o.o., [adresa], OIB: 18736141210 da u roku od 15 (petnaest) dana plati Tužiteljici IĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.262,80 kn uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi od 5,75% godišnje počev od 09. veljače 2021. godine do isplate na taj iznos.''
II./ Odbija se zahtjev tužiteljice IĆ za naknadu troška parničnog postupka.
III./ Nalaže se tužiteljici IĆ OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o. OIB 18736141210 trošak parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. srpnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica IĆ u tužbi protiv tuženika Unicredit Leasing Croatia d.o.o. navodi da je zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-454/2020 od 19. listopada 2020. upućena na pokretanje ovog parničnog postupka te postavlja tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude.
2. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na sljedećim navodima:
- da je tužiteljica 15. svibnja 2007., na temelju Ugovora o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a br 16347/07 od 29. svibnja 2007., izdala bjanko zadužnicu na iznos 500.000,00 kn, na kojoj je njezin potpis ovjerila javna bilježnica Vlasta Zajec iz Zagreba, pod posl. br. OV-7046/07;
- da je tuženik navedenu zadužnicu 16. studenog 2009. podnio na naplatu Financijskoj agenciji, radi naplate od 26.512,11 kn, koja je evidentirana u Očevidniku redoslijeda naplate za tužiteljicu na rednom broju 1, stranica 1;
- da je tražbina tuženika Unicredit leasing Croatia d.o.o. prema tužiteljici radi koje je tražena izravna naplata, u cijelosti prestala 16. studenog 2014. jer da je tada protekao petogodišnji rok zastare tražbine iz zadužnice, zato što tuženik Unicredit leasing Croatia d.o.o. nije poduzimao radnje radi naplate tražbine iz predmetne isprave, pa stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom traži proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate na temelju te zadužnice;
-da je tuženik na temelju tražbine koja je zastarjela protupravno naplatio iznos od ukupno 5.262,80 kn, pa stoga tužiteljica na temelju odredbe čl. 1111. st.1. ZOO traži vraćanje toga iznosa po pravilima o vraćanju stečenoga bez osnove.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da je tužiteljica na temelju Ugovora o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a br. 16347/07 od 19.05.2007. izdala zadužnicu na iznos do 500.000,00 kn, da je tužiteljičin potpis na toj zadužnici 15.05.2007. ovjerila javna bilježnica Vlasta Zajec pod brojem OV-7046/07; da je tuženik 16.11.2009. predmetnu zadužnicu dostavio na naplatu Financijskog agenciji te da je ista od navedenog dana evidentirana u očevidniku redoslijeda naplate za tužiteljicu te se nalazi na prvom mjestu.
4. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvenstveno ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari, koji obrazlaže navodeći da tužiteljica tužbenim zahtjevom u ovom parničnom predmetu predlaže proglasiti nedopuštenom pljenidbu i prijenos, uz tvrdnju da je tražbina tuženika koja se naplaćuje u ovrsi putem FINA-e zastarjela. Tuženik izlaže da je tužiteljica, ustvrdivši da je u odnosu na tražbinu tuženika nastupila zastara protiv tuženika 12.10.2015. već podnijela tužbu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, kojom tužbom je tražila od suda da tuženiku naloži da povuče s naplate zadužnicu OV-7046/07 i preda je tužiteljici. Po tužbi tužiteljice vodio se parnični postupak u kojem je 30.03.2016. Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba Karlovac donio presudu posl.br. P-2462/15, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, uz obrazloženje kako tražbina tuženika evidentno nije zastarjela. Prvostupanjsku presudu potvrdio je Visoki trgovački sud presudom posl.br. Pž-5611/2016 od 05.11.2019. Tuženik zaključuje da je između istih parničnih strankama u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-2462/15 već donesena pravomoćna presuda u kojoj je (de facto) odlučeno o dopuštenosti ovrhe temeljem zadužnice OV-7046/07 i o osnovanosti prigovora zastare ovršenika (koji je pravomoćnom presudom utvrđen neosnovanim), tako da se radi o presuđenoj stvari, pa predlaže tužbu odbaciti kao nedopuštenu.
5. Tuženik nadalje navodi da je, osim što je tužba nedopuštena, tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan te da već iz isprava koje je tužiteljica dostavila u prilogu tužbe (Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje) vidljivo kako tražbina tuženika prema tužiteljici s osnova zadužnice OV-7046/07 nije u zastari. Naime, iz navedene dokumentacije vidljivo je kako je zadužnica podnesena na naplatu 16.11.2009. te se od navedenog dana provodi postupak izvansudske ovrhe temeljem navedene zadužnice. Pošto je Ugovor o leasingu iz kojeg proizlazi potraživanje tuženika sklopljen 29.05.2007., dakle manje od 3 godine prije slanja zadužnice na naplatu, u razdoblju prije slanja zadužnice na naplatu nije mogla nastupiti zastara potraživanja tuženika. Nakon što je 16.11.2009. pokrenut postupak izvan sudske ovrhe temeljem zadužnice OV-7046/07, isti se kontinuirano vodi do današnjeg dana te predmetna zadužnica nikada nije povučena sa postupka van sudske naplate. Sukladno čl. 245. st. 3., 4. i 5. Zakona o obveznim odnosima, zastara koja je prekinuta pokretanjem ovršnog postupka ponovno počinje teći tek okončanjem tog postupka. U konkretnom slučaju, ovršni postupak koji je pokrenut podnošenjem na naplatu predmetne zadužnice još nije okončan jer je zadužnica zavedena u očevidnik FINA-e te se po istoj i nadalje vrše ovršne radnje pljenidbe i prijenosa sredstava sa računa tužiteljice. Slijedom navedenog zastara koja je prekinuta dana 16.11.2009. do današnjeg dana nije počela iznova teći. Nadalje, iz Očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje vidljivo je da se od dana 20.05.2011. godine do danas kontinuirano svaki mjesec temeljem zadužnice OV-7046/07 vrše ustege sa računa tužiteljice. Dakle, od 20.05.2011. tuženik (odnosno Financijska agencija kao tijelo ovlašteno zakonom za provođenje izvansudske ovrhe) svaki mjesec vrši ovršnu radnju pljenidbe i prijenosa sredstava sa računa tužiteljice na račun tuženika, kojom ovršnom radnjom bi se zastara iznova prekidala (u slučaju kada bi ona tekla).
6. Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu i u dijelu kojim tužiteljica traži isplatu ustegnutih iznosa po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove, navodeći da iznosi ustegnuti s računa tužiteljice u razdoblju od 07.03.2016. do 08.01.2021, nisu prešli u imovinu tuženika bez valjanog pravnog temelja. Zastara tražbine po zadužnici OV-7046/07 prekinuta je podnošenjem zadužnice na naplatu i ne teče sve dok se ta zadužnica nalazi na naplati kod FINA-e, a sve da zastara i teče ona bi se iznova prekidala svaki mjesec ovršnom radnjom pljenidbe i prijenosa zaplijenjenih sredstava s računa tužiteljice na račun tuženika te zasigurno ne bi mogla nastupiti sve dok se ustege vrše. Slijedom navedenoga, prijenos novčanih sredstava sa računa tužiteljice na račun tuženika vrši se temeljem valjane pravne osnove - zadužnice OV-7046/07.
7. Naposljetku tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za isticanje tužbenog zahtjeva za isplatu. Naime, u slučaju kada bi se pljenidba i prijenos bio nedopušten (i kao takav utvrđen pravomoćnom presudom) tužiteljica bi mogla u ovršnom postupku tražiti protuovrhu sukladno čl. 62. Ovršnog zakona. Pošto bi tužiteljica u tom slučaju imala pravo tražiti protuovrhu naplaćenih iznosa temeljem samog zakona, nema pravni interes tražiti od ovog suda kondemnatornu pravnu zaštitu sticanjem tužbenog zahtjeva za isplatu. Naime, usvajanjem takvog zahtjeva tužiteljica ne bi ostvarila nikakvu dodatnu pravnu zaštitu koju već nema na temelju odredbe čl. 62. Ovršnog zakona. Slijedom navedenoga, u tom dijelu predlaže se tužbeni zahtjev odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Opreza radi, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja isplate.
8. Tuženik slijedom svega izloženoga predlaže tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te potražuje naknadu troška parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
9. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužiteljica navodi da je VSRH u svojoj odluci Rev- 3357/2018-4 od 26. listopada 2021. zauzeo pravno stajalište da su sudovi ovlašteni, ne samo u povodu prigovora ugovorne strane, već i po službenoj dužnosti u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (neovisno od žalbenog razloga zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu) procjenjivati valjanost spornog pravnog posla iz solemniziranog ugovora o kreditu na temelju kojeg je određena ovrha. Tužiteljica stoga iznosi argumente slijedom kojih zaključuje da je Ugovor o financijskom leasingu ništetan – tvrdi da je činidba neodređena i neodrediva, jer da je iznos naknade (iskaz realne godišnje kamatne stopa) bitni sadržaj ugovora o financijskom leasingu po članku 36. i 37 ZL, a da takve odredbe nema, pa stoga Ugovor ne može opstati bez bitnih sadržaja ugovora, a niti Ugovor o financijskom leasingu sa financiranjem PDV-a br 16347/07 od 29. svibnja 2007. godine niti Opći uvjeti ugovora o financijskom leasingu verzija 07-2007 – promjenjiva kamata koji su njegovi sastavni dio ne sadrže odredbe kako je određena vrsta kamatne stope na temelju koje se izračunava leasing rata, a u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope budu navedeni uvjeti za promjenu kamatne stope i parametara koji utječu na njezinu promjenu, način promjene kamatne stope, razdoblja promjene kamatne stope te način i rokovi obavještavanja primatelja leasinga o tim promjenama. Tužiteljica dodaje da ako tuženik osporava visinu potraživanja isplate, predlaže izvesti dokaz financijskim vještačenjem.
10. Očitujući se na navode tužiteljice iz točke 9. obrazloženja ove presude, tuženik ističe da je tužiteljica upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom isključivo zbog tvrdnji o zastari potraživanja te da stoga tužbu u ovoj parnici može temeljiti samo na tom razlogu. Podredno se tuženik protivi navodima o ništetnosti Ugovora o financijskom leasingu navodeći da su navodi tužiteljice o ništetnosti ugovora zbog promjenjive kamatne stope neosnovani jer da ne čine ugovor ništetnim, zato što se radi o ugovoru sklopljenom između pravnih osoba, što znači da se ne primjenjuju odredbe o zaštiti potrošača. Naposljetku tuženik osporava visinu zahtjeva za isplatu.
11. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu. Primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđene činjenice, ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
12. U pogledu zahtjeva za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate, između stranaka je sporno je li tužba dopuštena, budući da tuženik tvrdi da se radi o presuđenoj stvari. Nadalje je sporno je li potraživanje na temelju zadužnice zastarjelo te je li Ugovor o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a, tražbina iz kojega je predmetnom zadužnicom osigurana, ništetan. U pogledu zahtjeva za isplatu, sporno je ima li tužiteljica pravni interes za kondemnatornu pravnu zaštitu, budući da tuženik tvrdi da tužiteljica pravnu zaštitu može tražiti protuovrhom. Nadalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja isplate po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove te naposljetku visina iznosa ustegnutog s računa tužiteljice na temelju zadužnice.
13. U pogledu dopuštenosti tužbe u dijelu tužbenog zahtjeva za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate, s obzirom na istaknuti prigovor presuđene stvari, čitanjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 2462/15 (list 60-63), potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-5611/2016 od 05.11.2019. (list 64-68) utvrđeno da prigovor presuđene stvari nije osnovan. Naime, navedeni postupak vodio se između na tužiteljskoj strani ARIS 2000 d.o.o. i ovdje tužiteljice te tuženika, radi povlačenja s naplate i predaje zadužnice Ov-7046/07. Prema tome, tužbeni zahtjev o kojem je u tom postupku odlučeno nije istovjetan tužbenom zahtjevu koji je predmet ovoga postupka, što prigovor presuđene stvari čini neosnovanim.
14. Nadalje, tražbina iz zadužnice dospijeva odmah nakon njezinog izdavanja, dakle u konkretnom slučaju 15. svibnja 2007. Kako je tužiteljica zadužnicu (list 8 spisa) izdala prije novele Ovršnog zakona iz 2010., predmetna zadužnica je privatna isprava na kojoj je samo ovjerovljen potpis tužiteljice. Stoga se zastarijevanje tražbine iz zadužnice koju je tužiteljica izdala započelo 16. svibnja 2007. te primjenjuje opći rok zastare od pet godina (čl. 225. ZOO).
15. Iz Očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate (list 14-20 spisa) vidljivo je da je tuženik zadužnicu Ov-7046/07 (dakle zadužnicu koju je tužiteljica izdala 15. svibnja 2007.) Financijskoj agenciji, kao tijelu ovlaštenom za provođenje izvansudske ovrhe, predao 16. studenog 2009., dakle prije isteka roka zastare (koji bi se bio navršio 16. svibnja 2012.). Prema tome, zastara je prekinuta 16. studenog 2009. (čl. 245. st.5. ZOO).
16. Nadalje je pregledavanjem navedenog Očevidnika utvrđeno da se naplata na temelju zadužnice koju je izdala tužiteljica nije ostvarila pri podnošenju zadužnice na naplatu. Prema odredbi čl. 180.a u svezi sa čl. 183.st.5. i čl. 211. Ovršnog zakona koji je važio u vrijeme kada je zadužnica izdana, dostavom zadužnice FINI, ovrha se smatrala provedenom. Stoga je zastara počela teći ispočetka idućega dana - 17. studenog 2009.
17. Iz Očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate utvrđeno je naposljetku da se počevši od 20.05.2011., na temelju iste zadužnice, svakog mjeseca vrši izravna naplata s tužiteljičinog računa. Dakle, iako je ovrha prema odredbama tada važećeg OZ bila dovršena, zadužnica se i dalje nalazila u Očevidniku FINE te se na temelju te zadužnice 20. svibnja 2011. počela provoditi naplata. Početkom provođenja naplate na temelju zadužnice – 20. svibnja 2011. - ponovno je prekinut tijek zastare.
18. Budući da se između početka tijeka zastare zastarijevanja 16. studenog 2009. i prekida zastare do kojega je došlo kada se na temelju te zadužnice počela provoditi naplata
- 20. svibnja 2011. nije navršio petogodišnji rok zastarijevanja, nisu osnovani tužbeni navodi da su pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate nedopušteni jer je nastupila zastara.
19. U odnosu na navode tužiteljice da su sudovi ovlašteni, ne samo u povodu prigovora ugovorne strane, već i po službenoj dužnosti u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, neovisno o žalbenom razlogu zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu, procjenjivati valjanost spornog pravnog posla iz solemniziranog ugovora o kreditu na temelju kojeg je određena ovrha, a da je Ugovor o financijskom leasingu ništetan, treba reći da se tužiteljičini u tom smislu izneseni prigovori (točka 9. ovog obrazloženja) odnose na zaštitu potrošača. Međutim, ugovor o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a br. 15347/07, koji je glavni pravni posao kojega je pratila zadužnica koju je izdala tužiteljica, zaključen je između dviju pravnih osoba. Prema tome, ne radi se o ugovoru zaključenom između trgovca i potrošača, pa u tom smislu njegovu valjanost nije potrebno ispitivati, a ovaj sud ne uočava niti jedan drugi razlog ništetnosti toga ugovora, na koji bi bio dužan paziti po službenoj dužnosti.
20. Slijedom svega izloženoga (točka 14-19. ovoga obrazloženja), kao neosnovan je odbijen tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate.
21. Osnovanost zahtjeva za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate na temelju zadužnice pretpostavka je osnovanosti zahtjeva za vraćanje iznosa koji je s tužiteljičinog računa ustegnut na temelju te zadužnice. Kako je ovaj sud zahtjev za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa našao neosnovanim, nije potrebno posebno ocjenjivati između stranaka u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva sporna pravna pitanja, niti utvrđivati između stranaka spornu visinu ustegnutog iznosa (iz kojeg razloga nije proveden dokaz financijskim vještačenjem). Naime, budući da je neosnovan zahtjev za proglašenje nedopuštenom zaplijene i prijenosa na temelju zadužnice, nije došlo do neosnovanog prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, već je osnova za taj prijelaz postojala (u vidu valjane zadužnice, potraživanje iz koje nije zastarjelo). Stoga je i taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan, nakon što je prethodno ocijenjeno da bi tužiteljica, da je zahtjev za proglašenje pljenidbe nedopušten, imala pravo na kondemnatornu pravnu zaštitu. Naime, pravo na protuovrhu ne isključuje pravo na traženje kondemnatorne pravne zaštite, što je jasno vidljivo iz činjenice da je visina iznosa sporna između stranaka.
22. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP.
23. Rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka.
24. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje odgovora na tužbu i podneska od 11.07.2024. po 100 bodova prema Tbr 8/1 OT, za sastavljanje podneska od 03.05.2024. -25 bodova prema Tbr. 8/3 OT te za zastupanje na ročištima 30.06.2022., 23.04.2024. i 05.02.2025. – po 100 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 525 bodova, odnosno 1.050,00 EUR te uvećano za PDV 1.312,50 EUR. Stoga je rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tuženiku dosuđen trošak parničnog postupka u navedenom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude, pa do isplate.
U Zagreb, 14. srpnja 2025.
Sutkinja:
Katarina Jukić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano, u pet istovjetnih primjeraka, županijskom sudu, putem ovoga suda.
DNA:
1. pun tužiteljice
2. pun tuženika