Psz-218/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, Jakoba Miletića i Gordane Gasparini kao članova vijeća te stručnog suradnika Branke Papeš kao zapisničara, u postupku o zahtjevu za sudsku zaštitu kažnjenog P.M. iz K., zastupanog po branitelju M.P., odvjetniku iz Đ., protiv rješenja Republičkog vijeća za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, od 14. studenog 1991. godine, br. J-616/1991, radi prekršaja iz članka 187. stavak 2. Zakona o obrani Republike Hrvatske, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. listopada 1992. godine,
Legislator headnote
AI generatedPsz-218/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Na temelju navedenog temeljem čl. 136. i čl. 137. ZP u vezi s čl. 42. st. 2. Zakona o upravnim sporovima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske, zahtjev kažnjenog odbijen je kao neosnovan.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Psz 218/1991-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, Jakoba Miletića i Gordane Gasparini kao članova vijeća te stručnog suradnika Branke Papeš kao zapisničara, u postupku o zahtjevu za sudsku zaštitu kažnjenog P.M. iz K., zastupanog po branitelju M.P., odvjetniku iz Đ., protiv rješenja Republičkog vijeća za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, od 14. studenog 1991. godine, br. J-616/1991, radi prekršaja iz članka 187. stavak 2. Zakona o obrani Republike Hrvatske, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. listopada 1992. godine,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev se odbija.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Republičkog vijeća za prekršaje djelomično je uvažena žalba kažnjenog P.M. iz K. tako da je preinačeno prvostepeno rješenje u dijelu kojim je utvrdjeno da je rješenje izvršno odmah tako da je taj dio prvostepenog rješenja ukinut.
U ostalom dijelu žalba kažnjenog je odbijena i potvrdjeno rješenje suca za prekršaje Općine Djakovo od 30. X 1991. godine br. 3086/91, kojim je kažnjeni proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 187. stavak 2. Zakona o obrani ("Narodne novine" br. 49/91 - dalje: ZO) pobliže opisanog u izreci prvostepenog rješenja te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 15.000 HRD.
Protiv ovog rješenja kažnjeni je podnio zahtjev za sudsku zaštitu navodeći da nije počinio prekršaj iz primijenjenog propisa, da se razbolio te da je o bolesti obavijestio komandira čete i javio se u Dom zdravlja u Đ. radi liječenja te da mu odobreno bolovanje od 7 dana. Kažnjeni navodi da se nakon završenog liječenja ponovno vratio u svoju jedinicu gdje se nalazio u vrijeme podnošenja zahtjeva. Nadalje kažnjeni je naveo da se u jedinicu javio kao dobrovoljac i da već ta činjenica ukazuje da ne bi samovoljno napustio
Psz 218/91
jedinicu da nije bilo opravdanog razloga. U odnosu na izrečenu kaznu kažnjeni tvrdi da je oženjen i da ima dvoje malodobne djece, da mu supruga nije zaposlena i da nema sredstava za plaćanje kazne i troška postupka. Kažnjeni smatra da je izrečena kazna previsoka.
U zahtjevu kažnjeni je predložio da sud zahtjev uvaži i pobijano rješenje preinači na način da kažnjenog oslobodi krivnje i kazne ili izrekne blažu kaznu odnosno da pobijano rješenje ukine.
Republičko vijeće za prekršaje dostavilo je ovome sudu spise prekršajnog postupka bez odgovora na zahtjev.
Zahtjev nije osnovan.
Razmotrivši spise ovog prekršajnog postupka kao i navode zahtjeva za sudsku zaštitu ovaj sud je ocijenio da ne postoji ni jedan od razloga za sudsku zaštitu propisan člankom 135. Zakona o prekršajima ("Narodne novine" br. 2/73, 5/73, 9/80, 25/84, 52/87, 43/89, 8/90, 30/90, 41/90 i 59/90 - dalje ZP) ni u pogledu utvrdjene prekršajne odgovornosti kažnjenog niti u pogledu izrečene kazne.
U prekršajnom postupku proveden je dokaz saslušanjem kažnjenog te svjedoka B.Z., a izvršen je i uvid u potvrdu liječnika ZNG.
Sve provedene dokaze sudac za prekršaje valjano je ocijenio primjenom odredbe članka 47. ZP te svoju ocjenu obrazložio logičnim i uvjerljivim razlozima. Kažnjeni i u zahtjevu ponovno navodi da je bio bolestan i da je to razlog odlaska iz jedinice pri čemu i sam tvrdi da ga je liječnik koji je bio u istoj jedinici sa kažnjenim nije htio pustiti kući zbog bolesti. Već ovi navodi kažnjenog potvrdjuju utvrdjenja prekršajnih organa da kažnjeni nije imao odobrenje za odlazak kući na liječenje. Naime, liječnik u jedinici u kojoj je bio i kažnjeni nije smatrao da se kod kažnjenog radi o bolesti zbog koje bi kažnjeni morao biti upućen kući ili na liječenje pa nije dao odobrenje kažnjenom da napusti jedinicu niti je kažnjeni imao odobrenje komandira čete da može napustiti jedinicu. Naprotiv, ovaj je sud suglasan s ocjenom prekršajnih organa da se kažnjeni samovoljno udaljio iz jedinice, u pričuvnom sastavu ZNG-a, jer je sam ocijenio da je bolestan i da liječenje može obaviti samo izvan jedinice.
Kažnjeni ničim nije dokazao da bi 13.X 1991. godine zbog bolesti morao napustiti jedinicu i da bi imao potrebno odobrenje za udaljenje iz jedinice u pričuvnom sastavu ZNG. Iz liječničke potvrde izdane 21.X 1991. godine proizlazi da je kažnjeni bio na bolovanju od 14. listopada do 20. listopada 1991. godine, dakle, odnosi se na vremensko razdoblje nakon što se kažnjeni samovoljno već udaljio iz jedinice i ne može biti valjan dokaz da je takvo zdravstveno stanje kažnjenog bilo i dan 13. X 1991. godine. Posebno valja navesti da iz liječničke potvrde ne proizlazi da kažnjeni svoju bolest za koju je u medicinskoj dokumentaciji postojao podatak da traje od 1985. godine nije mogao liječiti uzimanjem lijekova i u svojoj jedinici.
Zbog navedenih razloga ovaj sud je suglasan s utvrdjenjem prekršajnih organa da se kažnjeni samovoljno udaljio iz jedinice u pričuvnom sastavu ZNG-a. Na osnovi tako utvrdjenog činjeničnog stanja djelo kažnjenog je pravilno pravno kvalificirano kao prekršaj iz primijenjenog propisa. Ovo iz razloga što prema članku 187. stavak 2. ZO kaznit će se za prekršaj vojni obveznik koji, pošto se odazove pozivu, samovoljno napusti vojnu službu. Uvidom u spise prekršajnog postupka ovaj sud je ocijenio da u tom postupku nisu učinjene bitne povrede pravila postupka.
Izrečena kazna odmjerena je u granicama zakona (za prekršaj iz članka 187. stavak 2. ZO propisana je novčana kazna od 10.000 do 100.000 HRD ili zatvorska kazna do 30 dana) i Republičko vijeće za prekršaje je uvažavajući sve odlučne okolnosti propisane u članku 28. i 29. ZP ocijenilo da nije prestroga. Primjerenost izrečene kazne ovlašteno je povodom žalbe ocjenjivati isključivo Republičko vijeće za prekršaje.
Na temelju navedenog temeljem čl. 136. i čl. 137. ZP u vezi s čl. 42. st. 2. Zakona o upravnim sporovima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske, zahtjev kažnjenog odbijen je kao neosnovan.
U Zagrebu, 19. listopada 1992.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Branka Papeš v.r.
Boris Guttmann v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude žalba nije dopuštena.
Presuda se dostavlja:
1. P.M., odvjetnik, Đ.
2. Republičko vijeće za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, sa spisom
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:
Viši
stručni referent:
(Vladimir
Vuletin)