II Rev-222/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-222/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. Đ., koga zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Đ., protiv tuženika R. d.o.o. iz O., koga zastupa punomoćnik D. K. odvjetnik u O., te protutužitelja R. protiv protutuženika E. radi raskida ugovora i isplate, rješavajući reviziju tuženika - protutužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 18. svibnja 1999. godine, br. Pž- 3521/97- 2 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku od 3. travnja 1997. godine, br. P- 700/95-25, u sjednici održanoj dana 11. veljače 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika – protutužitelja R. d.o.o. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"1. Raskida se ugovor broj 17/94 sklopljen između tužitelja: E. Đ. i tuženika: R.– O., dne 3. listopada 1994. godine.

2. Tuženiku R. – O. nalaže se platiti tužitelju: E. Đ. iznos od 246.245,80 kn sa zateznim kamatama po stopi utvrđenoj Zakonom koje teku od 27. studenog 1994. godine, a sve do isplate, kao i nadoknaditi mu parnične troškove od ukupno 25.153,90 kn, sve u roku 8 dana od primitka ove presude.

3. Protutuženiku: E. Đ. nalaže se platiti protutužitelju: R.– O. iznos od 94.034,58 kn sa zateznim kamatama koje teku od 27. studenog 1994. g. a sve do isplate.

4. U preostalom dijelu za iznos 345.629,42 kn spp protutužitelja se odbija s protutužbenim zahtjevom kao neosnovanim."

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda u cijelosti.

Tuženik – protutužitelj (dalje: tuženik) je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovo suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija nije osnovana.

Iz sadržaja revizije proizlazi da revident smatra da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99; dalje ZPP), jer u obrazloženju nižestupanjskih presuda nisu navedeni propisi na kojima zasnivaju odštetnu odgovornost tuženika.

Po ocjeni ovoga suda, nenavođenje propisa u obrazloženju pobijanih presuda ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer je iz sadržaja obrazloženja vidljivo da nižestupanjski sudovi svoju odluku temelje na propisima kojima se uređuju pravni učinci raskida ugovora i odgovornost za naknadu štete. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede postupka na koju revident ukazuje, kao ni povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 386. ZPP.

Pogrešno se u reviziji navodi, kako je u toč. 1. izreke prvostupanjske presude kao dan raskida ugovora označen 3. listopada 1994. godine, jer je riječ o datumu sklapanja ugovora iz kojeg proizlaze međusobne tražbine stranaka, a iz obrazloženja te presude vidljivo je, da je ugovor raskinut, nakon što je tuženik samo djelomično izvršio radove, a potom koncem 1994. godine napustio gradilište i obustavio daljnje radove, koje se obvezao izvršiti prema sklopljenom ugovoru s tužiteljem. Prema tome, do raskida sklopljenog ugovora je došlo, zbog čega su nastupile pravne posljedice što ih predviđa odredba čl. 132. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO), o kojima je odlučeno nižestupanjskim presudama. U konkretnom sporu to su obveze na isplatu tužitelju na ime avansne uplate građevinskih strojeva koju je on izvršio za tuženika u iznosu od 203.132,14 kn i troškova ishrane radnika tuženika u iznosu od 20.679,50 kn, te isplatu tuženiku od strane tužitelja za izvršene radove u iznosu od 94.934,58 kn.

Na temelju provedenog građevinskog vještačenja, nižestupanjski sudovi su utvrdili da su prije početka radova bili izvršeni istražni preklopi i bilo je utvrđeno da su na trasi radova položeni telefonski kablovi, te da je tuženik trebao odmah nakon što je došlo do prvog oštećenja telefonskog kabla utvrditi njihov položaj i zastati s iskopom, ali da je i investitor – tužitelj trebao poduzeti mjere da se daljnje oštećenje kablova prekine. Stoga su nižestupanjski sudovi utvrdili da su stranke u jednakim omjerima odgovorne za nastalu štetu, a kako je tužitelj sam naknadio cjelokupnu štetu HT, obvezali su tuženika da tužitelju regresira polovicu isplaćenog iznosa.

Prema odredbi čl. 207. ZOO naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova, a solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega (čl. 208. st. 2. ZOO). Prema tome, tuženik je obvezan na ime regresa isplatiti tužitelju razmjerno svojoj odgovornosti, polovinu iznosa kojeg je tužitelj platio na ime naknade štete, odnosno iznos od 22.434,23 kn, kako su to pravilno odlučili nižestupanjski sudovi.

Dosljedno izloženom, stajalište je ovoga suda da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava, zbog čega je valjalo reviziju kao neosnovanu odbiti, temeljem čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 11. veljače 2003. godine

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v. r.