Gž x-94/2012-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžx-94/2012-1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lucije Lasić, kao predsjednice vijeća, Vicka Prančića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, i mr. sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. T. N. iz S., i 2. T. T.N.T. d.o.o. S., koje zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u S., protiv tuženika E. o. d.d., Podružnica S., koga zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & p., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu posl. br. I P-777/07 od 3. studenoga 2011., u sjednici održanoj dana 26. travnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice T. N., a djelomično odbija kao neosnovana te se prvostupanjska presuda:

a) preinačuje u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice T. N. za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici T. N. na ime naknade neimovinske štete, pored već pravomoćno dosuđenog iznosa od 14.000,00 kuna, i daljnji iznos od 6.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 5. travnja 2007. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok se preostali dio zahtjeva u iznosu od 2.000,00 kuna odbija.

b) potvrđuje u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice T. N.:

- za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 500,00 kuna sa zateznim kamatama,

- za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete za razdoblje od 1. kolovoza 2006. do 4. travnja 2007., na dosuđeni iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. kolovoza 2006. do 2. studenoga 2011. te na dosuđeni iznos na ime izgubljene zarade, i to na iznos od 400,00 kuna za razdoblje od 1. kolovoza 2006. do 11. rujna 2006. i na iznos od 742,00 kune za razdoblje od 1. kolovoza 2006. do 1. listopada 2006.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja T. T.N.T. d.o.o. S., a djelomično odbija kao neosnovana te se prvostupanjska presuda djelomično preinačuje u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev ovog tužitelja za naknadu štete i sudi.

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju T. T.N.T. d.o.o. S. iznos od 4.174,60 kune sa zateznom kamatom koja na iznos od 3.684,74 kune teče od 1. rujna 2006. do isplate, a na iznos od 490,16 kuna od 29. rujna 2006. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok se preostali dio zahtjeva za isplatu iznosa od 2.228,00 kuna i više zatražene zatezne kamate odbija.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana na ime naknade parničnog troška isplati tužiteljici T. N. iznos od 4.705,45 kuna, a tužitelju T. T.N.T. d.o.o. S. iznos od 748,73 kune.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici T. N. na ime štete zbog povrede prava osobnosti, i to na ime neimovinske štete iznos od 14.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 5. travnja 2007. do isplate te na ime imovinske štete za troškove tuđe pomoći i njege 500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 3. studenoga 2011. do isplate i na ime izgubljene zarade iznos od 1.142,00 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 400,00 kuna teče od 12. rujna 2006. do isplate, a na iznos od 742,00 kune od 2. listopada 2006. do isplate, dok je preostali zahtjev ove tužiteljice odbijen. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja T. T.N.T. d.o.o. S. za isplatu iznosa od 6.402,90 kune sa zateznom kamatom po zakonu koja teče od 1. rujna 2006. do isplate.

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da isplatu tužiteljici T. N. iznos od 2.861,62 kunu, te je naloženo s druge strane tužitelju T. T.N.T. d.o.o. S. da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.033,20 kune.

Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli žalbu kojom pobijaju presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 4/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači u smislu žalbenih navoda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužiteljice T. N. i tužitelja T. T.N.T. d.o.o. S. je djelomično osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici su zahtjevi:

- tužiteljice T. N. (dalje: tužiteljica) za naknadu neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 22.142,00 kune sa zateznim kamatama zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u vezi s tjelesnim ozljedama koje je zadobila u prometnoj nezgodi dana 6. srpnja 2006.,

- tužitelja T. T.N.T. d.o.o. S. (dalje: tužitelj) za isplatu iznosa od 6.402,00 kune sa zateznim kamatama koji se odnosi na isplatu naknade plaće koju je za prva 42 dana bolovanja isplatio tužiteljici i na popravljanje štete na vozilu koje je oštećeno u navedenoj prometnoj nezgodi.

O zahtjevu tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete

Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao vozačica ozlijeđena u spomenutoj prometnoj nezgodi i da tuženik kao osiguratelj odgovara tužiteljici za naknadu štete koju trpi u vezi sa zadobivenim ozljedama.

U ovom stupnju postupka je sporna visina neimovinske štete i imovinske štete iz osnove tuđe pomoći i njege te tijek zateznih kamata na zatraženu glavnicu štete, jer tužiteljica smatra da joj je na ime neimovinske i imovinske štete za tuđu pomoć i njegu dosuđena preniska naknada i da joj pripadaju zatezne kamate na novčanu naknadu od 1. kolovoza 2006. do isplate.

Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) je u članku 1046. definirao neimovinsku štetu kao povredu prava osobnosti. Drugim riječima, svaka povreda prava osobnosti predstavlja neimovinsku štetu.

Pojam prava osobnosti ZOO-a daje u članku 19. stavku 2. gdje se kao prava osobnosti, kada se radi o fizičkoj osobi, u smislu tog Zakona navode: pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr. Prema odredbi članka 1100. stavka 1. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kada nje nema, time da je stavkom 2. istog članka propisano da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza, u bitnom, utvrdio da je tužiteljica u navedenoj prometnoj nezgodi zadobila potres mozga, istegnuće vrata i udarac u prsni koš, da je u vezi sa zadobivenim ozljedama bila hospitalizirana u Klinici za kirurgiju, Odjelu za traumatologiji KBC Split šest dana, da je nakon toga odlazila na kontrolne specijalističke preglede, i to kod neurokirurga četiri puta, kod traumatologa i neurologa ukupno tri puta, kod psihijatra zbog blažih duševnih poteškoća jedan put te je bila na fizikalnom liječenju. Kod tužiteljice je EMG pretragom 2008. utvrđeno oštećenje vratnih kralježaka. U vezi sa zadobivenim ozljedama tužiteljica je trpjela fizičke bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta sedam dana i blagog intenziteta šest tjedana. Kod tužiteljice su od zadobivenih ozljeda, odnosno oštećenja dvaju vratnih živčanih korjenova ostale i trajne posljedice jer će morati ulagati napore pri tjelesnim aktivnostima i radnjama posebice pri uporabi ruku, lakše će se zamarati i trebat će joj kraći odmor, što sve predstavlja oštećenje zdravlja do 4%. Osim toga tužiteljica je trpjela primarni strah u jakom stupnju koji je trajao četiri do pet minuta, a nakon toga strah srednjeg intenziteta u prvim satima, a zatim je trpjela sekundarni strah blažeg intenziteta u trajanju od tri tjedna, a imala je i strah od prometa i u prometu u trajanju od četiri mjeseca. Tužiteljica je stradala u prometnoj nezgodi u dobi od 38 godina, a po zanimanju je prodavačica.

Vodeći računa o jačini i trajanju fizičkih boli, duševnih boli i straha koji je tužiteljica pretrpjela zbog zadobivenih ozljeda, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo – odredbe članka 1100. stavka 1. i 2. ZOO-a kada je tužiteljici na ime pravične novčane naknade neimovinske štete dosudio iznos od 14.000,00 kuna.

Naime, uzimajući u obzir utvrđene činjenice koje se tiču težine i karaktera zadobivenih ozljeda, jačinu i trajanje fizičkih boli i straha te stupanj duševnih boli koje tužiteljica trpi zbog zadobivenih ozljeda, a imajući na umu i cilj kojemu služi pravična novčana naknada, po ocjeni ovoga suda, pravilnom primjenom odredaba članka 1100. stavka 1. i 2. ZOO-a pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete čini iznos od 20.000,00 kuna.

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 1095. stavka 1. ZOO-a kada je tužiteljici, imajući u vidu vrijeme kroz koje joj je bila potrebna tuđa pomoć i njega i cijenu koja se plaća za takvu uslugu, na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu dosudio iznos od 500,00 kuna.

Isto tako prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo (članak 1103. ZOO) kada je tužiteljici na novčanu naknadu neimovinske štete dosudio zatezne kamate od podnošenja tužbe, tj. 5. travnja 2007. do isplate jer tužiteljica nije dokazala da se je i kada prije podnošenja tužbe obratila s odštetnim zahtjevom tuženiku. Budući da je visina novčane naknade za tuđu pomoć i njegu određena prema cijenama u vrijeme presuđenja, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je za taj oblik imovinske štete zatezna kamata dosuđena od dana donošenja prvostupanjske odluke.

Zatezna kamata na izgubljenu zaradu teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, kako je i suđeno pobijanom presudom, pa stoga tužiteljica neosnovano pobija presudu u dijelu kojim joj je po toj osnovi odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata.

S obzirom na sve izneseno trebalo je primjenom članka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP-a djelomično odbiti, a djelomično prihvatiti žalbu tužiteljice te presuditi kao u točki I. izreke.

O zahtjevu tužitelja za naknadu imovinske štete

Prvostupanjski je sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.684,74 kune koji je tužitelj isplatio tužiteljici na ime naknade plaće za prva 42 dana bolovanja jer je smatrao da navedena isplata nije šteta koju je pretrpio tužitelj. Naime, prvostupanjski sud smatra da bi tužitelju kao poslodavcu pripadalo pravo na naknadu štete po ovoj osnovi samo onda da je na poslovima koje je obavljala tužiteljica prije štetnog događaja, a za vrijeme njezinog bolovanja, zaposlio drugog radnika, ili na ime prekovremenog rada isplatio drugom radniku plaću koju bi isplatio tužiteljici da je ona radila.

Navedeno pravno stajalište prvostupanjskog suda je pogrešno. Prema odredbi članka 1046. ZOO-a šteta je i umanjenje nečije imovine (obična šteta). Odredbom članka 24. iz stavka 1. točke 1. tada važećeg Zakona o zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 94/01, 88/02, 149/02, 117/03, 30/04 i 177/04) je propisano da naknadu plaće u svezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz članka 23. točke 1. i 2. ovoga Zakona, tj. ako je osiguranik privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili ozljede, odnosno radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješten u zdravstvenoj ustanovi – točka I., odnosno privremeno nesposoban za rad zbog određenog liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena osiguranika – točka 2., isplaćuje osiguraniku iz svojih sredstava pravna ili fizička osoba za prvih 42 dana bolovanja.

Nije sporno da je tužitelj kao poslodavac isplatio tužiteljici na ime naknade plaće za prva 42 dana bolovanja ukupno 3.684,74 kune. Taj izdatak koji je učinio tužitelj predstavlja umanjenje tužiteljeve imovine, dakle, štetu koja je nastala u uzročnoj vezi s protupravnim ponašanjem tuženikova osiguranika i ozljeđivanjem tužiteljice u navedenoj prometnoj nezgodi, te stoga tužitelj, po pravnom stavu ovog suda, ima pravo zahtijevati od tuženika da mu na ime naknade štete isplati iznos koji je on platio tužiteljici na ime prva 42 dana bolovanja.

Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, pravo tužitelja na naknadu ove štete ne ovisi o tome je li tužitelj za vrijeme dok se je tužiteljica nalazila na bolovanju zaposlio drugog radnika ili na ime prekovremenog rada isplatio plaću drugom radniku. Naime, plaća je novčana protuvrijednost rada koji je radnik obavio za poslodavca te je poslodavac dužan isplatiti radniku plaću za obavljeni rad, odnosno poseban dodatak plaći za prekovremeni rad. Time što je poslodavac isplatio radniku plaću za obavljeni rad njemu nije nastala šteta jer je on za tu činidbu (isplatu plaće) dobio protučinidbu. Međutim, u slučaju kada poslodavac iz svojih sredstava plati naknadu plaće radniku koji je na bolovanju on za isplaćenu naknadu ne dobiva protuvrijednost rada, što znači da je za taj iznos umanjena njegova imovina, pa ima pravo zahtijevati od štetnika, odnosno odgovorne osobe za naknadu štete da mu taj manjak u imovini nadoknadi. Dakle, osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu iznosa koji je isplatio tužiteljici na ime bolovanja, pa je trebalo tuženiku naložiti da taj iznos plati tužitelju.

Što se pak tiče zahtjeva tužitelja za naknadu štete na vozilu koje je oštećeno u navedenoj prometnoj nezgodi, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo (članak 1085. ZOO) kada je po toj osnovi odbio zahtjev za isplatu iznosa od 2.228,00 kuna, jer je tuženik taj iznos već platio tužitelju.

Pogrešno je, međutim, prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo – članak 1085. u vezi s člankom 1089. ZOO-a kada je odbio zahtjev tužitelja u iznosu od 490,16 kuna koji otpada na porez na dodanu vrijednost, jer se u konkretnom slučaju ne radi o usluzi društva osiguranja koja bi u smislu odredbe tada važećeg članka 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 87/09, 94/09 i 22/12) bila oslobođena plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 490,16 kuna i naložiti tuženiku da taj iznos plati tužitelju sa zateznim kamatama.

Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP-a djelomično odbiti kao neosnovanu, a djelomično prihvatiti žalbu tužitelja i presuditi kao u točki II. izreke.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 2. i člankom 155. ZPP-a.

U ovoj parnici je tužiteljica uspjela sa 90% svoga zahtjeva, a tužitelj s 65% svog zahtjeva, dok je uspjeh tuženika u odnosu na tužiteljicu 10%, a u odnosu na tužitelja 35%, pa je razmjerno tom uspjehu stranaka u postupku odlučeno o troškovima prvostupanjskog postupka.

Tužiteljica i tužitelj su u parnici zastupani po istom punomoćniku – odvjetniku te njihovi ukupni troškovi za sastavljanje tužbe i za zastupanje na ročištima od 11. svibnja 2009., 19. siječnja 2010. i 19. listopada 2011., računajući i zatraženi PDV po stopi od 22%, iznose 4.880,00 kuna. Od tog ukupnog iznosa na tužiteljicu s obzirom na njezin udjel u predmetu spora od 78% otpada iznos od 3.806,40 kuna, dok na tužitelja s obzirom na njegov udjel u predmetu spora od 22% otpada iznos od 1.073,60 kuna.

Kako je tužiteljica uspjela u parnici s 90% svog zahtjeva to joj od 3.806,40 kuna, koji na nju otpada, pripada iznos od 3.425,76 kuna, dok tužitelju koji je uspio u parnici s 65% od 1.073,60 kuna, koji na njega otpada, pripada iznos od 697,84 kune. Tužiteljici su priznati i troškovi vještačenja u iznosu od 1.050,00 kuna u cijelosti.

Tužitelji su imali i troškove drugostupanjskog postupka za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.537,50 kuna. S obzirom na vrijednost pobijanog dijela presude na tužiteljicu otpada 57% tih troškova, odnosno 876,37 kuna, dok na tužitelja otpada 43% troškova, odnosno 661,73 kune.

U drugostupanjskom postupku je tužiteljica uspjela sa 70% zahtjeva, pa joj od troškova žalbe koji otpadaju na nju pripada 613,45 kuna, dok je tužitelj uspio s 65% zahtjeva pa mu od troškova žalbe koji otpadaju na njega pripada 429,73 kune.

Prema tome, na ime troškova prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka s obzirom na uspjeh u parnici tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu od 5.089,21 kunu, a tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.127,57 kuna.

Troškovi tuženika u parnici iznose 4.920,00 kuna.

Kako je tuženik u odnosu na tužiteljicu uspio s 10% to mu od troškova koji se odnose na tužiteljicu (78% od 4.920,00 kuna=3.837,60 kuna) pripada 383,76 kuna. U odnosu na tužitelja je tuženik uspio s 35% pa mu od troškova koji se odnose na tužitelja (22% od 4.920,00 kuna=1.082,40 kune) pripada 378,84 kune.

Kada se prebiju troškovi koji strankama pripadaju s obzirom na njihov uspjeh u parnici, proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.705,45 kuna, a tužitelju parnični trošak u iznosu od 748,73 kune.

U Splitu 26. travnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Lucija Lasić, v. r.