Revr-1170/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1170/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. T. iz O., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u O., protiv tuženice T. š. O. d.o.o. O., koju zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-947/13-2 od 17. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-315/12-11 od 7. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je tuženici naloženo da tužitelju po osnovi manje isplaćene otpremnine isplati iznos od 61.945,12 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2010. do isplate te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. U reviziji navodi da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka i troška revizije tuženici.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Zato u slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki nema uvjeta za meritorno razmatranje takve izvanredne revizije.

Tužbenim zahtjevom tužitelj je od tuženice zahtijevao isplatu razlike manje isplaćene otpremnine u iznosu od 61.945,12 kuna koja mu pripada prema Dodatku 2. Temeljnog kolektivnog ugovora K. p. d.o.o. O.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su zauzeli pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo na otpremninu jer se tužitelj izjavom odrekao prava na dio otpremnine prije nego je stekao pravo na nju, radi čega navedena izjava ne proizvodi pravne učinke.

Iz podnesene izvanredne revizije proizlazi da tuženica postavlja 2 materijalnopravna pitanja:

1. Može li radnik svoje pravo na isplatu veće otpremnine zahtijevati u sudskom postupku, a da prethodno nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu?

2. Je li odricanje radnika od svih eventualnih budućih tražbina po zakonu valjano ili ne?

Tuženica se u reviziji obrazlažući razlog važnosti prvo postavljenog pravnog pitanja poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8727/01 od 18. lipnja 2002. tvrdeći da o navedenom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje.

Obrazlažući važnost drugog postavljenog pravnog pitanja u reviziji tuženica se poziva na odluke revizijskog suda broj Revr-6/07 od 31. siječnja 2007., broj Revr-326/08 od 28. travnja 2009., broj Rev-329/94 od 1. lipnja 1995. i broj Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995. tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženom u navedenim odlukama.

Odlučujući o dopuštenosti prvog postavljenog pravnog pitanja u reviziji treba reći da prema shvaćanju nižestupanjskih sudova radnik može u sudskom sporu tražiti isplatu razlike otpremnine, a da se prethodno nije obratio poslodavcu sa zahtjevom jer je odredbom čl. 129. st. 3. Zakonu o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR/11) propisano da se radnik sa zahtjevom za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja ne mora prethodno obratiti poslodavcu.

Tuženica se u reviziji pozvala na suprotnu praksu županijskih sudova te je uz reviziju priložila sentencu odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8727/01 od 18. lipnja 2002. iz koje je vidljivo da je u parničnom postupku koji je prethodio donošenju te odluke bila riječ o postupku radi isplate otpremnine na koji se primjenjivao raniji Zakon o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01), a ne odredba čl. 129. st. 3. ZR/11 koji je mjerodavni materijalni propis u ovoj pravnoj stvari. Zato je ovaj sud ocijenio da u odnosu na prvo postavljeno materijalnopravno pitanje u reviziji revidentica nije navela odgovarajuće razloge zbog kojih bi prvo postavljeno materijalno pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odlučujući o dopuštenosti drugog materijalnopravnog pitanja postavljenog u reviziji treba reći da je o tom pravnom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj Revr-76/09 od 4. ožujka 2009.. U navedenoj odluci revizijski sud je zauzeo pravno shvaćanje da je nastanak prava na otpremninu u smislu čl. 125. ZR, odnosno čl. 119. ZR/11, vezan uz otkaz ugovora o radu. Naime, pravo na otpremninu ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može ni dospjeti, jer ne može dospjeti za naplatu tražbina koja još nije nastala ) pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu, jer tog prava još nema, odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka.

U revizijom pobijanoj drugostupanjskoj presudi zauzeto je pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo na otpremninu prema povoljnijem pravu i u skladu s odredbom čl. 34. st.1. točka 3. Dodatka 4. aneksa kolektivnog ugovora, jer je tužiteljeva izjava od 13. rujna 2010., kojom se tužitelj odrekao razlike otpremnine, a koju je potpisao prije prestanka radnog odnosa ništetna te ne proizvodi pravne učinke u odnosu na ostvarivanje prava na otpremninu jer je suprotna odredbi čl. 119. st. 2. i čl. 7. ZR.

Budući da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o postavljenom materijalnopravnom pitanju u skladu sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda, to drugo materijalnopravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Osim toga, tuženica se obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja poziva na odluke ovog suda broj Revr-6/07 od 31. siječnja 2007., broj Revr-326/08 od 28. travnja 2009., broj Rev-329/94 od 1. lipnja 1995. i broj Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995. navodeći da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci u protivnosti sa shvaćanjem revizijskog suda iznesenog u tim odlukama.

U odlukama ovog suda broj Revr-6/07 od 31. siječnja 2007. i broj Revr-326/08 od 28. travnja 2009. ne radi se o istom činjeničnom stanju kao u ovom postupku jer iz obrazloženja tih odluka proizlazi da je predmet spora potraživanje udjela u neto dobiti društva, dok je predmet ovog postupka potraživanje na ime otpremnine. U odluci ovog suda broj Rev-329/94 od 1. lipnja 1995. riječ o postupku na koji se primjenjuju odredbe Zakona o radnim odnosima („Narodne novine“, broj 19/90), dok je u odluci ovog suda br. Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995. utvrđeno da je stranka pristala na prijevremenu isplatu otpremnine, ali da se nije odrekla razlike manje isplaćene otpremnine koja bi joj pripala do dana odlaska u mirovinu.

Slijedom navedenog proizlazi da se u odlukama revizijskog suda na koje se revidentica poziva u reviziji, nije se radilo o istim činjeničnim niti pravnim situacijama kao u ovom postupku pa se samim time pozivanje tuženice na navedene odluke ne može smatrati navođenjem razloga zbog kojih je bi to pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kako je postojanje razloga važnosti za postavljeno pravno pitanje pretpostavka dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP u vezi st. 3. istog članka ZPP to niti u pogledu drugog postavljenog pravnog pitanja u izvanrednoj reviziji nisu ispunjene zakonske pretpostavke za meritorno odlučivanje.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 4. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 9. ožujka 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.