Rev-2596/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2596/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gližinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.S. iz L., … , zastupan po H.I., pravnom savjetniku Općinskog sindikalnog povjereništva L., protiv tuženika "R. k. " d.o.o. L., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja i tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 22. veljače 1994. broj Gž-175/94-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu od 28. listopada 1993. broj P-148/93-6, u sjednici održanoj 2. travnja 1997.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije kao neosnovane.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Ludbregu od 28. listopada 1993. broj P-148/93-6 tuženik je obvezan platiti tužitelju na ime otpremnine iznos od 32,90 kn (32.904 HRD) sa odgovarajućom zateznom kamatom i naknaditi mu parnični trošak od 85,33 kn (85.334 HRD) dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete tužitelj odbijen.

Presudom Županijskog suda u Varaždinu od 22. veljače 1994. broj Gž-175/94-2 odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu od 28. listopada 1993. broj P- 148/93-6.

Protiv drugostupanjske presude tuženik i tužitelj su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložili da se pobijana presuda preinači u pravcu razloga revizije, odnosno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na revizije nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizije nisu osnovane.

Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP), jer pobijana kao i prvostupanjska presuda sadrže jasne i određene razloge zbog kojih je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu otpremnine.

Naime, u postupku je utvrđeno da je tužitelj umirovljen sa danom 1. travnja 1992. i da mu prilikom odlaska u mirovinu nije isplaćena otpremnina.

Budući da je kod tuženika prestala potreba za radom tužitelja, tuženik je dokupio radni staž potreban tužitelju za ostvarenje prava na punu mirovinu.

Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj, tako, dokupom staža umirovljen, i po ocjeni ovog revizijskog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelju kao i svakom radniku prilikom odaska u mirovinu pripada pravo na otpremninu, bez obzira na to da li mu je radni staž dokupljen ili ne, pa kada visina otpremnine nije sporna, zakonito je odlučeno kada je udovoljeno tom zahtjevu tužbe.

Ovo zbog toga što je temeljem odredbe čl. 39. Općeg kolektivnog ugovora ("Narodne novine", broj 35/90), koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj umirovljen, propisano da u slučaju kada radnik stekne uvjete za mirovinu pripada mu pravo na otpremninu u visini od najmanje tri prosječne plaće isplaćene po radniku u privredi Republike u prethodnom tromjesječju.

Citiranom zakonskom odredbom nije, dakle, propisano da se navedeno pravo može ostvariti samo pod određenim zakonskim pretpostavkama, zbog čega proizlazi da je za ostvarivanje prava na otpremninu dovoljno da radnik stekne uvjet za mirovinu, bez obzira da li je pravo na mirovinu stekao dokupum staža ili ne.

Iz navedenih razloga reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu.

Nije, međutim, osnovan niti revizijski razlog tužitelja da su nižestupanjski sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati naknadu zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 1992. godinu (16 dana neiskorištenog godišnjeg odmora).

U tome je pravcu utvrđeno da tužitelj zaista nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti. Međutim, utvrđeno je i to da je tužitelj, budući da mu je radni odnos prestao s danom 31.3.1992. a tuženik mu osigurao dokupom staža pravo na mirovinu, dao pismenu suglasnost da mu radni odnos prestane toga dana, i kako pravilno zaključuju sudovi bio svijestan da više neće moći iskoristiti dio godišnjeg odmora za 1992., pa proizlazi da tuženi nije svojim postupkom onemogućio tužitelja u otvarenju njegovog prava na korištenje godišnjeg odmora za 1992. godinu.

Zbog toga ne postoje zakonske pretpostavke za naknadu štete koju tužitelj potražuje za neiskorišteni godišnji odmor.

Kako, dakle, ni revizija tužitelja nije osnovana donesena je odluka kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 2. travnja 1997.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.