Rev-1906/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1906/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović- Ivanišević i Miroslave Vekić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice V. L. iz S., koju zastupaju E. K.-B. i M. B.-P., odvjetnice u S., protiv tuženika K. d.d. S. koga zastupa punomoćnik K. J., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 5. svibnja 1999. godine, broj Gž-994/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 14. listopada 1998. godine, broj P-1495/97, u sjednici održanoj dana 5. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća i preinačuju se presuda Županijskog suda u Splitu od 5. svibnja 1999. godine, broj Gž-994/99 i presuda Općinskog suda u Splitu od 14. listopada 1998. godine, broj P-1495/97, te se sudi: Tužiteljica se odbija s tužbenim zahtjevom za isplatu 16.765,54 kn, sa zateznim kamatama od 4. srpnja 1997. godine do isplate.

Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 600,00 kn u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužiteljici 16.765,54 kn sa zateznim kamatama i naknaditi joj parnične troškove u iznosu od 2.829,00 kn, a preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen.

Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali drugom vijeću.

Tužiteljica na reviziju nije odgovorila, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev radi isplate razlike neisplaćene otpremnine.

Utvrđeno je da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod GP K. u S. od 21. veljače 1979. godine do 31. listopada 1993. godine, kada je temeljem sporazuma sklopljenog između toga poduzeća i tuženika prešla u radni odnos kod tuženika, a koji je trajao do 4. srpnja 1997. godine. Radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao je otkazom ugovora o radu iz gospodarskih razloga. Tuženik je tužiteljici na ime otpremnine isplatio 4.790,14 kuna, za četiri godine staža kod tuženika. Uzevši u obzir da je GP K. iz S. 9. travnja 1992. godine osnovao tuženika kao jedini osnivač, a da je cjelokupni osnivački ulog ustupio K.-projektnom birou u S. kojega je također osnovao, a u listopadu 1993. godine promijenio ime u G., nad kojim je uskoro otvoren stečajni postupak, nižestupanjski sudovi su zaključili da se za obračun iznosa otpremnine tužiteljici ima uzeti u obzir i radni staž ostvaren kod GP K. u S., dakle ukupno 18 godina radnog staža. S obzirom na taj staž tužiteljici bi po shvaćanju sudova imala pripasti otpremnina u iznosu od 21.555,72 kn, a kako je tuženik po toj osnovi isplatio 4.790,14 kn, ostao joj je dužan još 16.765,54 kn, te su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev do toga iznosa.

Nižestupanjski sudovi smatraju da je tuženik u konkretnom slučaju postupanjem GP K. S. zlonamjerno izbjegavao svoje obveze u smislu čl. 129. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – dalje u tekstu ZR).

Međutim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo.

Naime, prema odredbi čl. 118. st. 2. ZR otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne polovine prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod toga poslodavca, dok prema tada važećoj odredbi čl. 129. st. 1. ZR, ako se promijeni osoba ili pravni položaj poslodavca, npr. zbog nasljeđivanja, prodaja, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika trgovačkog društva i sl., svi ugovori o radu prenose se na novog poslodavca.

Međutim, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 129. st. 1. ZR, jer tuženik nastao osnivanjem odlukom GP K. S., a ne promjenom te pravne osobe ili njezina pravna položaja. Neovisno o tome što je tuženik od svog osnivača naknadno preuzeo određeni broj radnika, a među njima i tužiteljicu, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tuženik nije pravni sljednik svoga osnivača.

Ponašanje osnivača tuženika koje se sastoji u ustupanju svog osnivačkog udjela "Projektnom birou – K.", osnivanjem tuženika, promjenom imena i položaja, odnosno promjenom imena i pokretanju stečaja, ne može se smatrati izbjegavanjem obveze tuženika kao poslodavca prema tužiteljici kao radnici u smislu čl. 129. st. 2. ZR kako smatraju nižestupanjski sudovi. Osnivanjem tuženika on je postao samostalna pravna osoba u odnosu na svog osnivača, te se postupanje tuženikovog osnivača ne može pripisati tuženiku.

Pogrešno stoga nižestupanjski sudovi smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do prijenosa ugovora o radu u smislu čl. 129. st. 1. ZR, od osnivača tuženika na tuženika, pa da se kod obračuna visine otpremnine koju tuženik treba tužiteljici isplatiti treba uzeti u obzir i radni staž tužiteljice ostvaren kod tuženikovog osnivača.

Kako je tuženik tužiteljici isplatio otpremninu uzevši u obzir ostvareni radni staž tužiteljice kod njega, ne duguje tužiteljici po toj osnovi daljnji iznos od 16.765,54 kn, pa je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u tom iznosu s kamatama materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

Stoga je valjalo prihvaćanjem revizije preinačiti nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 16.765,54 kn sa zateznim kamatama (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP).

S obzirom da je ovaj sud preinačio nižestupanjske presude, odlučio je o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 5. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.