Rev-2548/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2548/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.L. iz . .... koga zastupa B.V., odvjetnik u P., protiv tuženika R.A. iz P. i K.L. iz P., koje zastupa K.J., odvjetnik u P., radi poništenja oporuke, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 1. travnja 1993. godine br. Gž 252/93-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Porečuod 11. prosinca 1992. godine br. P 397/91-23, u sjednici vijeća održanoj dana 6. prosinca 1994. godine

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje oporuke pok. K.A. od 30. prosinca 1989. godine i da ta oporuka nema pravni učinak. Odlučeno je da tužitelj naknadi tuženima parnični trošak u iznosu od 44,96 kn, u roku od 15 dana.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revident nalazi, da sudovi nisu valjano ocijenili njegovu tvrdnju, da je oporučitelj greškom ili moguće omaškom naveo brojeve parcela, pa je rezultat oporuke neistinit, što da govori o mani volje. Sud drugog stupnja je ocijenio izvedene dokaze u pogledu volje oporučitelja i pogreške u pisanju parcela, što je bila dužnost suda prvog stupnja, u čemu tuženik vidi nezakonitost donešenih odluka.

U postupku je utvrđeno, da je oporučitelj bio sposoban za rasuđivanje da je sa svojom imovinom odlučio oporukom raspoložiti, da je oporuku po njegovu kazivanju sastavio odvjetnik u odvjetničkoj kancelariji u prisutnosti dvojice svjedoka, koji su potvrdili izjavu i volju oporučitelja i koji su istovremeno oporuku potpisali. Te činjenice revident i ne osporava, a izložena utvrđenja ukazuju da su za valjanost takove oporuke (čl. 69. Zakona o nasljeđivanju) ispunjene sve pretpostavke (formalne i materijalne) zbog čega je zahtjev tužbe osnovano odbijen. Ta utvrđenja uvodno spomenuta revizijska tvrdnja o mogućoj grešci u naznaci brojeva parcela sa kojima je oporučitelj raspoložio pravilnost i zakonitost donesene odluke ne dovodi u pitanje. I konačno, revident griješi kad nalazi da sud prvog stupnja nije ocijenio navode sada ponovljene i u reviziji jer iz sadržaja prvostupanjske odluke proizlazi drugačiji činjenični i pravni zaključak.

Kako odluke sudova nisu donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i kraj nepostojanja bitne povrede parničnog postupka na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP, "NN" br. 53/91), to je reviziju tužitelja kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 6. prosinca 1994.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.